petak, 5. prosinca 2014.

INTERVJU S GORANOM MILIĆEM: Današnje je novinarstvo "mala bara puna krokodila"


U današnje vrijeme biti dobar novinar je jako teško. Misliti svojom glavom i pisati ono što se stvarno misli i nije nekad najbolje. Utjecaj okoline je prevelik. Pogleda li se malo šire, može se uvidjeti da je nekolicina novinara skrenula s pravog puta. Ne drže se pravila novinarske struke pišući vijesti koje se temelje na neprovjerenim informacijama. Sve kako bi si osigurali ekskluzivnost vijesti. Po tome danas svatko može biti novinar.

Na pitanje, svih budućih novinara, kako isplivati na površinu i dokazati da je moguće opstati u današnjem svijetu medija, odgovor zna veteran hrvatskog novinarstva, Goran Milić. Njegova pozamašna karijera koja počinje 1970. na radio televiziji Beograd traje pune 44 godine i nema naznaka da će uskoro stati. Trenutno radi kao urednik regionalne televizije Al Jazeera Balkans.

Odakle Vam zanimanje za novinarsku profesiju?

- Nije bilo urođeno, niti je postojalo u mladosti. Zapravo, nisam previše čitao novine ili gledao televiziju do kraja fakulteta. Ali su mi vršnjaci stalno govorili da imam dara za pripovijedanje. I u televiziji Beograd, kada sam se zaposlio kao stručni suradnik Službe za gledateljstvo, šefovi i kolege su me usmjeravali prema novinarstvu. Nakon prvog pokušaja, u jednoj popodnevnoj emisiji „Novosti dana“, TV gledatelji su poslali dosta pisama - „Tko je ovaj novi?“, „Dobar je, civiliziran, lijepo govori“, „Rodila ga majka, pametan je“ itd. Osjećaj je bio fantastičan. Sada ulazim u 45. godinu rada. Naravno, kasnije ne radite posao zbog pisama gledatelja ili pohvala kolega, jer je toga vremenom sve manje (osobito pohvala kolega), ali priznajem da su ta pisma imala dosta utjecaja na moju odluku o ostanku na televiziji. Jer, u to vrijeme, imao sam i osiguranu stipendiju za doktorat u Engleskoj (pomorsko pravo) pa sam nakratko bio u dvojbi.

Što je potrebno za se baviti novinarstvom?

- Može i bez fakultetske diplome. Bilo je sjajnih kolega s nedovršenom srednjom školom. Ali, preporučujem da se ipak završi fakultet. Ne mora nužno to biti novinarstvo. Ali, ako jest, onda ga treba komplementirati s još jednim do dva akademska znanja - znanja, ne zvanja. Naime, sjajna je kombinacija u jednoj osobi – novinar, sportaš i glazbenik. Ili – novinar, matematičar, sportaš. Takve su multidisciplinarne ličnosti najpoželjnije u novinarstvu. Jer, sagledavaju događaje i procese iz više percepcija.

Što je presudilo da odbijete poziv predsjednika Tuđmana za dolazak na HRT i odete na Yutel?  
- Prvi je razlog što sam već pristao raditi na Yutelu i što sam za taj projekt privukao dosta kolega. A drugi, koji je također imao značaja, opisat ću u svojoj knjizi kada za to dođe vrijeme. Nije ništa spektakularno, nikakva konspiracija, ali to ću ispričati u svojim memoarima. Ako ih ikada napišem.
 
Na HRT dolazite 1997., možete li reći što se od tada do danas promijenilo na njemu?
- Prije 17 godina, u informativnim emisijama HRT-a najčešće su riječi bile Domovinski rat, hrvatsko iseljeništvo, branitelji, HDZ, „dr. Franjo Tuđman, južna Dalmacija, suverenost, neovisnost, agresija, Crkva u Hrvata, nećemo dopustiti, Mostar, Široki Brijeg, kardinal Kuharić,Canjuga, Vukovar, Knin, Škabrnja, Amerikanci - naši strateški partneri, NK Croatia, a danas prevlađuju riječi kao europski standardi, Ivo Josipović ljudska i manjinska prava, Mirela Holy, Dinamo, Pride, mobbing, bullying, harassment, child molesting, domestic violence, Zdravko Mamić, Zoran Milanović, ćirilica ,nezaposlenost, stečajna nagodba, Slavko Linić, Uskok, Pnuskok, Sanader, Bandić, nesposobnost, huligani, kaos, blamaža, rasulo...

 Vaš "Brisani prostor" bio je kultna emisija koja je nakon toliko godina ugašena. Zašto?  
- Vjerojatno zato što je na društvenoj sceni prevladala ova druga skupina ličnosti, pojmova i izraza pa smo se mi u Brisanom prostoru nekima činili zastarjelima. 

Kako ste se odlučili za reportaže? 
- Uvijek sam ih radio. Prije 40 godina, na Cipru, išao sam izvještavati o ratu, ali je moja ekipa ostala blokirana na otoku 50 dana. Rat se smirio pa smo pravili reportaže o Famagusti gdje je Otelo ubio Desdemonu, o ribarima i vinarima. Pa sam dvije godine kasnije obišao Latinsku Ameriku i napravio 30-ak kraćih i četiri polusatne reporterske priče. Kao dopisnik iz New Yorka, također sam obilazio Ameriku, Kanadu i Kubu sa snimateljem. Onda, krajem 80-ih, počeo sam neka azijska putovanja.
Kada se ustrojio, lijepo posložio program Vijesti na Al Jazeeri, pomislio sam da bih mogao privući pozornost gledatelja u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Makedoniji, Bugarskoj, na Kosovu, gdje se koliko-toliko razumije hrvatski i drugi SHBC jezici, pa sam pokrenuo ciklus Alk/hemije Balkana. Emitirali smo do sada 32 polusatne emisije, a snimio sam i pripremam još 23, od kojih je 15 o Hrvatskoj. 



Možete li reći za sebe da ste napravili par temeljnih koraka za hrvatsko novinarstvo? I ako jeste, koji su to?
- Nisam toliko umišljen da bih se uvrstio u one koji su napravili „temeljne korake“. Ali, mislim da sam u radio i TV novinarstvu utjecao da se TV forme izgovaraju a ne čitaju, da novinar prvo u sebi izgovori tekst a onda ga zapiše, a ne obratno, da ga prvo napiše pa onda čita. To je u engleskom manje važno, ali na hrvatskom je bitno za uvjerljivost. Imao sam razne upadice i dosjetke, sjećam se one kada je stigla vijest nakon 45 dana američke intervencije u Iraku, gdje se sve rušilo, pušilo, gdje se ginulo masovno, od aviona, topova, granata, i bombaša samoubojica, a vijest je bila: „U Iraku je uvedeno izvanredno stanje!“ Ja sam pročitao tu vijest u TV Dnevniku, i ravnodušno dodao: „Kao da je do sada bilo normalno...“ Ali, mislim da sam u TV novinarstvu u Hrvatskoj dokazao jednu bitnu stvar. Jedan te isti čovjek može raditi TV Dnevnik, politički magazin i preko ljeta praviti putopise po svijetu, a najesen ih montirati paralelno s vođenjem Dnevnika i Brisanog prostora. Za tadašnju HRT, to se činilo neviđenim radnim angažmanom, trostrukom normom u odnosu na druge. A vjerujte, s tom trostrukom normom, opet nisam skupio više od 160 sati rada mjesečno, koliko svi drugi rade u Hrvatskoj. Danas, moram reći, uvjeti su zaoštreni, pa mnogi dostižu moj ondašnji angažman. A radit će se i više.
 
Nakon toliko godina provedenih na HRT-u otišli ste. Čak se spominjala mirovina, no ipak ste nakon izvjesnog vremena prihvatili posao urednika regionalne TV kuće Al Jazeera Balkans. Što Vas je potaknulo na to?  
- Uopće se nisam odlučio na mirovinu, nego je u mom slučaju HRT primijenila tvrdu zakonsku odredbu po kojoj se u javnim poduzećima obvezno ide u mirovinu sa 65 godina života. I, tako je bilo. Ja sam vodio nedjeljni TV Dnevnik 23. siječnja, a sutradan, na moj 65. rođendan - 24. siječnja, kartica za ulaz u zgradu HRT-a mi je poništena. Nekim HRT novinarima je taj rok produljivan, po pet ili čak deset godina, ali za mene i mnoge druge to nije vrijedilo. Podijelio sam sudbinu Olivera Mlakara s kojim nitko iz uprave ili uredništva HRT nije popio oproštajnu kavu. Onda sam ja, pomalo u inat, napravio veliki oproštaj u Marijinom zvonu, pozvao 150 svojih prijatelja i kolega, i lijeve i desne, iz ove ili one nacije, stavio za isti stol Hloverku i Šprajca, pjevao nam je Kemal Monteno, razni tamburaši, ali nikoga iz uprave nisam zvao. I lijepo otišao na Al Jazeeru gdje sam dobio status i uvjete kakve nikada nisam imao u životu. 



Kako opisujete hrvatsko novinarstvo danas?
- Ljudi, profesionalci, nisu zaboravili snimati, montirati, pisati i misliti, ali se nešto događa s ovim novim medijima što nismo do kraja sagledali. Svima pada čitanost i gledanost, zanimanje se seli na portale, društvene mreže, publika više želi sudjelovati nego upijati novinarske izvještaje. Povećanjem broja medija povećan je i broj novinara, a gospodarstvo nije pratilo taj uspon. Došlo se do situacije s malom barom i previše krokodila. U borbi za opstanak, mediji se bore i niskim udarcima, što ranije nije bila praksa. Svatko je imao dovoljno, netko više, netko manje, ali svi su mogli hraniti, što ja kažem, ženu i dvoje djece. Danas, to može jedva 5% novinara, osim ako se ne bave dopunskim poslovima, marketingom, vođenjem priredbi, predavanjima, itd.
 
Neko vrijeme ste se okušali i kao profesor na Beogradskom sveučilištu. Što biste poručili današnjim mladim novinarima?  
- Novinarstvo je bolje, lakše i zanimljivije od kopanja na njivi ili zatezanja šarafa na lokomotivama. Međutim, u perspektivi se može dogoditi da više od 50% novinara koji diplomiraju žive lošije od poljoprivrednika ili KV radnika. Dakle, dobro razmislite hoćete li uspjeti ući u gornjih 10% u profesiji jer novinarstvo koje znači preživljavanje gore je od ijednog drugog zanimanja, vjerujte mi. I pratite, puno brže od svojih profesora, nove tehnološke trendove. Nova tehnologija ubrzava i pojeftinjuje, a to je ono što današnji poslodavac najprije traži od svojih zaposlenika, pa i od novinara.


Ivana Franić

utorak, 18. studenoga 2014.

PREDSTAVNICA UNIDU TELEVIZIJE ALENA HADŽIĆ: 'Televizija je još uvijek moćna'

 Sveučilište u Dubrovniku pokrenulo je studentsku UNIDU televiziju još 2011. Riječ je o projektu koji se temelji na televizijskim radionicama preddiplomskog studija Mediji i kultura društva. U radu studentske televizije, međutim, mogu sudjelovati svi zainteresirani studenti svih odjela Sveučilišta. O prilozima koje snimaju, budućim projektima, ali i svom osobnom iskustvu govori Alena Hadžić, studentica treće godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva na Odjelu za komunikologiju dubrovačkog sveučilišta.

Kako je započeo Vaš rad na UNIDU televiziji; na kojim ste projektima sudjelovali do sada? Za tv sam se zainteresirala na drugoj godini studija kada smo kao godina, iz kolegija Karakteristike televizije, imali zadatak napraviti dnevnik. To je bio prvi put da sam vidjela koliko truda i rada stoji iza priloga od samo dvije minute i koliko je to zapravo zanimljivo. Nakon toga, u drugom semestru, u suradnji sa Službom za marketing i izdavaštvo imala sam priliku sudjelovati u radu promotivnog filma. Film je bio namijenjen srednjoškolcima i svim budućim zainteresiranima za upis na neki od odjela Sveučilišta. Tu sam se zapravo priključila ekipi UNIDU televizije i od tada sam aktivan član. 

Kakva je podjela rada na UNIDU televiziji, kakve priloge radite?
Trenutno redakciju televizije čini manja grupa studenata, nismo strogo podijeljeni. Svatko od nas radi i novinarski dio posla i snima i montira ovisno o prilici. Trudimo se pokrivati sve događaje vezane za Sveučilište: predavanja, radionice, debate i sl. Redovno snimamo emisije na UNIDU radiju Akademska četvrt i Kolokvij, a surađivali smo i s Europskim domom; radili smo dva promotivna videa za njih. Usto, radimo priloge s različitom tematikom, bilo da se radi o nekim događajima u Gradu ili zanimljivim pričama koje odlučimo istražiti.


Imate li nove projekte u planu? Pripremamo promotivni video za udrugu SKAC, Studentski katolički centar; radi se o putovanju u Prag za Novu godinu, trenutno smo se posvetili tome. Imamo puno ideja, zasigurno ćemo većinu toga i ostvariti, no sad nam je najvažnije da nam se priključi još studenata koji su zainteresirani za rad na tv-u. Tako bi uz nove snage mogli puno više toga napraviti.

Tko se sve i kako može priključiti?

Svi studenti sa Sveučilišta u Dubrovniku mogu nam se javiti na facebook stranici, na mail ili nas pronaći u zgradi Kampusa na drugom katu u tv studiju.

Je li televizija i dalje, po Vašem mišljenju, najmoćniji medij?
Iako živimo u doba kada vladaju pametni telefoni i vijesti su nam dostupne gdje god se nalazili, televizija je još uvijek moćna, i dalje se nalazi na počasnom mjestu u većini kućanstava, a što nam donosi budućnost to tek trebamo vidjeti.

Mislav Ćimić

četvrtak, 13. studenoga 2014.

Interstellar ili Interliber

Novi film. Akcija u svemiru. Christopher Nolan. Matthew McConaughey. Hans Zimmer. Tih nekoliko riječi odnosno imena potaknulo je milijune gledatelja širom svijeta da pogledaju najnovije Nolanovo ostvarenje „Interstellar“. Doduše, mnogima je bilo dovoljno vidjeti da je maestralni redatelj Christopher Nolan, slavni reinkarnator filmskog Batmana, režirao novi film. Dovoljno je vidjeti ime jer nomen est omen kaže latinska poslovica, omg kažu nadolazeće generacije.

Foto: facebook
Oni koji su ovaj put očekivali nešto što će imati isti okus kao trilogija Viteza tame dobrano su se prevarili. Farmer koji u polju kukuruza lovi indijsku bespilotnu letjelicu za sebe je dovoljan znak da s ovim filmom nešto „nije u redu“. S rezervom treba uzeti ovaj navod, ali ta se rezerva, gledajući ovaj skoro trosatni film, potpuno iscrpi. Možda je u „The Dark Knight Rises“ prepucavanje minutama bilo podnošljivo jer Batman kao Batman može pretrpjeti puno toga i publika će to oprostiti. Radi se o junaku koji je imao doticaj sa skoro svakim djetinjstvom mlađih generacija.

Nolan se još oslanja na staru slavu i očigledno misli da svaki njegov novi film treba i mora bolji, duži i genijalniji. Stup ambicija često neprimjetno objesi ambicioznog i prelomi kičmu genijalnosti. Što se tiče glumačke postave tu je dakako najuvjerljiviji bio Matthew McConaughey (Cooper) koji spretno balansira među izrazima tuge i sreće. Što se tiče ostalih likova jedino su, svojim zanimljivim dizajnom i humorom, zanimljivi roboti TARS i CASE. Uvođenje Matta Damona (dr. Mann) u film svojevrsni je neuspjeh koji se jedino da usporediti s neuspjelim uletom pripitog dečka.

Za pohvaliti su dobre akcijske scene začinjene pozadinskom glazbom Hansa Zimmera koja se stilski maknula od njemačkog sastava Kraftwerk. Domišljat je i planet na kojem vladaju golemi valovi. Konačno su se producenti filmova naučili da kada nešto eksplodira u svemiru to se ne može čuti. Hvala Gravitaciji Alonsa Cuaróna.

Foto: facebook

Iako čudno započinje, Nolan, kod gledatelja, isprva uspijeva izgraditi napetost i znatiželju. Filujući svaku minutu posve neshvatljivim pravilima fizike ili pseudo-fizike on eutanazira cijelu zabavu i napetost. Ono što ostane jest dosada. Sjediti u kinu i gledati „Interstellar“ prava je borba s dosadom i izvrsna vježba za prevenciju tromboze u sjedećem položaju. Nakon što je više od pola stoljeća bio u svemiru Cooper se vraća svojoj kćerki Murphy ili “Murph” (Ellen Burstyn) koja leži na samrtnoj postelji. I više od 50 godina čežnje za ocem sažimaju se u 50 sekundi susreta. Vrlo uvjerljivo.

Finale pridonosi faktoru razočarenja: cijelo mukotrpno putovanje do Saturna, sve žrtve, borba s poludjelim doktorom Mannom (Matt Damon), obiteljska i ekološka drama na Zemlji finaliziraju iza regala knjiga i među knjigama. Zapravo, veliko finale ove svemirske avanture može stati među knjigama. „Interstellar“ je zapravo „Interliber“. Pitanje iz filma „Tko su oni?“ dobiva odgovor, mada bi bolje pitanje bilo: „Kako začepiti crnu rupu iza regala s knjigama?“

Mnoge scene dobivaju svoj smisao, ali nedovoljno da reanimiraju odavno presahlu napetost i cjelokupni smisao filma. Zasigurno ima i onih, možda malo pametnijih koji će prodrijeti i shvatiti sve znanstvene zakone u ovom preambicioznom filmskom ostvarenju, ali velika većina gledateljstva će drugi put dva puta razmisliti želi li opet gledati neki film Christophera Nolana.

Bruno Lucić

ponedjeljak, 3. studenoga 2014.

Kad Miki kaže da se boji

Foto: vijesti.hrt.hr

Još jedan korumpirani političar u Hrvatskoj. Baš iznenađujuće. No, nije riječ o bilo kome, riječ je o zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, od milja zvanom Miki. To je isti onaj Miki koji je Zagrebu dao fontane, uredio Bundek, trčao svaki dan Zagrebom. Taj Miki sada je u Remeticu pod optužbama za korupciju.

Hrvatski mediji, čini se, gotovo su jednoglasni ne u optužbama, već u osudi. Možda imaju neke informacije koje ostatak javnosti nema. Vjerojatno je tako, budući da bi mediji trebali biti, kao što im i samo ime kaže, posrednici. Trebali bi posredovati točne, istinite i provjerene informacije. U ovom slučaju posreduju informacije koje ni sud još nema - barem ih još nije dokazao. Ali eto, sad će ih imati, kad su mediji ''maestralno'' odigrali svoju ulogu. Iznenađujuće, opet.

Javnost se u svemu tome podijelila. Podijelila se na one ''protiv Mikija'' i na one ''za Mikija''. Pa logično. Problem je u tome što su mnogi od onih ''protiv Mikija'' još jučer stajali pored njega u protokloranim povorkama. I to je iznenađujuće! Hrvatska je, inače, puna iznenađenja.

Jadan Miki, možda je prestrašen pred neizvjesnom sudbinom. Pjesma o tome zbori: ''Kad Miki kaže da se boji, on misli ozbiljno''. Možda se i ne boji, ali i to, zasigurno, misli ozbiljno. Onda bi se, pak, trebao bojati netko drugi. Ima li i u tome iznenađenja?

Mislav Ćimić

petak, 31. listopada 2014.

Zar i ti kume Milane?!


Uhićenje najomiljenijeg gradonačelnika u Hrvata odjeknulo je poput bombe diljem Lijepe naše. Milan Bandić zajedno sa 11 najbližih suradnika uhićen je u velikoj USKOK-ovoj akciji Agram, u kasno nedjeljno popodne. Bezbrižno stigavši iz svog vrta gdje je s prijateljima brao mahune, Bandinjo je uskočio u kombi USKOK-a vidljivo zabrinut. "Čovik iz naroda" optužen je za mnoga koruptivna djela od kojih su najvažnija: zamjena zemljišta poznata kao afera Bramgrad, utaja poreza iz predsjedničke kampanje i pogodovanje tvrtki Petra Pripuza.

Bandić nije prvi, a vjerojatno ni zadnji, strastveni skupljač umjetnina, u čijoj je vikendici pronađeno nekoliko stotina slika, sasvim slučajno neprijavljenih majci domovini. Čiji je to novac Milan skrivao po svom stanu? Novac svojih voljenih Zagrepčana, kojima se kunuo da će lizati asfalt i pojesti sav snijeg ako treba, samo zbog njih? Odgovor će visiti u zraku, dok institucije velike pravne države ne ponude odgovore.

Unatoč optužbama koje mu se pripisuju, Zagrepčani ne daju na svog vođu. Mnogi od njih smatraju da je njegovo uhićenje politički motivirano. Čak 70 % građana metropole podupire Bandića, što dokazuju i prosvijedi ispred Remetinca, gdje dirnuti nepravdom, uplakani Bandićevi fanovi daju podršku svom gradonačeniku. Možda je krao, ali je uvijek bio za narod i barem nešto radio.



Što je to Milan radio kao najdugovječniji gradonačenik lijepog mu Zagreb grada? Od gradnje dječijih igrališta, sportskih dvorana, dijeljenja besplatnih udžbenika, razgrtanja snijega golim rukama do klizanja po snijegu. Nije Milan pio samo vodu iz Save da bi dokazao svojim sugrađanima da voda nije zagađena, gucnuo je i koju čašicu vinceka te u pijanom stanju bježao policiji. Sa 250 kaznenih prijava na leđima, istaknuvši da nije Superman, Bandić je i dalje ostao omiljeno lice Zagreba.

Sve se to događa jer je Hrvat„ komentar je njegove obitelji, koja uz narod iz rodnog kraja duboko vjeruje u Milanovu nevinost. O uhićenju su se oglasili i politički analitičari, koji smatraju da će Bandićevim uhićenjem profitirati HDZ i SDP kojima je Bandić kao nezavisni kandidat oduzimao veliki dio biračkog tijela u Zagrebu. Također spominju i Bandićevo uhićenje, kao način skretanja pozornosti sa suđenja Perkoviću i Mustaću u Njemačkoj.

Beznačajni broj djece, čak njih 123 kojima je Milan bio kum na krštenju, sad mora živjeti sa spoznajom da je kum kriminalac. Preseljen iz luksuznog stana u zatvor vlastitog grada, novi stanovnik Remetinca, sada će se družiti sa slavnim hrvatskim političarima u ne tako luksuznom ambijentu. Čovjek bez dlake na jeziku, prava 'Rvatina kojoj bi trebalo barem pet zaposlenih da se sekiraju umjesto njega, sada je ostavio iza sebe uplakane sugrađane, zadovoljne protivnike i pune ruke posla za institucije. Kriv ili ne, zasigurno će ostati najpoznatiji i najomiljeniji gradonačenik kojeg je Zagreb ikada imao ili će imati.


Antonia Oberan

četvrtak, 30. listopada 2014.

Odroni na cesti u Rijeci dubrovačkoj

Potencijalna opasnost za vozače i putnike
Foto: Katarina Matović

Na predjelu ceste od Sustjepana do ACI marine Komolac već više godina putnicima i
vozačima prijete odroni koji ugrožavaju sigurnost putnika i vozača. Cesta kroz Rijeku dubrovačku u nadležnosti je Grada Dubrovnika od 2012., a padine s kojih prijete odroni u vlasništvu su Grada od 2011.

Foto: Katarina Matović









"Problem je naslijeđen dok su ceste bile u nadležnosti Dubrovačko-neretvanske županije koja taj problem nije riješila", rekao je Pročelnik gradskog odjela za promet, Dinko Mirić. Unatrag godinu dana na traženje zabrinutih stanovnika Rijeke dubrovačke postavljen je jedino prometni znak upozorenja. Mještani ističu kako se na tom predjelu radi odronjavanja stijena često događaju prometne nezgode te se nadaju da će putnicima i vozačima biti zajamčena sigurnost na cesti. Pročelnik Mirić navodi da mu je poznat taj problem i ističe kako će Grad Dubrovnik početkom iduće godine naručiti projektnu dokumentaciju za sanaciju padina poviše ceste. Nakon tog će se tražiti financijska sredstva za isti problem.

Foto: Katarina Matović
Mirić dodaje da su do sada napravljena tri projekta radi zaštite od odrona te se čekaju financijska sredstva. Radi se o sanaciji na Belvederu, plaži hotela Bellevuea te na plaži u Orašcu.

Katarina Matović

srijeda, 29. listopada 2014.

Dane krajolika obilježila izložba Storm Chasersa

LOVCI NA OLUJE - DA IH NEMA TREBALO BI IH IZMISLITI
Foto: Katarina Matović

Izložba fotografija dubrovačkih lovaca na oluje, skupine autora koji se bave meteo-
fotografijom otvorena je 20. listopada 2014. na kampusu Sveučilišta u Dubrovniku. Izložene su fotografije četvorice autora: Daniela Pavlinovića, Zlatka Baraća, Borisa Bašića i Hrvoja Margetića.

"Fotografijom se bavim od osnovne škole, a danas su mi najviše zastupljene meteorološke i pejsažne fotografije", izjavio je Daniel Pavlinović. Jedan je od osnivača Crometeo udruge i član Hrvatskog meteorološkog društva. Boris Bečić istaknuo je kako mu je snimanje vremenskih (ne)prilika način života, strast i opsesija. Svi autori su se složili kad je vrijeme „loše“ da su najsretniji s aparatom u ruci, a ovom prilikom su pozvali sve građane da posjete izložbu.

Izložba je zajednički organizirana u okviru dva projekta Regionalne razvojne agencije Dubrovačko neretvanske županije (SPEEDY) i Baština pokreta razvoja (Zavoda za prostorno uređenje DNŽ-e). Nesvakidašnje fotografije moguće je pogledati od 30. listopada do 6. studenog u multimedijalnoj dvorani Visia.

Katarina Matović

utorak, 21. listopada 2014.

Predavanje "Zahtjev za prijateljstvo" zabavilo mlade Dubrovačke biskupije

Foto: www.dubrovacka-biskupija.hr
''Zahtjev za prijateljstvo'' naziv je predavanja koje je prodekan za znanost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu fra Ante Vučković održao 16. listopada 2014. u kino dvorani Visia. Predavanje se održalo u sklopu redovitih mjesečnih susreta mladih koje organizira Vijeće za mlade Dubrovačke biskupije.

Mjesečni susreti mladih bili su privremeno prekinuti zbog Susreta hrvatske katoličke mladeži, a od sada se nastavljaju svakog trećeg četvrtka u mjesecu. Ovog mjeseca gost predavač bio je fra Ante Vučković koji je već poznat dubrovačkim mladima jer je u travnju predvodio dvodnevnu korizmenu duhovnu obnovu u Gospinom polju.

Foto: www.dubrovacka-biskupija.hr

Vijeće za mlade odabralo je temu prijateljstva za početak susreta mladih u ovoj pastoralnoj godini, a teme će ubuduće birati sami mladi putem online ankete. O ''online svijetu'' govorio je i predavač, ističući kako online prijateljstva nisu nužno prava prijateljstva u punom smislu riječi. "Pravi prijatelji su oni na koje se može primijeniti Aristotelova alegorija 'jedna duša u dva tijela'", kaže fra Ante. Naglasio je da je prijateljstvo specifičan ljudski odnos koji nije ni ljubavni ni rodbinski. Sloboda prijatelja u tom se odnosu povećava i svjedoči o tome ''da u životu najvažnije stvari nisu stvari, nego međuljudski odnosi''.

Foto: www.dubrovacka-biskupija.hr
Nakon predavanja uslijedila je zabavna igra u kojoj su mladi pokazali koliko poznaju svoje prijatelje, a čitav susret animirao je Biskupijski zbor mladih. Na kraju druženja pročelnica Vijeća za mlade Ana Marčinko ukratko je najavila događaje i projekte u organizaciji Vijeća koji slijede, pozvavši mlade da za detaljnije informacije prate web i facebook stranice mladih Dubrovačke biskupije. Poseban interes izazvao je Planinarski križni put koji će se održati 8. i 9. studenog.

Mislav Ćimić


srijeda, 25. lipnja 2014.

Drama na Ombli

U Rijeci dubrovačkoj zabilježen meteotsunami
Foto: Katarina Matović

Rijeku dubrovačku pogodio je plimni val uslijed naglog podizanja razine mora. Učestale promjene razine i toka rijeke Omble započele su u jutarnjim satima u srijedu, 25. lipnja 2014. Prvi i najjači plimni val dogodio se oko 13 sati. Poplavljene su neke obiteljske kuće u Rožatu i Komolcu te ACI marina.

Radi se o rijetkoj, ali potencijalno opasnoj pojavi „meteotsunamija“. Nastaje kada u području atmosferske fronte postoje nagle promjene u tlaku zraka na malom području, zbog čega zrak nejednoliko vrši pritisak na površinu mora, što rezultira stvaranjem plimnog vala koji se premješta u smjeru fronte i najviše poplavljuje zaljeve koji su okrenuti prema smjeru odakle stiže fronta, najčešće zapad-sjeverozapad“, potvrdili su iz udruge Crometeo.

Stariji mještani Rijeke dubrovačke sjećaju se da se slična poplava dogodila u veljači 1979. Tada je bilo poplavljeno nekoliko kuća uz Omblu, a plima je ušla i do pola metra u obiteljske kuće. Navode da se u travnju iste godine dogodio potres.

Foto: Katarina Matović

Uspješno spašavanje broda na Ombli
Prije početka plimnog vala, zbog nagle oseke i smjene struja toka rijeke, započelo je spašavanje broda privezanog ispred jednog od brodskih servisa u ACI marini. Od siline brzog toka brod se svojim prvim djelom (provom) otkačio s veza te je tom prilikom oštetio susjedni brod. U akciji spašavanja sudjelovao je vlasnik servisa na čijem je vezu bio privezan brod te djelatnici drugog servisa tj. Yacht servisa.

Uspjeli smo spriječiti havariju te pomaknuti brod prema izvoru Omble oko otočića Blato. Brod je premješten i nalazi se na sigurnom vezu u marini", rekao nam je radnik Yacht servisa koji je želio ostati anoniman. Dodao je da je udarac broda prijetio čak i okolnim kućama preko puta i ostalim privezanim brodovima u marini. 

U tom trenutku brod je bio napunjen s dva spremnika goriva od 2000 litara te je moglo doći i do zapaljenja i eksplozije. Sreća je da je sve završilo dobro, šteta je minimalna, a moguća katastrofa spriječena. Drago nam je da smo pomogli kolegi i uspjeli zaustaviti veće zlo“, kazao je anonimni djelatnik.

Foto: Katarina Matović

Znanstvenoistraživački projekt
U okviru znanstvenoistraživačkog projekta Istraživanje i sustavi praćenja neuobičajene dinamike Jadrana uspostavljena je pilot mreža mikrobarografa koji će mjeriti fine promjene tlaka zraka na trima postajama u srednjem Jadranu (Vela Luka, Stari Grad, Vis) postavljenima u trokut. Jezgra mikrobarografa omogućava mjerenje razlučivosti od 1 sekunde te posjeduje preciznost od 0.01 hektopaskala. Na službenim stranicama Instituta za oceanografiju i ribarstvo navodi se da se podaci putem interneta prebacuju u MEDAS bazu podataka Instituta. Nakon prvog plimnog vala uslijedilo je nekoliko manjih poplava koje nisu izazvale veće probleme stanovnicima Rijeke dubrovačke.

Foto: Katarina Matović


Katarina Matović

ponedjeljak, 9. lipnja 2014.

Tomislav Perko donio 1000 dana ljeta u Dubrovnik

Foto: facebook.com
1000 dana ljeta ime je putopisnog predavanja zagrebačkog putopisca Tomislava Perka koje je u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad održano u petak, 6. lipnja. Hrvatski avanturist, bloger i predavač predstavio je tom prilikom i svoj književni prvijenac 1000 dana proljeća u kojem je detaljno opisao dogodovštine s višegodišnjeg putovanja oko svijeta u kojem je obišao pet kontinenata s budžetom od svega par eura na dan.

Dobro raspoloženi Zagrepčanin je bosih nogu i ležernim razgovorljivim tonom publici pokazivao slike i video zapise s putovanja koje je dodatno začinio šaljivim anegdotama i odgovorima na pitanja znatiželjnih posjetitelja. Stopiranje najčudnijih prijevoznih sredstava, sklapanje prijateljstava s nepoznatim ljudima, preplovljavanje Indijskog oceana u jedrilici i meditiranje u budističkom samostanu samo su neki od brojnih doživljaja koje je Tomislav Perko vjerno dokumentirao i podijelio s publikom, a na pitanje kako je uspio u ovom životnom podvigu s tako skromnim budžetom, objašnjava: "Prijevoz, smještaj i hrana jedini su izdaci na putovanju. Prvo možete riješiti autostopiranjem, drugo sam pronalazio putem CouchSurfinga ili kampiranja, a hranu sam kupovao u običnim trgovinama, izbjegavajući restorane. Mnogo toga može se riješiti i volontiranjem, mnogi ljudi će vam pružiti smještaj i obrok u zamjenu za obavljanje potrebnog posla."

Foto: Dolores Brbora
Prigušena svjetlost Saloče od zrcala stvorila je intimnu, prijateljsku atmosferu u kojoj je publika mogla uživati u fotografijama snimljenima diljem svijeta: od Turske, preko Indije, do Australije i Perua, a na pitanje gdje mu je bilo najljepše odgovara: "Nije bitno mjesto, nije bitno gdje se nalazite. Bitni su ljudi i ono što se događa."

Tomislav Perko razgovarao je i o natječaju za najbolji posao na svijetu u kojem je daleko dogurao, ali je ispao u rezu za top pet kandidata. Naime, radi se o projektu turističkog portala CNTraveler u kojem se izabirala osoba za besplatno putovanje oko svijeta koju bi, uz fotografiranje i dokumentiranje svojih doživljaja, na kraju čekala nagrada od 100 tisuća dolara.

Foto: Dolores Brbora
O posjetu Indiji kaže kako je važno zaboraviti na zapadnjački mentalitet i prihvatiti njene stanovnike i njihov način života te da se jedino tako može uistinu razumjeti njena čar. Najteži trenutak na putu za autora je bio onaj kada su mu ukrali ruksak s fotoaparatom i laptopom jer se tada, kako kaže, prvi put razočarao u ljude koji su ga inače svugdje u svijetu srdačno i ljubazno dočekivali.

Foto: vecernji.hr
Nakon predavanja, Tomislav Perko je autostopom nastavio svoju turneju po Hrvatskoj, a detalje o putopiščevim avanturama možete pratiti i na njegovom blogu. Ležerna atmosfera, autorov šaljivi nastup i inspirativan sadržaj je ono što je ovo predavanje učinilo izuzetno zanimljivim, kako starijim posjetiteljima, tako i mladim ljudima željnima avantura.

Dolores Brbora

nedjelja, 8. lipnja 2014.

E-sportovi - Nova generacija turnirskih natjecanja

Foto: nonfictiongaming.com
Na spomen riječi sport mnogi će pomisliti na tradicionalne, fizičke sportove, poput nogometa, košarke ili tenisa, a gotovo nitko neće s tim pojmom povezati sate sjedenja ispred zaslona računala i igranja nekakvih video igrica. Ali to baš i nije istina (pogotovo u Južnoj Koreji).

Foto: wikipedia.org
Sve je počelo davne 1972. kada se na Sveučilištu Standford grupa studenata odlučila organizirati natjecanje u računalnoj igri Spacewar. Svoje kolege su pozvali da sudjeluju na „olimpijskim intergalaktičkim svemirskim ratovima“, a glavna nagrada je bila godišnja pretplata na časopis Rolling Stone. Devet godina kasnije, gaming kompanija Atari odlučila se organizirati Space Invaders Championship, koje je do tada bilo najveće komercijalno natjecanje u kompjuterskim igricama, a privuklo je preko deset tisuća natjecatelja. To je bio pravi početak e-sportova.

Od tada pa do 2000., malo toga se promijenilo, da bi u toj godini počeo nagli rast popularnosti elektroničkih sportova, a shodno s time povećali su se i nagradni fondovi. Pa je tako naprimjer u 2000. održano samo deset velikih turnira, dok ih je 2010. održano preko 260. Najveći nagradni fond do sada drži natjecanje The International, održano 2013. Fond je iznosio malo manje od tri milijuna američkih dolara, a tim koji je osvojio prvo mjesto bio je nagrađen s otprilike milijun i pol dolara.

Foto: programerhub.com
Najveći e-sportski turniri odvijaju se uglavnom u Južnoj Koreji i SAD-u, a igre koje se najviše igraju su; MOBA (multiplayer online battle arena) igre, čiji su najveći predstavnici League of Legends i Dota II, te strateške igre, poput vrlo popularnog Starcrafta II. Ostali žanrovi kao FPS (first person shooter, u nas poznati kao pucačine), te Blizzardove igre (World of Warcraft i Heartstone) ih slijede u stopu.
Foto: esports.hr
Hrvatska također ima svoju web-stranicu za e-sportove, e-sports Croatia, na kojoj se mogu provjeriti novosti vezane za najpopularnije e-sportove (Starcraft II, League of Legends i Heartstone). Oni se također bave i organiziranjem turnira video igara diljem Hrvatske, te dosad imaju deset organizacija iza sebe.
Luka Pleša

subota, 7. lipnja 2014.

NIČIM IZAZVAN: Tipovi s kojima ne želite gledati utakmicu

Foto: allvoices.com
Svjetsko nogometno prvenstvo počinje za samo šest dana. Atmosfera se ubrzano pumpa, histerija polako, ali sigurno dostiže svoj vrhunac. Već mjesecima sponzori konstantno maltretiraju gledatelje debilnim reklamama za pivu, grickalice i nove LCD televizore, a na portalima i u novinama mogu se saznati sve informacije o našim reprezentativcima: od toga u kojem klubu igraju, kako im se zove mačka i kad im je ispao prvi mliječni zub.

Još jedna od neželjenih nuspojava Svjetskih prvenstava je i činjenica da u tih dvadesetak dana doslovno svi počnu pratiti nogomet. Ljudi koji misle da je libero novi deterdžent za pranje rublja, a Borussia odmetnuta ukrajinska pokrajina, odjednom se pretvore u velike nogometne stručnjake koji „oduvijek vole nogomet, ali inače nemaju baš vremena pratiti“. Naravno, kad euforija prođe, ostaje dobri, stari HNL i nas pedesetak luzera koji ga pratimo.

Svi znaju da je utakmice najljepše gledati u društvu dobrih prijatelja, uz ponešto grickalica i (hekto)litre pive, ali tu se krije i opasnost jer postoje realne šanse da naletite na nekoga od likova s donje liste koji odnekud uvijek izrone za vrijeme gledanja utakmica. Teško je objasniti što je to kod nogometa da kod nekih ljudi djeluje kao okidač, pa svoje ionako iritantne osobine podignu za još nekoliko potencija. Teško ih je izbjeći, gotovo nemoguće, ali neka ova kratka lista posluži kao upozorenje. Slijedi 10 tipova s kojima ne želite gledati utakmicu.

Foto: stagweekends.co.uk
1. Znalac-analitičar
Raširio se preko kauča k'o naftna mrlja i drži svoj monolog na užas svih prisutnih. Guus Hiddink i Jose Mourinho za njega su potpuni amateri. On nogomet ima u malom prstu, zna sva pravila i svu terminologiju i neće se ustručavati podijeliti svoje znanje s ostalima. Čak i ako oni to nisu tražili. Za eventualni poraz ili lošu igru redovito će optužiti izbornika koji nije dobro proučio protivnika i prilagodio taktiku vremenskim uvjetima, mjesečevim mijenama i položaju Merkura u odnosu na Sunce.

2. Vatreni navijač 
Za vrijeme gledanja utakmice, od glave do pete je odjeven u kockice, na glavi nosi onaj ogromni kretenski šešir, a nokata ni nema jer ih je već do početka utakmice izgrizao do krvi. Uspije pogledati jednu desetinu utakmice,a ostatak vremena urla, skače po kauču ili se valja po podu. Ne treba Hrvatska postići gol da bi on slavio. I običan korner dovoljan je razlog za neobuzdanu dernjavu i slavlje. Svaki gol koji primimo baca ga u tešku depresiju koja traje do idućeg kornera.

Foto: tvnz.co.nz
3. Nepopravljivi optimist
Slično kao vatreni navijač, samo s manje emocija i dernjave. On je negdje pročitao (ili je gledao one Konzumove reklame) da je Hrvatska najbolja i najjača i da je sve osim uvjerljivog osvajanja Svjetskog prvenstva neuspjeh. Pet brazilskih i četiri talijanska zlata njemu ne znače ništa, a Leo Messi je samo nevažna prepreka na našem putu prema svjetskom tronu.

4. Nezainteresirani filozof 
Njega nogomet uopće ne zanima. Štoviše, prezire ga i smatra ga primitivnom zabavom za nekulturne divljake. On bi radije čitao novu knjigu Paula Coelha ili se divio brončanim skulpturama iz razdoblja nadrealizma, ali prijatelji su ga nekako nagovorili na gledanje utakmice i sad se jadan našao pred televizorom gledajući igru koji ne razumije, okružen ljudima čije ponašanje nikako ne može razumjeti. Nije točno siguran koliko utakmica traje, ali svaka minuta čini mu se kao vječnost.

5. Zanovijetalo
Zanovijetalo ima jedan jedini cilj - uništiti raspoloženje svima oko sebe. Može ga se susresti na svim mogućim društvenim događajima, od rođendana, roštilja ili u ovom slučaju, utakmica. Ni sam ne zna zašto je ustvari došao jer utakmica je, naravno, bezvezna i dosadna, u stanu je vruće, piva je pre topla ili pre hladna, a na perecima nema dovoljno soli. Ignoriranje predstavlja jedini efikasan način borbe protiv ove vrste nametnika.
 
Foto: pinterest.com
6. Teoretičar zavjere 
Iznad kreveta ima poster Draga Ćosića. On je uvjeren da su se na Svjetskom prvenstvu svi urotili protiv nas: od domaćina koji su nam dodijelili hotel bez bazena sa sporim internetom, sudaca koji nas brutalno kradu, protivnika koji se baš protiv nas trude više nego inače, pa do prokletih komaraca koji noću zuje oko naših reprezentativaca i ne daju im spavati. Još kad ubrojimo stalne neprijatelje koji nikad ne miruju, kao što su Srbi, Židovi, masoni i ljudi-gušteri, onda nije ni čudo da smo izgubili.

7. Domoljub 
Ovo nije Svjetsko prvenstvo - ovo je rat! Ono nisu naši reprezentativci - ono su vojnici spremni proliti krv za Hrvatsku. Na suprotnoj strani nisu naši suparnici nego neprijatelji koji prijete našoj samostalnosti, nacionalnim interesima i teritorijalnoj cjelovitosti i kao takve ih treba eliminirati svim sredstvima. Najvažniji trenutak utakmice za njega se događa prije samog početka iste, kada se sviraju himne, pri čemu za vrijeme intoniranja Lijepe naše stoji u stavu mirno, s desnom rukom na srcu (ili u zraku, ovisi o raspoloženju), a za vrijeme protivničke himne huče i zviždi. Domoljub i teoretičar zavjere dobro se slažu, a često su i ista osoba.

Foto: glasbrotnja.net
8. Entuzijast
Nedavno je počeo pratiti nogomet jer želi biti u trendu za vrijeme trajanja prvenstva. U životu je pogledao tri i pol utakmice pa mu pravila baš i nisu bliska. Budući da žarko želi naučiti što više o igri koju odjednom tako pozorno prati, okupljene obasipa stotinama iritantnih pitanja. Znalac-analitičar s vrha ove liste obožava entuzijaste jer mu predstavljaju savršenu žrtvu kojoj će prenositi svoje neiscrpno znanje tijekom svih 90 minuta i eventualnih produžetaka.

9. Žensko društvo 
Dogodi se nekad da se nesretni pojedinac ne uspije dogovoriti s prijateljima i bude osuđen na gledanje utakmice u društvu sestre ili cure i njihovih prijateljica koje su se okrutnom igrom sudbine baš u tom trenu tu našle, što sa sobom nosi mnogo nedostataka, a najveći je njihovo komentiranje izgleda igrača na terenu. Ništa ne može više iznervirati tipa od rečenica poput: „Ajme, 'ko je ovaj s brojem 7? (Misli na zalizanog Ronalda) Baš je zgodan!"

10. Kladioničar 
Za vrijeme trajanja SP-a, kladionice svoju, ionako bogatu ponudu obogate s još nekoliko nebuloznih opcija za klađenje, a naš junak ih je sve pokrio pa sad u ruci drži ogroman svežanj listića koji izgleda kao prošireno izdanje Braće Karamazov. Budući da je uložio svu pokretnu i nepokretnu imovinu, utakmicu ne može gledati kao normalan čovjek, a raspoloženja mijenja kao Zdravko Mamić na press konferencijama. Kraj utakmice dočekuje emocionalno i fizički potpuno slomljen proklinjući sudbinu i onog prijatelja koji mu je predložio da stavi još taj jedan par.

Foto: nbcsports.com
Davor Novevski

petak, 6. lipnja 2014.

Ante Delija - Uspješni dubrovački borac o karijeri i budućnosti

Foto: profightstore.hr
Ante Delija bavi se mješovitim borilačkim vještinama te je danas njegovo ime jedno od najistaknutijih hrvatskih imena u tom sportu. Talentirani teškaš iz Dubrovnika, nadimka Walking Trouble (Hodajuća nevolja), trenira za klub Gladijator, a detalje o svojoj karijeri, planovima i životu otkriva u razgovoru za Punkt. 

Kako je započela tvoja ljubav prema MMA-u? 
Bio sam energičan još od malih nogu. Godinama sam trenirao judo nakon kojeg sam počeo trenirati MMA. Pronašao sam se u tome i to je bio sport koji me oduvijek zanimao i ispunjavao. Još uvijek je sve isto. Veselim se svakoj novoj borbi i osjećam se sretno nakon svakog teškog i dobro odrađenog treninga. 

Postoji li neki određeni borac zbog kojeg si zavolio ovaj sport? Imaš li i danas neke idole, nekoga koga pokušavaš kopirati?
Uvijek je postojala nekolicina boraca kojima sam se u određeno vrijeme divio, kao što se i danas divim. Međutim, nemam namjeru kopirati tuđi stil. Koliko god bilo boraca koje međusobno uspoređuju i među kojima se da uočiti sličnost, svaki borac ima svoju posebnu tehniku i taktiku po kojoj iskazuje svoju posebnost, pa tako i ja.

Možeš li reći nešto o svojim treninzima, kako izgleda jedan tipičan trening? Koliko traje i koliko puta dnevno treniraš?
Jutarnji i večernji treninzi su moja svakodnevica. Treninzi nam traju u prosjeku oko tri sata. Uvijek se trudim da mi u svakom treningu koncentracija bude na nivou, da izvučem svu moguću energiju iz tijela i tako ostavim sav svoj maksimum. Tada pričamo o dobro odrađenom treningu.

Foto: index.hr
Kako se pripremaš za borbu? Imaš li neke posebne rituale? 
Svakodnevno naporno treniram i u svakom trenutku sam spreman na borbu. Nakon dogovorenog meča pregledamo budućeg protivnika i na temelju te analize pravimo izmjene u treninzima. Sve u svemu - red, rad i disciplina.

Proučavaš li svoje protivnike? Gradiš li posebnu taktiku za svakoga posebno?
Svakako da treba imati drugačiju taktiku za svakog protivnika. To sve ovisi o kojem je protivniku riječ.

Zahtjeva li tvoj sport puno odricanja? Kako uspijevaš uskladiti treninge i privatni život?
U privatnom životu uživam jednako kao i na treninzima. Tajna je u dobroj organizaciji. Ništa iz privatnog života ne utječe na moje treninge niti moji treninzi utječu na moj privatan život. Sve je jako dobro izbalansirano.

Foto: index.hr
Na glasu si kao showman. Koliko ti je bitan dojam publike nakon tvoje borbe? 
Nije najbitniji dojam publike, ali opet je bitan jer većinom je to realna slika onoga što sam pokazao.

Koji ti je segment borbe najdraži i postoji li neki koji nastojiš izbjegavati? 
Izbjegavam određeni segment borbe u mečevima u kojima mislim da mi je to duži put do pobjede. Volim sve segmente borbe, ipak se zato i bavim ovim sportom.

Foto: finalfight.hr
S kojim bi se borcem posebno volio susresti u ringu? 
Volio bih se susresti u ringu s najboljim borcima na svijetu.

Kakvi su tvoji dugoročni planovi? Vidiš li se jednog dana u UFC-u? 
Želja mi je dosegnuti što veći level u karijeri, a naravno i jednog dana osnovati obitelj. Vidim se kroz neko vrijeme u UFC-u, nadam se da ću to i zaslužiti.

Znaš li već ime svog sljedećeg protivnika i možeš li nam ukratko najaviti sljedeći MMA događaj u Dubrovniku?
Moja iduća borba biti će 3. srpnja na taraci Revelina. Protivnik je Valentijn Overeem.

Davor Novevski

četvrtak, 5. lipnja 2014.

Kratki povijesni vodič kroz predviđene smakove svijeta

Foto: superpunch.com
Od antičkih vremena, mnogi ljudi su s nestrpljenjem (nekada i previše euforično) predviđali i čekali moguće datume kraja svijeta. Teorije o tome kako će zapravo on nastupiti i kada, razlikovale su se od kulture do kulture, ali su neke stavke uvijek ostajale iste: neizbježan kraj čovječanstva je bliži nego se može zamisliti, a datum propasti ne smije biti nasumičan nego mora simbolično predstavljati neku osobu, događaj, religiju ili civilizaciju jer, kao što je opće poznato, svemiru i nebeskim tijelima izuzetno je bitno kada se tko rodio ili umro pa prema tome uvijek namještaju svoje aktivnosti, uključujući i iznenadno samouništenje.

Prema Wikipediji, najranije predviđanje apokalipse zapravo i nije bilo toliko apokaliptično za cijeli svijet, koliko samo za Rim. Naime, stari su Rimljani vjerovali u mit da je dvanaest orlova proreklo Romulu točan datum uništenja Rima. Nitko nije znao što su mu orlovi točno rekli pa su simbolično uzeli da svaki orao predstavlja deset godina, te da će rim biti uništen 634. prije nove ere, odnosno 120 godina nakon njegova osnutka. Predviđena godina je došla i prošla, grad nije bio uništen, a Rimljani su se ponovno bacili na matematičke radnje i odredili 389 p. n. e. za kraj njihova glavnog grada.

Foto: metal-gaia.com
Prvi pravi Armagedon predvidio je židovski revolucionar Simon bar Giora, koji je sa svojom sektom Esenima započeo pobunu protiv Rimljana, koji su još uvijek imali Rim kao svoj glavni grad, koja je prerasla u prvi židovsko-rimski rat. Svoju je pobunu vidio kao početak kraja svijeta. Međutim, sudnji dan ipak nije došao (na žalost za Simona i na sreću svih drugih), a on je pogubljen.



Hipolit Rimski
(prvi antipapa), Irinej Lionski (antignostički teolog, kasnije svetac) i Sekstus Julije Afrikanac (kršćanski pisac i putnik) predvidjeli su petstotu godinu nove ere kao godinu kraja jer su smatrali da će se Isus ponovno vratiti. U slučaju da Isus bude zauzet, Sekstus je predvidio da bi mogao doći osamstote godine.

Na kraju prvog kršćanskog milenija, tisućite godine, mnogi kršćani zajedno sa svojim papom Silvestrom II., iščekivali su kraj vremena. Oni pobožniji odlučili se na hodočašće u Jeruzalem, a oni koji su se već pomirili s činjenicom da idu u pakao su odlučili podizati bune i pljačkati po Europi. Kad su uvidjeli svoju pogrešku (i pogubili sve pljačkaše i pobunjenike) kršćani su se dosjetili da bi kraj u stvari mogao biti tisuću godina nakon Isusove smrti (umjesto rođenja), odnosno 1033.

Mnogo radikalniji papa od Silvestra II., papa Inocent III. predvidio je da će kraj svijeta biti 666 godina nakon pojave Islama (danas bi vjerojatno za tu izjavu sve radikalne islamske zemlje proglasile džihad na Vatikan). Kad Islam nije doveo do onoga što je Inocent predvidio, razni su Europljani u velikoj kugi u 14. st. vidjeli jednog od jahača apokalipse koji donosi kraj svijeta.

Foto: blogspot.com
Od 16. st. počinje prava pomama za Armagedonom. Mnogi su predviđali datume (neki i više puta) kad će se on dogoditi, a među njima i dva poznata povijesna lica, Sandro Botticelli i Martin Luther. Botticelli, poznati talijanski umjetnik, je naime prorekao da će tisućljetna vladavina Isusa početi tri i pol godine nakon 1500-te (Isus je inače bio veliki obožavatelj brojeva djeljivih s 500). Luther je protestirao protiv toga i odredio je da će 1600-ta biti godina njegova ponovnog dolaska.


17. st. je nastavilo trend predviđanja kojega je dodatno popularizirala činjenica da je u sebi imao godinu 1666. Pa je tako i Kristofor Kolumbo prorokovao da će svijet skončati 1656. Kad se to nije dogodilo datum je pomaknut na 1658.

18., 19. i 20. stoljeće je vidjelo daljnji razvoj „apokaliptičnog ludila“ koje je svoj najveći vrhunac u povijesti doživio 2000. Od toga da će početi treći svjetski rat, da će se sva tehnologija odjednom raspasti, da će internet prestati raditi a zbog toga propasti svjetska ekonomija, pa do toga da će doći svemirci, da će izroniti Atlantida, da će se ponovno pojaviti dinosauri, pa čak i da će se vratiti Hitler ( a usput je još 2000 djeljivo sa 500!). Od tad pa do danas svake godine imaju najmanje dva predviđanja apokalipse, raznih "proroka" i sekti, a najrecentnije je bilo 21. prosinca 2012. kad je završio majanski kalendar.

Foto: dangerouscreation.com
Budućnost se ne čini toliko crna, bar što se predviđanja tiče, tako da je jedan smak svijeta već u procesu (ne, pod ovim se ne misli na političku i financijsku sliku Hrvatske). Naime, John Hagee i Mark Blitz smatraju da su, inače prirodne pojave crveno obojenog mjeseca (ovdje se ne misli na one dane u mjesecu) između 2014. i 2015. uvod u biblijsko predviđanje o ponovnome dolasku Isusa (očito zaboravljaju činjenicu da te godine nisu djeljive sa 500).

Znanost predviđa da će se apokalipsa dogoditi u vrlo dalekoj budućnosti. James Kasting, bar što se Zemlje tiče, smatra da će to biti za 500 milijuna godina kad će u atmosferi doći do naglog pada CO2 ( i zato trebamo reći NE ekološki prihvatljivom gorivu). Njegovi kolege pak tvrde da će sama zemlja nestati za otprilike pet milijardi godina kad je proždere Sunce koje će zbog raznih kemijskih i fizičkih procesa jako narasti.

Foto: writeonnewjersy.com
Brad Larson predviđa smrt cijelog svemira za 22 milijarde godina u onome što on naziva teorija velikog paranja (Big Rip Theory) u kojoj će se zbog neprestanog širenja svemira sami atomi od kojih je on građen toliko udaljiti jedan od drugoga, da će se sva materija raspasti. Za razliku od njega, ostatak znanstvenog svijeta smatra da će konačna smrt svemira i cjelokupnog postojanja doći za 10 (plus još sto nula) godina, kad će uslijediti termodinamička smrt svemira, odnosno kada će se atomi uslijed širenja svemira prestati micati te će razmjena energije među njima postati nemoguća.

Jahači apokalipse za sada još uvijek negdje mirno pasu svoje konje, a izgleda i da su u međuvremenu bogovi i divovi Ragnaroka izravnali račune u miru te sada negdje zajedno igraju nebesku inačicu pokera. Punktov savjet je neprestano poricanje apokalipse jer sve i da se ona dogodi, neće ostati nitko da samozadovoljno kaže: "Rekao sam ti!"

Luka Pleša

srijeda, 4. lipnja 2014.

Elena Shumilova - Portretiranje djetinjstva iz snova

Foto: Elena Shumilova
Elena Shumilova je ruska fotografkinja koja je osvojila srca ljubitelja fotografije diljem svijeta prekrasnim fotografijama o kojima internet ne prestaje pričati. Shumilova živi na farmi sa svojom djecom koju fotografira svaki dan jer, kako kaže, želi zabilježiti njihovo djetinjstvo, a pri fotografiranju koristi samo prirodno svijetlo. Pačići, kunići, pilići i druge domaće životinje okružuju odrastanje njene djece i čine posebnu umjetničku atmosferu.

Foto: Elena Shumilova
Ljubav prema fotografiji je prvi puta osjetila 2012. kada je dobila svoj prvi fotoaparat, a Shumilova danas koristi Canon EOS 5D Mark II aparat i 135 mm leću. Za portal Bored Panda otkrila je kako je inspirira ruralno okruženje, mijenjanje godišnjih doba i želja da izrazi ono što osjeća, iako ponekad ne zna točno što.

Foto: Elena Shumilova
"Presretna sam što su ljudi počeli voljeti moje slike. To me inspirira i tjera me da budem bolja fotografkinja", komentirala je Elena Shumilova na golem internetski uspjeh.

Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
Foto: Elena Shumilova
U svijetu opterećenom modernom tehnologijom, vidjeti djecu koja odrastaju daleko od vreve grada, prometa i uz domaće životinje i prirodu, osvježenje je na kojem zvijezdama fotografija, Shumilovim sinovima, mnogi zavide. Više slika može se vidjeti na facebook profilu autorice popularnih uradaka.
Dolores Brbora