petak, 5. prosinca 2014.

INTERVJU S GORANOM MILIĆEM: Današnje je novinarstvo "mala bara puna krokodila"


U današnje vrijeme biti dobar novinar je jako teško. Misliti svojom glavom i pisati ono što se stvarno misli i nije nekad najbolje. Utjecaj okoline je prevelik. Pogleda li se malo šire, može se uvidjeti da je nekolicina novinara skrenula s pravog puta. Ne drže se pravila novinarske struke pišući vijesti koje se temelje na neprovjerenim informacijama. Sve kako bi si osigurali ekskluzivnost vijesti. Po tome danas svatko može biti novinar.

Na pitanje, svih budućih novinara, kako isplivati na površinu i dokazati da je moguće opstati u današnjem svijetu medija, odgovor zna veteran hrvatskog novinarstva, Goran Milić. Njegova pozamašna karijera koja počinje 1970. na radio televiziji Beograd traje pune 44 godine i nema naznaka da će uskoro stati. Trenutno radi kao urednik regionalne televizije Al Jazeera Balkans.

Odakle Vam zanimanje za novinarsku profesiju?

- Nije bilo urođeno, niti je postojalo u mladosti. Zapravo, nisam previše čitao novine ili gledao televiziju do kraja fakulteta. Ali su mi vršnjaci stalno govorili da imam dara za pripovijedanje. I u televiziji Beograd, kada sam se zaposlio kao stručni suradnik Službe za gledateljstvo, šefovi i kolege su me usmjeravali prema novinarstvu. Nakon prvog pokušaja, u jednoj popodnevnoj emisiji „Novosti dana“, TV gledatelji su poslali dosta pisama - „Tko je ovaj novi?“, „Dobar je, civiliziran, lijepo govori“, „Rodila ga majka, pametan je“ itd. Osjećaj je bio fantastičan. Sada ulazim u 45. godinu rada. Naravno, kasnije ne radite posao zbog pisama gledatelja ili pohvala kolega, jer je toga vremenom sve manje (osobito pohvala kolega), ali priznajem da su ta pisma imala dosta utjecaja na moju odluku o ostanku na televiziji. Jer, u to vrijeme, imao sam i osiguranu stipendiju za doktorat u Engleskoj (pomorsko pravo) pa sam nakratko bio u dvojbi.

Što je potrebno za se baviti novinarstvom?

- Može i bez fakultetske diplome. Bilo je sjajnih kolega s nedovršenom srednjom školom. Ali, preporučujem da se ipak završi fakultet. Ne mora nužno to biti novinarstvo. Ali, ako jest, onda ga treba komplementirati s još jednim do dva akademska znanja - znanja, ne zvanja. Naime, sjajna je kombinacija u jednoj osobi – novinar, sportaš i glazbenik. Ili – novinar, matematičar, sportaš. Takve su multidisciplinarne ličnosti najpoželjnije u novinarstvu. Jer, sagledavaju događaje i procese iz više percepcija.

Što je presudilo da odbijete poziv predsjednika Tuđmana za dolazak na HRT i odete na Yutel?  
- Prvi je razlog što sam već pristao raditi na Yutelu i što sam za taj projekt privukao dosta kolega. A drugi, koji je također imao značaja, opisat ću u svojoj knjizi kada za to dođe vrijeme. Nije ništa spektakularno, nikakva konspiracija, ali to ću ispričati u svojim memoarima. Ako ih ikada napišem.
 
Na HRT dolazite 1997., možete li reći što se od tada do danas promijenilo na njemu?
- Prije 17 godina, u informativnim emisijama HRT-a najčešće su riječi bile Domovinski rat, hrvatsko iseljeništvo, branitelji, HDZ, „dr. Franjo Tuđman, južna Dalmacija, suverenost, neovisnost, agresija, Crkva u Hrvata, nećemo dopustiti, Mostar, Široki Brijeg, kardinal Kuharić,Canjuga, Vukovar, Knin, Škabrnja, Amerikanci - naši strateški partneri, NK Croatia, a danas prevlađuju riječi kao europski standardi, Ivo Josipović ljudska i manjinska prava, Mirela Holy, Dinamo, Pride, mobbing, bullying, harassment, child molesting, domestic violence, Zdravko Mamić, Zoran Milanović, ćirilica ,nezaposlenost, stečajna nagodba, Slavko Linić, Uskok, Pnuskok, Sanader, Bandić, nesposobnost, huligani, kaos, blamaža, rasulo...

 Vaš "Brisani prostor" bio je kultna emisija koja je nakon toliko godina ugašena. Zašto?  
- Vjerojatno zato što je na društvenoj sceni prevladala ova druga skupina ličnosti, pojmova i izraza pa smo se mi u Brisanom prostoru nekima činili zastarjelima. 

Kako ste se odlučili za reportaže? 
- Uvijek sam ih radio. Prije 40 godina, na Cipru, išao sam izvještavati o ratu, ali je moja ekipa ostala blokirana na otoku 50 dana. Rat se smirio pa smo pravili reportaže o Famagusti gdje je Otelo ubio Desdemonu, o ribarima i vinarima. Pa sam dvije godine kasnije obišao Latinsku Ameriku i napravio 30-ak kraćih i četiri polusatne reporterske priče. Kao dopisnik iz New Yorka, također sam obilazio Ameriku, Kanadu i Kubu sa snimateljem. Onda, krajem 80-ih, počeo sam neka azijska putovanja.
Kada se ustrojio, lijepo posložio program Vijesti na Al Jazeeri, pomislio sam da bih mogao privući pozornost gledatelja u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Makedoniji, Bugarskoj, na Kosovu, gdje se koliko-toliko razumije hrvatski i drugi SHBC jezici, pa sam pokrenuo ciklus Alk/hemije Balkana. Emitirali smo do sada 32 polusatne emisije, a snimio sam i pripremam još 23, od kojih je 15 o Hrvatskoj. 



Možete li reći za sebe da ste napravili par temeljnih koraka za hrvatsko novinarstvo? I ako jeste, koji su to?
- Nisam toliko umišljen da bih se uvrstio u one koji su napravili „temeljne korake“. Ali, mislim da sam u radio i TV novinarstvu utjecao da se TV forme izgovaraju a ne čitaju, da novinar prvo u sebi izgovori tekst a onda ga zapiše, a ne obratno, da ga prvo napiše pa onda čita. To je u engleskom manje važno, ali na hrvatskom je bitno za uvjerljivost. Imao sam razne upadice i dosjetke, sjećam se one kada je stigla vijest nakon 45 dana američke intervencije u Iraku, gdje se sve rušilo, pušilo, gdje se ginulo masovno, od aviona, topova, granata, i bombaša samoubojica, a vijest je bila: „U Iraku je uvedeno izvanredno stanje!“ Ja sam pročitao tu vijest u TV Dnevniku, i ravnodušno dodao: „Kao da je do sada bilo normalno...“ Ali, mislim da sam u TV novinarstvu u Hrvatskoj dokazao jednu bitnu stvar. Jedan te isti čovjek može raditi TV Dnevnik, politički magazin i preko ljeta praviti putopise po svijetu, a najesen ih montirati paralelno s vođenjem Dnevnika i Brisanog prostora. Za tadašnju HRT, to se činilo neviđenim radnim angažmanom, trostrukom normom u odnosu na druge. A vjerujte, s tom trostrukom normom, opet nisam skupio više od 160 sati rada mjesečno, koliko svi drugi rade u Hrvatskoj. Danas, moram reći, uvjeti su zaoštreni, pa mnogi dostižu moj ondašnji angažman. A radit će se i više.
 
Nakon toliko godina provedenih na HRT-u otišli ste. Čak se spominjala mirovina, no ipak ste nakon izvjesnog vremena prihvatili posao urednika regionalne TV kuće Al Jazeera Balkans. Što Vas je potaknulo na to?  
- Uopće se nisam odlučio na mirovinu, nego je u mom slučaju HRT primijenila tvrdu zakonsku odredbu po kojoj se u javnim poduzećima obvezno ide u mirovinu sa 65 godina života. I, tako je bilo. Ja sam vodio nedjeljni TV Dnevnik 23. siječnja, a sutradan, na moj 65. rođendan - 24. siječnja, kartica za ulaz u zgradu HRT-a mi je poništena. Nekim HRT novinarima je taj rok produljivan, po pet ili čak deset godina, ali za mene i mnoge druge to nije vrijedilo. Podijelio sam sudbinu Olivera Mlakara s kojim nitko iz uprave ili uredništva HRT nije popio oproštajnu kavu. Onda sam ja, pomalo u inat, napravio veliki oproštaj u Marijinom zvonu, pozvao 150 svojih prijatelja i kolega, i lijeve i desne, iz ove ili one nacije, stavio za isti stol Hloverku i Šprajca, pjevao nam je Kemal Monteno, razni tamburaši, ali nikoga iz uprave nisam zvao. I lijepo otišao na Al Jazeeru gdje sam dobio status i uvjete kakve nikada nisam imao u životu. 



Kako opisujete hrvatsko novinarstvo danas?
- Ljudi, profesionalci, nisu zaboravili snimati, montirati, pisati i misliti, ali se nešto događa s ovim novim medijima što nismo do kraja sagledali. Svima pada čitanost i gledanost, zanimanje se seli na portale, društvene mreže, publika više želi sudjelovati nego upijati novinarske izvještaje. Povećanjem broja medija povećan je i broj novinara, a gospodarstvo nije pratilo taj uspon. Došlo se do situacije s malom barom i previše krokodila. U borbi za opstanak, mediji se bore i niskim udarcima, što ranije nije bila praksa. Svatko je imao dovoljno, netko više, netko manje, ali svi su mogli hraniti, što ja kažem, ženu i dvoje djece. Danas, to može jedva 5% novinara, osim ako se ne bave dopunskim poslovima, marketingom, vođenjem priredbi, predavanjima, itd.
 
Neko vrijeme ste se okušali i kao profesor na Beogradskom sveučilištu. Što biste poručili današnjim mladim novinarima?  
- Novinarstvo je bolje, lakše i zanimljivije od kopanja na njivi ili zatezanja šarafa na lokomotivama. Međutim, u perspektivi se može dogoditi da više od 50% novinara koji diplomiraju žive lošije od poljoprivrednika ili KV radnika. Dakle, dobro razmislite hoćete li uspjeti ući u gornjih 10% u profesiji jer novinarstvo koje znači preživljavanje gore je od ijednog drugog zanimanja, vjerujte mi. I pratite, puno brže od svojih profesora, nove tehnološke trendove. Nova tehnologija ubrzava i pojeftinjuje, a to je ono što današnji poslodavac najprije traži od svojih zaposlenika, pa i od novinara.


Ivana Franić