petak, 30. siječnja 2015.

Lokalno novinarstvo – raj za informacije, pakao za nepristranost

Novinar u lokalnom mediju: "Lokalnim novinarima je teže zbog slabijih uvjeta za rad, lošijih plaća te većih pritisaka lokalaca i vlasti."
Foto: facebook.com

Tko su lokalni novinari? To su ljudi koji pokušavaju ostati objektivni i nepristrani unatoč tome što su im poslovi prožeti njihovim privatnim životima. "Saznali smo kako je to biti lokalni novinar, koje su prednosti i nedostatci, s kakvim se pritiscima susreću", odgovorile su tri novinarke iz Dubrovnika.

Jedna od prednosti rada u lokalnom mediju je lakša dostupnost informacija. Naime, u maloj sredini, novinari su bliski s građanima koji im se često obrate s temama koje ih zanimaju. Također, lakše je napisati neke istraživačke teme jer su izvori informacija, podataka i svjedoka jako blizu i praktički na dohvat ruke. Prednost je i lako upoznavanje, stjecanje mnogih kontakata te činjenica da pošto je manja sredina, postoji manja količina tema i aktualnih vijesti te za obradu neke teme imaju više vremena nego novinari medija na nacionalnoj razini. Jedan od nedostataka je to što se na novinare često jako utječe i vrši pritisak sa viših razina i to ne samo vlasti, nego i od strane "malih ljudi". Među većim problemima je i onaj velike konkurencije, jer na dubrovačkom području postoji veliki broj portala i to otežava mogućnost pronalaska originalne teme, tako se mediji dovedu u kolotečinu copy-pasteanja, čime gube na vjerodostojnosti.

Pritisci prilikom rada u medijima, kako kažu, su svakodnevni i to od gotovo svih ljudi s kojima na neki način komuniciraju. Naime, pritiske rade javne osobe od velikog utjecaja, oglašivači, pa čak i obični ljudi koji imaju neke svoje interese. Naravno, to se najviše osjeća u vrijeme izborne godine te unatoč nepristranosti, neslužbeno se zna koji medij naginje kojoj stranci i gdje urednik indirektno provodi svoju politiku.

Publika izrazito sudjeluje u kreiranju vijesti ili programa, slažu se sve tri novinarke. Publika velikim dijelom sudjeluje u aktivnostima vezanim za medije, pogotovo kada su u pitanju senzacionalne i aktualne teme koje određenom djelu lokalnog stanovništva donose neku štetu ili korist, a tu su i također uvijek popularne teme vezane za komunalne probleme u čijem pripremanju izrazito često sudjeluju građani svojim dojavama i pritužbama. Publika se često javlja s nekim svojim problemom ili upitom, zahtjevom za obradom neke određene teme, na koje lokalni novinari redovito pokušavaju odgovoriti. Društvene mreže po pitanju dojava, argumentiranih rasprava i novih tema puno pomažu, no ta komunikacija ima dvije strane. Jedna je ona pozitivna strana uljudne i argumentirane rasprave, no zna doći i do teških uvreda. Uvrede se ignoriraju, a kada je slučaj o prijetnjama, njih prijavljuju policiji.

Foto: shusterman.com

Po pitanju izvora informacija, smatraju da je izvore potrebno uvijek štititi jer su upravo oni važan faktor u novinarskom poslu pogotovo jer je u pitanju manja sredina. S izvorima znaju prosjediti i satima pišući razne reportaže i teme od velike važnosti na lokalnoj razini, a vjeruju da je ta aktivnost izrazita baš i zbog manje sredine jer su ljudi željni biti dijelom promijene vezane za neke probleme koji muče njihov Grad. Po tom pitanju pomaže i činjenica da čitatelj, slušatelj ili gledatelj nekog medija u Dubrovniku ima veliku šansu da baš njegova tema isti dan bude objavljena u nekom od lokalnih medija, pogotovo ako ju je lakše istražiti i pronaći odgovore, a to je svakako veća prednost u odnosu na nacionalne medije.

Manja sredina u kojoj se svi većinom znaju, može predstavljati i olakotnu i otegotnu okolnost za novinare. Naime, to je dvosjekli mač, kako je jedna novinarka navela. Lakše je doći do neke osobe ili informacije, nekoga tko zna nekoga ili nešto, no ujedno je jako lako zamjeriti se nekome s kim je novinar povezan bilo poslovno, obiteljski ili prijateljski. Također, pošto manji broj ljudi prati lokalne u usporedbi s nacionalnim medijima, to se očituje i po pitanjima slabijih radnih uvjeta i lošijih plaća.

Slažu se kako novinar uvijek treba težiti nepristranosti, no u slučaju da u određenoj temi zauzme stranu, mora to raditi otvoreno i uz javno objašnjenje te argumente zašto tu stranu zastupa. Na primjer, jedan od portala s dubrovačkog područja se kao medij otvoreno i javno opredijelio "protiv" na referendumu o braku jer se to protivilo njihovoj uređivačkoj koncepciji koja je željela prvenstveno poštivati ljudska prava. Također, kažu da u lokalnom novinarstvu, nepristranost često ovisi i o mediju u kojem novinar radi. Neki mediji, poznati su po pristranosti i biranju strana, no novinar koji pristane za te medije raditi, pristaje i na njihova pravila igre. Također, novinarke navode kako se nikada ne može postići stopostotni ideal nepristranosti, no baš iz tog razloga treba pustiti činjenicama da govore same za sebe.

Oglašivači i lokalne vlasti financiraju rad medija pa tako utječu i na njegov rad. Ne postoji neovisan medij, kako kažu, pogotovo u ovo vrijeme krize. Odluke o tome hoće li neki novinar ili urednik podleći utjecaju oglašivača ili vlasti su svakodnevne. Često se zna dogoditi da netko svjesno piše o temi koja se tiče i nekoga od oglašivača, koji nakon objavljenog članka ili priloga otkaže reklamu. Navode kako lokalna vlast financira medije i kako bi mediji bez te potpore propali, no smatraju da iako to zvuči i čini se katastrofalnom situacijom,  činjenica je da su mediji javno dobro i u službi su građana. Opasnije je biti ovisan o financiranju nekih utjecajnih tvrtki koje imaju svoje interese u toj lokalnoj sredini - a to su često interesi kapitala koji se uvijek nađu ispred interesa javnosti. Financiranje lokalnih vlasti je uvijek bolja jer je njihova dužnost raditi u javnom interesu te je njihov rad javan i podložan kritici, dok kod korporacija to nije slučaj. Smatraju kako bi mediji na kraju godine trebali napraviti javni izvještaj o odrađenim aktivnostima i temama javnog interesa te bi time građani bili upućeni u to koliko javnog novca i za što je potrošeno.

Zaključno bi se moglo reći kako je lokalnim novinarima u mnogočemu lakše, odnosno teže nego onima na nacionalnoj razini. Kako zbog lošijih uvjeta za rad, tako i zbog većih pritisaka lokalaca, vlasti, korporacija. No, unatoč tome u vrijeme kada je jako teško postići ideal novinarske profesije, zadovoljiti zakone o medijima te poštivati etičke kodekse, veliki novinari malih lokalnih medija uspješno odolijevaju napadima antinovinarskih snaga. Zato nacionalni novinari, imaju „sreću“ što je većina njihove publike – pojedinac utopljen u masi, dok lokalni novinar pleše dvokorak s publikom, pritom vodeći i usmjeravajući građane dugim i sigurnim koracima u budućnost.

Magdalena Linde

Upotreba dronova u medijima - igračka ili moćno oružje

Foto: tumblr.com
Osim što izniman rast nove tehnološke industrije vuče za sobom pozitivne i negativne konotacije u smislu upotrebe bespilotnih letjelica, ostaje činjenica da su one dio naše sadašnjosti i budućnosti. Odlikuje ih fleksibilnost pokreta, ugrađeni GPS i stabilizator kamere koji omogućuju dronovima posjet lokacijama nedostupnim ljudskoj nozi. Upravo iz tog razloga dronovi postaju metom interesa novinara koji su uvijek u utrci za vrijednom informacijom. 

Opasnost leži u spoznaji da ne postoji zakonski propis kojom bi se regulirao njihov let što instinktivno ukazuje na mogućnost različitih vrsta zlouporabe. Zato je potrebno da novinar posjeduje unutarnji etički kodeks i djeluje u skladu sa novinarskom strukom, što znači pridržava se načela: točno, istinito, pošteno, uravnoteženo i nepristrano. Kada bismo gledali sa pozicije vijesti,  moramo krenuti od toga da vrijednost vijesti označava sama vijest po sebi. Ključno načelo svrsishodnosti mora postojati da bi se opravdao sam let drona.

Potom, dronom je potrebno znati upravljati i osigurati optimalne uvjete da se ne naruši privatnost ljudi jer, sukob interesa je klizav teren prilikom potrage za vijesti. Stoga je nužno poznavati zakonsku regulativu kad je u pitanju snimanje osoba na javnim mjestima. Nije uvijek ideja nešto proizvesti i samo to pustiti, potrebno je biti vođen moralnim ciljem, ali i širiti sliku javnosti pružajući im informacije za opće dobro. 

Zato upotreba dronova u medijske svrhe ne bi trebala biti sporna jer, na koji će se način dron koristiti, ovisi isključivo o ljudima. U svakom slučaju, rješenje nasilja ne leži u zabrani eventualno opasnog uređaja, već u mijenjanju ljudske prirode iz nasilne u miroljublj
ivu.

Kristina Jelčić Đuraš

srijeda, 28. siječnja 2015.

"U šumi" su se izgubili Streep i Depp - potraga u tijeku

Foto: sciencefiction.com
Into The Woods ili po naški U šumi, film je koji se dugo iščekivao kod mnogih zaljubljenika u bajke i mjuzikle. Iako samom svojom kombinacijom nije ulijevao povjerenje, jaka glumačka postava je davala nadu da će ovaj film ipak biti vrijedan svake utrošene sekunde.

Meryl Streep, Johnny Depp, Emily Blunt, Chris Pine i Anna Kendrick su ona najupečatljivija imena, koja su ustvari i napravila ovome filmu opako dobar PR. No, unatoč glumcima i filmu koji je unaprijed pokupio u medijima epitete izvrsnog, komičnog i napetog, ostavio je  gorak okus prosječnosti. Čini se da je redatelj Rob Marshall, inače poznat po režiranju filma Sjećanja jedne gejše i mjuzikla Chicago, ovaj put zakazao.

Film započinje onom klasičnom bajkovitom uvertirom - jednom davno u dalekom kraljevstvu u koje su, nema boljeg izraza, strpani i Pepeljuga i Crvenkapica, zatim Jack i njegov magični grah, Zlatokosa, te pekar i njegove žene koji žele dijete, a jedino im vještica može pomoći.

Foto: moviepilot.com
Naravno tu se pojavljuju i vuk, baka, prinčevi, maćeha i zle sestre. Sve to kao da je neka vila na izmaku snaga posula trunkom glazbe i s nimalo komičnosti. Sama činjenica da je scena nazvana Agonija najsmješnija i najsvjetlija točka svega, govori o komičnosti ovog „klasika“ koji je oskarovski nominiran u čak tri kategorije i to za sporednu glumicu (Streep) te za najbolju kostimografiju i scenografiju. Premda su kostimografija i scenografija bile na nivou, Meryl Streep se natjecala u prosječnosti te ovaj put nije zaslužila nominaciju. Johnny Depp, zbog kojeg su mnogi pohrlili u kina, u filmu (124 minute) se pojavljuje sveukupno oko 3 i pol minute.

Ulaziti u dublju analizu ovakve vrste filma, stvarno nema smisla i ravno je lupanju glavom o zid. No, ipak postavlja se pitanje kome je onda ovaj film bio namijenjen? Roditeljima, djeci, mladima? Roditeljima bi mogao biti dosadan, djeci konfuzan, a mladim predug – zbog tih razloga te snažno podijeljenih stavova kritičara, najpametnije bi bilo čitateljima preporučiti da odluče sami , bez žaljenja žele li svoje vrijeme prodati, u jednu ruku kvalitetnoj glazbenoj komediji ili pak u drugu ruku prosječnoj mješavini dobrih imena.

Magdalena Linde

Deseta Noć muzeja u dubrovačkom izdanju

Foto: radioslatina.hr
Jubilarna deseta Noć muzeja pod nazivom „Izumi i otkrića – Nikola Tesla univerzalni um“ održat će se 30. siječnja 2015. i u njoj će sudjelovati muzeji diljem Hrvatske s brojnim novim izložbama i muzejskim postavima. Cilj je ovogodišnje manifestacije upoznati posjetitelje s bogatstvom izuma i otkrića koji su skriveni u bogatim fundusima muzeja, a koje su posebice izumili hrvatski intelektualci poput Nikole Tesle.

Noć muzeja organizira Hrvatsko muzejsko društvo, a svake godine sve se više muzeja uključuje u program. Program započinje u 18 sati kada se organiziraju posebne edukativne radionice za djecu, a svi posjetitelji mogu otkrivati tajne muzeja sve do 1 sat.

Ovogodišnja Noć muzeja u Dubrovniku bit će popraćena otvorenjem novih izložbi u nekoliko muzeja. Iako je nepisano pravilo da se za Noć muzeja pripremaju nove izložbe, posljednjih nekoliko godina to nije bio slučaj pa su posjetitelji nerijetko izražavali negodovanje jer su stare postave već dobro prostudirali. Ali, ove godine nova izložba bit će otvorena u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik pod nazivom „Riječna kornjača“ uz niz edukativnih predavanja o ovoj rijetkoj i ugroženoj vrsti u Dubrovačko – neretvanskoj županiji. U Pomorskom muzeju bit će prezentirana izložba „Brodovi okovani u ledu“ gdje će posjetitelji moći vidjeti 25 fotografija brodova i ledolomaca Atlantske plovidbe u ledenim uvjetima neobičnim za dubrovačko podneblje.

Ove će godine u Noći muzeja sudjelovati i Dubrovačke ljetne igre koje će u Festivalskoj  palači upriličiti razgledavanje uz stručno vodstvo i prezentacije o dosadašnjem radu Igara.

Dubrovački muzeji (Kulturno – povijesni muzej, Etnografski muzej, Pomorski muzej, Arheološki muzej te Muzej suvremene povijesti) i ove godine nude svojim posjetiteljima bogat program od edukativnih radionica za djecu, zatim prezentacije nove slikovnice „U vremeplovu republike“ i stručna vodstva kroz najnovije izložbe, a posebno kroz izložbu „Rimski carski novac“. Središnji događaj bit će predstavljanje nanovo restauriranog satnog mehanizma s dubrovačkog zvonika iz 18. stoljeća u čijoj su obnovi sudjelovali studenti Odjela za restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku.

Dom Marina Držića predstavit će Audio vodič Doma Marina Držića na hrvatskom i engleskom jeziku u kojem je obrađen postav muzeja kao i život i djelo najvećeg dubrovačkog komediografa. Umjetnička galerija Dubrovnik ponudit će svojim posjetiteljima performans video-autora i konceptualnog umjetnika Damira Nikšića iz Sarajeva, pod nazivom „Posljednji vlak“. Ova su događanja samo djelić onoga što posjetiteljima nudi deseta Noć muzeja u više od 200 kulturnih ustanova diljem Hrvatske.

Leona Rašica

Obrazovanje za nezaposlene novinare

Foto: Facebook
Novinarstvo je oduvijek bila zanimljiva profesija, profesija koja je sa sobom nosila adrenalinsku napetost, izazov stvaranja priče, utjecanja na javno mišljenje i ono zasigurno najvažnije, a opet, kako čudno, posljednje u nizu prioriteta, iznošenje istine i istraživanje svega što nas okružuje te rad za opće dobro.

Činjenica da je na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje trenutno registrirano nešto manje od 800 nezaposlenih novinarki i novinara i da je ta brojka tri puta viša no 2008. govori sama za sebe. Negativni trendovi koji pogađaju hrvatsko gospodarstvo preslikavaju se i na novinarstvo, a među mladim osobama, ukupna nezaposlenost je jedna od najvećih u Europskoj uniji i doseže alarmantnih 50 posto. Mladi ljudi u dobi između 24 i 35 godina, većina visokoobrazovana, nema priliku nakon završetka studija, stečeno znanje primijeniti u praksi pa umjesto da postanu korektiv društva, oni mu postaju teret.

Honorarstvo je jedan od oblika kojim se mladim ljudima nudi mogućnost stjecanja prijeko potrebnog iskustva i prakse koju zahtijeva svaki posao, pa tako i novinarski, no prečesto se upravo ta stavka protegne na dugoročno iskorištavanje tih istih mladih, sposobnih, visokoobrazovanih ljudi, a oni, sretni da mogu na ikakav način stjecati iskustva vezana uz profesiju koju su odabrali i za koju su sena kraju krajeva i školovali, pristaju i na takav vid svoje afirmacije u društvu, dok se maksimalan domet njihova zapošljavanja zaustavlja na potpisivanju ugovora na određeno vrijeme.

Još jedna stavka ili možda još bolje, još jedno pitanje nameće se kada se govori o novinarstvu, medijima i onima koji su za svoj životni poziv odabrali ovaj poziv. Naime, pitanje glasi, kako ističe bivša pročelnica Odsjeka za novinarstvo i odnose s javnošću Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Marijana Grbeša, obrazuju li se mladi novinari za novinarstvo Guardiana ili novinarstvo kakvo prakticira veliki broj hrvatskih medija? Grbeša odgovara: "Možda iz jednostavnog razloga što studentima za rad u velikoj većini hrvatskih medija, nije ni potreban kolegij istraživačkog novinarstva, pa ni etike u novinarstvu, jer toga u većini redakcija, nažalost, više nema."

Praksa koja se primjenjuje u hrvatskim medijima, mogla bi se nazvati sponzoriranim novinarstvom, pa bi takav kolegij studentima možda bio mnogo korisniji. Da ne bi sve bilo crno i negativno, svjedoče brojni uporni mladi ljudi koji nisu obeshrabreni stanjem u hrvatskom novinarstvu te sanjaju postati Marija Jurić Zagorka ili Frano Supilo, u modernoj verziji Christian Amanpour ili Gabriel Garcia Marquez.

Novinarstvo je zanat koji se brusi iskustvom, radom i dobrim mentorstvom i trebalo bi biti jedan od temelja slobodnog, demokratskog društva u kakvom bismo voljeli misliti da živimo. S obzirom da mladi, obrazovani novinari danas skoro pa uopće nemaju priliku raditi u struci, postavlja se još jedno pitanje –kakva je budućnost novinarstva kada mladi ljudi koji dolaze sa sveučilišta, nadareni i prepuni znatiželje, pokretačke prijeko potrebne snage, ne mogu dobiti priliku u tom svijetu jer su se osobine koje su ga krasile nekad—danas izgubile.

Suzi Sokol

ponedjeljak, 26. siječnja 2015.

Fenomen Banksy - ulična umjetnost na novoj razini

Foto: Facebook
Suvremeni svijet u mnogočemu pomiče granice pa ih tako pomiče i u umjetnosti. Stroge umjetničke forme i tehnike danas se obogaćuju novima, nastavljajući time kontinuiranu potragu za novim načinima stvaralačkog izričaja. Stremljenjima ljudskog duha, čini se, kao da nema kraja. Ipak, ima onih koji upravo ta stremljenja duha i pomicanje granica ljudskih znanja i dosega uvijek iznova preispituju. Koliko smo zapravo napredovali, koliko smo pomaknuli granice svog uma? Nije li ovo drugo preduvjet prvog? Na ta pitanja odgovore pokušavaju dati i književnici, i glazbenici, i likovni umjetnici. Jedan takav umjetnik je Banksy - ''gerilac'' koji se čini gotovo zaogrnut plaštem nevidljivosti.

Banksy je svoju slavu stekao satiričnim, često i duhovitim grafitima na britanskim ulicama. Međutim, mnogi kritičari tvrde da je podigao uličnu umjetnost na novu razinu. Britki komentari i opaske na društveno uređenje, ratove, politiku i ljudska prava sastavni su dio njegovih djela. Njegova djela jesu komentar, jesu izraz onoga što svatko vidi, a malo tko nazove pravim imenom. Probleme je, naime, mnogo lakše zaobići. Banksy probleme ne zaobilazi. Naprotiv, on ih raskrinkava - daje im lice i naličje.

Foto: Facebook

S druge strane, ima i onih koji u svemu tome ne vide umjetnost već puki vandalizam. Oslikavanje zidova koji su tuđe vlasništvo nikada nije bila posve poželjna aktivnost. Ipak, ako suvremeni svijet pomiče granice na raznim poljima ljudskog djelovanja, zašto ne može pomicati granice i u ovom pogledu? Zašto stari, oronuli zid koji nikome ni za što ne služi ne može postati slikarsko platno? Problem je, doima se, u ljudima. Granice uma ne pomiču se same od sebe, to je proces koji traje, a čini se da će trajati još dugo. Uvijek ima onih koji ne razumiju i koji jednostavno ne žele razumjeti. Takvi, pak, osuđuju i kritiziraju. Međutim, narodna poslovica i tome je doskočila: ''Za dobrim se konjem prašina diže.''

Možda je upravo zbog toga Banksy odlučio ostati potpuno anoniman. Nitko mu, naime, ne zna ni ime ni prezime, a ni ostale biografske podatke. Ne zna se zapravo ni je li riječ o muškarcu ili ženi, jednoj osobi ili skupini. Začuđujuće je, tvrde mediji, to što je pored toliko umjetničkih ostvarenja, koja su zbog svoje oštre kritike društva postala poznata diljem svijeta, Banksy uspio (ili možda uspjela?) ostati anoniman. Tko zna, možda mu je sunarodnjak (toliko se zna) Harry Potter posudio svoj plašt nevidljivosti.

Foto: Facebook

Banksy se nije zadržao samo na grafitima. Negov opus broji i skulpture, umjetničke instalacije, knjige, nagrađivane dokumentarne filmove. Njegovi radovi izazvali su veliki interes ne samo medija i javnosti, već i brojnih kolekcionara, ljubitelja umjetnosti, galerija i aukcijskih kuća. Christina Aguilera, Brad Pitt, Angelina Jolie neka su od poznatih imena koji su svoje domove odlučili ukrasiti Banksyjevi djelima. Ubrzo se pojavio interes i za druge ulične umjetnike, takozvani ''Banksy efekt'' - termin je koji je skovao novinar Max Foster.

Mona Lisa s bazukom, anđeo u pancirki, djevojčica koja grli bombu, izraelski zid na Zapadnoj obali, obojeni živi slon, tek su neki od poznatijih Banksyjevih umjetničkih ostvarenja. Dok god društvo nastavlja ovim smjerom može se pretpostaviti da će Banksyjevih djela biti još. Kontroverzni sadržaji i poruke koje ona šalju, uz njegovu anonimnost i dalje će, vjerojatno, puniti novinske naslovnice. Sam Banksy jednom je prigodom poručio: ''Ne možemo ništa napraviti kako bi se svijet promijenio dok se kapitalizam ne sruši. U međuvremenu svi bismo trebali otići u kupovinu kako bismo se utješili.''

Mislav Ćimić

utorak, 20. siječnja 2015.

Medijsko izvještavanje o napadu na Charlie Hebdo

Foto: telegraph.co.uk
Dvanaestorica novinara francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo ubijena su u napadu na redakciju lista 7. siječnja 2015. Dvojica radikalnih islamista upali su u pariško sjedište tjednika kako bi prema njihovim iskazima „osvetili proroka“. Naime, Charlie Hebdo slovi kao tjednik koji se oduvijek bavio „škakljivim“ temama posebice religiozne naravi pa tako njihova satira nije zaobišla ni islamsku vjeroispovijest. Poznato je da u islamu nije dozvoljeno slikovno prikazivanje proroka Muhameda, a pogotovo ne izrugivanje pomoću karikatura. Zbog njihova slobodnjačkog stila i stava prema društvenim pojavama novinari su izgubili svoje živote. Struka je diljem svijeta kategorički osudila ovaj događaj pozivajući se na kršenje slobode govora i izvještavanja.

Iako se u svemu treba znati imati mjeru i poznavati krajnju granicu do koje se smije ići (u ovom slučaju to je kršenje ljudskih prava i vrijeđanje religioznih osjećaja), ništa ne može opravdati ovakav krajnje teroristički čin koji su islamisti proveli. Kamo bi društvo završilo kada bi svatko uzimao pravdu u svoje ruke? Međutim, ono što je sporno u ovom slučaju jest način na koji su mediji diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj pratili ovaj događaj. 14. siječnja, tjedan dana nakon napada, mediji su pozvali na Dan tišine kako bi odali počast ubijenim kolegama.

Tako su svi mediji zastali makar na minutu s objavljivanjem kako bi izrazili suosjećanje s kolegama. Ali, isti dan u večernjim izdanjima dnevnika (konkretno na HRT-u te RTL-u), dogodilo se nešto što ne služi na čast novinarstvu. Naime, u prilozima se objašnjavalo kako je krivnju za napad preuzeo ogranak Al Quaide te su obje televizije pustile video u kojem vođa Al Quaide ističe zbog čega su izveli napad te se praktički hvali njihovim „podvizima“ i poziva mlade radikale koji jednako misle na slične postupke. Ne samo da su dobili medijsku pozornost samim činom ubijanja novinara, već su im mediji dali prostora i da nakon toga slobodno govore o svojim djelima i „objašnjavaju“ se. I tako su mediji učinili upravo ono što su teroristi htjeli.

Naravno, treba se izvijestiti javnost o ovakvim događajima, ali je nedopustivo da se počiniteljima povlađuje i da im se dopušta da svojim idejama uživo pozivaju na nasilje i tako potiču osobe sklone sličnom razmišljanju. Umjesto da se događaj prikaže što dostojanstvenije, mediji diljem svijeta, a ni Hrvatska nije izuzetak, na neki su se način narugali ubijenim novinarima dopuštajući počiniteljima slobodu javnog govora i istupanja, zbog koje su oni upravo izgubili živote. Izgleda da mediji imaju još mnogo toga naučiti o medijskoj kulturi i načinu izvještavanja kada je riječ o ovako delikatnim događajima koji pogađaju novinarsku struku.


Leona Rašica