nedjelja, 28. veljače 2016.

Recenzija: Bogovi Egipta



Ako se izuzme grozan casting, usiljena romantika, rupe u fabuli i iskrivljavanje drevne mitologije, Bogovi Egipta i nisu tako loš film. 


Priča paralelno prati dva protagonista, romantičnog lopova Beka (Brenton Thwaites), koji želi svojoj družici Zayi (Courtney Eaton) pružiti bogat i lagodan život, te besmrtnog, ali pomalo oholog boga Horusa (Nikolaj Coster-Waldau) koji od svoga oca Ozirisa (Bryan Brown) treba naslijediti egipatski tron. Radnja se zakomplicira kad Horusov stric Set (Gerard Butler) odluči da bi ipak bilo bolje da on vlada Egiptom, dok Zaya umire od strijele Setovog glavnog arhitekta Urshua (Rufus Sewell).

Ove dvije tragedije na neobičan nači spoje Beka i Horusa, koji zajedno, pomažući jedan drugome, žele postići svoje krajnje ciljeve; vratiti Zayu iz Zemlje mrtvih odnosno svrgnuti Seta s egipatskog prijestolja. U njihovoj avanturi pomažu im, ali i odmažu, razni drugi bogovi, mitološka stvorenja i prirodne, ali i neprirodne pojave.

Ovaj film je još jedan u nizu Hollywoodskih eksperimenata s mitologijama minulih civilizacija. Inače, vrsnome Geoffreyu Rushu nikako ne leži uloga vrhovnog boga Ra, dok gluma Chadwicka Bosemana, koji utjelovljuje boga mudrosti Thota, izgleda kao da bi puno bolje odgovarala RTL-ovom serijalu Krv nije voda. Romantika je pak toliko izlizana i prožvakana u svim proteklim fantastično-akcijskim filmovima da bi bilo bolje da je uopće nema. Fabula ima jako puno nelogičnosti i nepovezanosti, a jedino na što se Bogovi izvlače kako bi bili gledljivi su specijalni efekti. Točnije gomile predivnih specijalnih efekata. Možda bi film bio puno bolji da je u potpunosti napravljen kao animacija, a da su glumci samo dali glasove.

Kad se sve sagleda, Bogovi Egipta su dobar način da se pusti mozak na pašu i uživa u dva sata hipnotizirajućeg digitalnog blještavila.

Luka Pleša

Održan Dan karijera na Sveučilištu u Dubrovniku




Treći, a ujedno i najposjećeniji Dan karijera, održao se u četvrtak 25. veljače 2016. na Sveučilištu u Dubrovniku. Na uvodnom predstavljanju govorili su predstavnici Coca Cole HBC Hrvatska, Dukata, Maistre, Adris grupe i Valamara, a moderator je bio jedan od najuspješnijih PR-ovaca za krizno i političko komuniciranje, Krešimir Macan.

Nakon uvodnog, uslijedili su tematski paneli i predstavljanja, podijeljeni po sektorima: turizam, bankarstvo, prehrambena industrija, zdravstvo, državna uprava, marikultura, pomorstvo te mediji i PR.

Na zadnjem panelu, riječ su vodili Jadran Kapor (Dubrovački vjesnik), Katarina Milat Kralj (Glas Grada), Nino Đula (EPH), Zvonimir Bašica (VSP Video Dubrovnik), Vedran Benić (HTV centar Dubrovnik), Adriana Tomašić (Radio Dubrovnik) te Ivana Medo Bogdanović (Ljetne igre).

Iz izlaganja gospode Đule i Bašice dalo bi se zaključiti da oni uopće ne žele nove novinare, odnosno o školovanju za novinara govorili su u vrlo negativnom smislu, pa nije baš jasno zašto su opće došli na Dan karijera koji bi trebao biti ohrabrujući za buduće radnike u ovoj profesiji. Možda je to samo odraz frustracije što konkurentska Styria ima tabloid (24 sata) koji se prodaje bolje od bilo kojeg EPH-ovog tiskanog izdanja.

HRT-ovi predstavnici, a ujedno i predavači na odjelu komunikologije, Vedran Benić i Adriana Tomašić, govorili su o svojim novinarskim počecima te naglasili kako su političari prirodni neprijatelji novinara. Dodali su i da je nepristranost i poštivanje pravila novinarske struke recept za dugoročnu medijsku karijeru.

Zvonimir Bašica i Katarina Milat Kralj pričali su o svojim iskustvima s pokretanjem malih, lokalnih medija, te pozvali sve zainteresirane studente da, ako to žele, mogu sudjelovati u njihovom radu, naravno na volonterskoj bazi.

Jedina predstavnica odnosa s javnošću na ovome panelu, bila je Ivana Medo Bogdanović. Ona je također govorila o svojim počecima kao PR-ovac u Ljetnim igrama, ta kako je u stvari bila "bačena u vatru" da u jednoj organizaciji u kojoj se odnosima s javnošću bavila tajnica, napravi ured koji za vrijeme trajanja festivala broji čak do osam ljudi. Naglasila je kako je onima koji se odluče baviti ovim zanimanjem, puno lakše naći posao od onih koji svoju karijeru žele graditi u medijima. Zaključna poruka svih panela, a ujedno i ovogodišnjeg Dana karijera je da diploma nije dovoljna, te da za vrijeme studiranja treba, na bilo koji način, steći dodatna poslovna iskustva, bilo kroz volontiranja, pripravništva ili čak pranje Straduna.

Luka Pleša

petak, 26. veljače 2016.

Dani karijere počeli pesimistično za buduće novinare



Traži posao a moli Boga da ga ne nađe, jer na predstavljanju medijskih poslodavaca zainteresiranost studenta je bila mala s obzirom na broj prisutnih. Medijski poslodavci nude posao a Boga mole da ih ne zaposle. Budućim novinarima se loše piše, dok se djelatnicima u odnosima s javnostima smiješi vedra poslovna budućnost.

Većina lokalnih medija uopće ne traži novinare, osim Glasa Grada koji je pozvao sve zainteresirane da im se jave i jedini poslodavac koji je bio optimističan. Glas grada nudi priliku studentima jer će razviti novi news portal. Dubrovački vjesnik i Europapress Holding (EPH) odredili su se da im je važno novinarsko iskustvo, one koji ga nemaju ih ne interesiraju, preferiraju specijalizirane novinare. Također njima nije bitno medijsko obrazovanje. HRT je više optimističan i rado bi u svom timu vidio nekoga od studenata, iako je situacija loša s novim zapošljavanjima.

Velika posjećenost je bila na radionici "Kako se zaposliti u PR agenciji" koju je vodio Krešimir Macan, stručnjak odnosa s javnošću i vlasnik agencije Manjgura, što je i potvrdilo da sadašnji studenti preferiraju više posao u odnosima s javnostima nego novinarstvo. PR agencija Manjgura nudi studentima posao ali ih očekuje puno rada, spremni su primiti i one koji nemaju iskustva te dodatno ih obučiti.


Treće Dane karijera loše su ili nikako popratili već zaposleni djelatnici lokalnih online medija. Tako od njih šest većina ih je prenijelo samo priopćenje uz eventualno više ili manje fotografija. Jedan od njih samo dio i to na samom početku. Iako se studente uči nešto drugo i kvalitetnije. Popratiti događaj od početka do kraja, nikad ne znaš što može biti zanimljivo. Pokušati prikazati pravu sliku o zapošljavanju i prilikama mladih da osiguraju budućnost. Onda bi se vidjelo tko kako stoji na tržištu. Ekonomisti, menadžeri, djelatnici odnosa s javnosti su dobro pozicionirani dok su novinari loše. Očiti trend manje zaposlenih novinarskih djelatnika za rezultat ima ne kvalitetne sadržaje medija. Ali grupaciji ELPH-a to očito nije bitno. Takvo predstavljanje nekih medijski poslodavca pokazuje da im nije stalo do kvalitete i pravog prikazu stvarnosti.


Osim što obrazovani studenti gube priliku da nešto praktično nauče, da se zaposle i dokažu, najviše gubi javnost, korisnici, čitatelji kojima se više ne serviraju istraživački i analitički tekstovi. Manji broj djelatnika znači i manju kvalitetu medijskih sadržaja, ali očito to neke medije ne brine. I tako jedna od uloga novinara kao nadzora, tragača i istraživača za istinom i javnim interesom pomalo izumire. I to svjesno jer može i moglo bi bit bolje da se razumije prava uloga, utjecaj novinara i medija na javno mnijenje. Iako u svemu tome postoji jedan određeni optimizam a to je da još uvijek postoje i oni mediji koji drže do svojeg kredibiliteta, znaju što im je posao, bave se pitanjima važnim za čitatelje a ne samo za nakladnike i oglašivače. Što je jedna od prednosti globaliziranih medija. Ipak samo poneki predstavnici mediji studentima su poručili da ne nije baš tako sve crno kako je ispalo, da vjeruju, budu uporni i da priča o volontiranju ili zapošljavanju može biti i ljepša.

Katarina Matović


























četvrtak, 25. veljače 2016.

Sandra Buratović: Važno je upoznati sebe


Foto: Sveučilište u Dubrovniku
Treći Dan karijera Sveučilišta u Dubrovniku okupio je brojne studente i njihove potencijalne poslodavce. O uspjehu ovog događaja svjedoči i do sada najveći broj sudionika i posjetitelja. Koji je konkretni cilj Dana karijera, jesu li studenti i gospodarstvenici prepoznali važnost ovakve prilike, ususret događaja govorila je glasnogovornica Sveučilišta u Dubrovniku Sandra Buratović.

Koji je cilj Dana karijera?

Cilj ovakvog događanja je omogućiti izravnu komunikaciju gospodarstvenika, odnosno predstavnika poslodavaca i studenata. Studente zapravo još za vrijeme studija upoznati sa stanjem i prilikama na tržištu rada i pomoći im da se što uspješnije u njega integriraju. Smatrali smo, prema dugogodišnjim iskustvima, da se studenti možda prekasno počinju pripremati za svoje zaposlenje, prekasno počnu razmišljati o tome gdje se vide nakon studija. Ovo je izvrsna prilika da dobiju odgovore na neka pitanja i prije nego što formalno završe studij i počnu tražiti zaposlenje. To je samo jedna od niza aktivnosti koje radimo da bismo se povezali s predstavnicima gospodarstva. Organiziramo i stručne prakse i do sad smo imali odlične reakcije i od strane studenata i od strane poslodavaca, tj. mentora u tvrtkama u kojima su bili.

Što će se točno događati na ovogodišnjem Danu karijera?

Program započinje u 10 sati u zgradi Odjela za ekonomiju i poslovnu ekonomiju panel diskusijom na kojoj će sudjelovati predstavnici odjela za ljudske resurse vodećih hrvatskih tvrtki. Konkretno će govoriti o potrebama tržišta rada i dati preporuke i smjernice studentima kako biti aktivan, uspješan, kako biti dobar kandidat za zaposlenje, kako razgovarati na intervjuu za posao, dati neke primjere dobre i loše prakse. Mislimo da će to biti vrlo zanimljivo za sve sudionike. Nakon uvodnog dijela koji je zajednički za sve studente, oni će se podijeliti po Odjelima gdje će biti predstavljanja poslodavaca, niz predavanja, okruglih stolova, dvije radionice, a i nekoliko naših bivših, diplomiranih studenata pričat će o svojim osobnim iskustvima, svojim karijerama. Mislimo da je sve osmišljeno tako da bude studentima zanimljivo, i ne samo zanimljivo nego i praktično, da doista iz ovoga puno toga čuju, saznaju i rasvijetle sebi neke situacije i dvoumice koje imaju vezane za područje zapošljavanja.

Foto: Sveučilište u Dubrovniku
Je li teško zainteresirati studente za ovakve događaje?

Iz godine u godinu se broj studenata koji se angažiraju i koji shvaćaju važnost ovakvih događaja povećava. Naravno da u početku ni oni sami nisu znali što treba očekivati, nekako su se bojali direktno prići poslodavcu, razgovarati, predati svoj životopis, pitati za mogućnost ne samo zapošljavanja, nego i volontiranja ili stručne prakse, sezonskog posla. Kako godine idu dalje, naša iskustva su sve bolja. Ja bih ovom prilikom rekla da je ove godine uključeno i desetak studenata u organizaciju samog Dana karijera. Javili su se, bili su zainteresirani i volontirat će, dakle po pitanju svega što nama bude trebalo, uključeni su u sve. To doista pokazuje da su zainteresirani.

Sveučilište u Dubrovniku ima brojne suradnje s raznim organizacijama i tvrtkama, kakva je povratna informacija od poslodavaca?

Moram istaknuti da stvarno jesu. Neki od studenata su se tako uspjeli zaposliti, naravno pokazali su se kao dobri, puni znanja, voljni raditi, motivirani. To je svakako i za nas velika pohvala. Jedan od ciljeva Dana karijera jest raditi i na dodatnim vještinama, kao prezentacijske i komunikacijske i slično, što studentima koji imaju puno teorijskog znanja možda i nedostaje. Služba za profesionalnu orijentaciju i savjetovanje studenata koja je i organizator Dana karijera, doista radi na održavanju takvih radionica za studente da kad dođu kod poslodavaca znaju kako se prezentirati, kako napisati motivacijsko pismo, kako napisati dobar životopis i da razviju neke dodatne vještine koje će im trebati za profesionalno obavljanje posla. 

Je li i poslodavcima, uz studente, u interesu doći na Dan karijera?

S obzirom na njihov odaziv ja vjerujem da jest. Moramo biti realni pa znati da stanje na tržištu rada i nije tako dobro kako bismo mi željeli da jest, da je velika nezaposlenost i da se teško zaposliti. Međutim, ono što mi stalno ističemo jest da oni koji se pokažu kvalitetni, koji se pokažu dobri, sigurno su svakom poslodavcu potrebni.

Foto: Sveučilište u Dubrovniku
Dan karijera zapravo je zamišljen kao idealna prilika za započeti hod k stalnom zaposlenju, zar ne?

Ja bih rekla da je još nešto važno; kroz stručnu praksu je važno upoznati sebe. Na primjer, na studiju ste Odjela za ekonomiju i poslovnu ekonomiju i mislite da se vidite u bankarstvu, pođete na stručnu praksu i zapravo shvatite da vas to ne zanima, da vas možda zanima više hotelijerstvo. Tako da kroz stručnu praksu i mogućnosti više stručnih praksi u različitim firmama studenti upoznaju sebe i svoje ambicije i ono što se njima sviđa, što su možda mislili da im se svidjelo, a nije, a nešto što su možda mislili da im se ne sviđa, svidjelo im se. Ima puno pluseva za odlučivanje na stručnu praksu. 

Mislav Ćimić

ponedjeljak, 8. veljače 2016.

Intervju s Borisom Bošnjakom: Upornost i rad se uvijek nagrađuju

Boris Bošnjak je dokaz da još uvijek postoje mladi i perspektivni ljudi koji u Hrvatskoj vide budućnost


Zaposlenik Erste banke, diplomirani ekonomist te bivši dubrovački student, Boris Bošnjak, u Dubrovnik je došao iz Viteza u Središnjoj Bosni radi upisivanja na studij ekonomije. Diplomu je stekao na Američkom fakultetu RIT-u (Rochester Institute of Technology) prije tri i pol godine. Govori o vlastitom putu prema zavidnoj karijeri. Mlad i uspješan iznosi svoja iskustva kao potrebitosti za izgradnju ljepše budućnosti u Hrvatskoj.


Kako to da ste se odlučili za studiranje u Dubrovniku?
Razmišljao sam o više studija u Hrvatskoj. RIT, jedini američki studij ekonomije u Hrvatskoj, bio je među prioritetima. Glavni razlog radi kojeg sam se odlučio studirati u Dubrovniku na RIT-u je to što RIT Croatia studentima po završetku studija dodjeljuje dvije diplome, američku diplomu koju dodjeljuje Rochester Institute of Technology u New York-u i hrvatsku diplomu koju dodjeljuje RIT Croatia te su obje međunarodno priznate. Iz istih razloga sam uvidio više prilika te veću mogućnost izbora zapošljavanja po završetku studiranja. Pored toga, privukao me i sam Grad, njegova posebnost i bogata povijest.

Od kad ste zaposlenik Erste banke i što je opis vašeg posla?
U Erste banci radim od početka 2013. na poziciji mlađeg financijskog zastupnika u poduzetničkom centru u Dubrovniku. Ukratko, bio sam zadužen za odnose s manjim tvrtkama (micro tvrtke), obrtnicima i slobodnim zanimanjima. Zatim, od početka kolovoza 2014. radim kao zaposlenik komercijalnog centra u istoj poslovnici ali od tad sam zadužen za poslovanje sa SME tvrtkama (male i srednje tvrtke).

Jeste li obavljali stručnu praksu za vrijeme studiranja ili radili druge poslove prije zaposlenja u banci?
Jesam. Za vrijeme studiranja bili smo dužni obavljati stručnu praksu minimalno tri mjeseca godišnje. Radio sam nekolicinu poslova u različitim djelatnostima kao što su administrativni i komercijalni poslovi, ugostiteljstvo i prodaja općenito koji nemaju veze s bankom ali su indirektno povezane. Po završetku studija priliku sam dobio da se zaposlim kao pripravnik u Wüstenrot stambenoj štedionici gdje sam stekao prve temelje i znanja koja su usko povezana s bankarstvom. Tu sam radio do kraja 2012. kada se otvorio natječaj za posao u Erste banci.

Zašto ste odlučili prijeći iz Wüstenrot-a u Erste banku?
Imao sam određena iskustva iz različitih poslova ali banka je iz moje perspektive uvijek izgledala kao kompleksan sustav pun izazova i prilika što se u mom kasnijem iskustvu pokazalo točnim. Iako je posao financijskog savjetnika u Wüesternot-u bio jako zanimljiv i izazovan, znanje koje sam stekao na fakultetu kao i moje sposobnosti su u većim mjerama mogli biti, a i jesu izraženi u banci s obzirom da se banka sastoji od nekoliko različitih sektora koji su kasnije podijeljeni na nekoliko manjih direkcija unutar kojih postoje mogućnosti za obavljanje različitih poslova.

S obzirom da niste imali iskustva, kako vam je polazilo za rukom pri zapošljavanju?
Prije svega moja želja, a i edukacija koju sam stekao na studiju su me usmjerili u navedenom pravcu. Pored toga, imao sam starije prijatelje i poznanike koji su me savjetovali kako pristupiti pronalasku posla i na što se usredotočiti. Kada sam došao u poziciju pregovora za posao tu sam jasno prezentirao svoja iskustva, znanja, sposobnosti i ciljeve što su na koncu prepoznali moji bivši i sadašnji poslodavci. Moram priznati da je i sreća odigrala važnu ulogu jer se na natječaje prijavio pozamašan broj kvalitetnih i sposobnih ljudi.

Koliko važnu ulogu je pri tome odigrala vaša diploma i znanje stečeno na studiju, a koliko praksa?
Diploma kao ''ključ za prolazak kroz određena vrata'', zatim znanje kao temelj za izgradnju uspješne karijere se od velike važnosti pri zapošljavanju. S druge strane radna iskustva tj. praksa služila mi je kao alat za primjenu svih tih znanja u stvarnom životu. Ne mogu izdvojiti ni jedan element kao glavni jer su sva tri jako bitna i tvore jednu cjelinu koja, uz konstantno učenje i rad, tvori uspjeh.

Što planirate raditi u skoroj budućnosti?
S dvije godine radnog iskustva mislim da imam još dosta toga naučiti u banci tako da se u skoroj budućnosti vidim tu gdje sam sada trenutno. No, to ne znači da se ne želim okušati u nekim drugim branšama kao što su turizam, IT ili čak u vlastitom biznisu jer mirkolokacija u kojoj živimo nudi takve mogućnosti.

Što savijetujete studentima za bolju i uspješnu karijeru nakon završetka studiranja?
Savijetujem, prije svega, ulaganje u sebe samoga kao bitniji faktor za daljnje napredovanje. Smatram da bi svatko trebao izvlačiti i davati ono najbolje od sebe još za vrijeme studiranja. Treba koristiti sve što nudi fakultet uključujući i teriju i praktični dio. Potrebna je i vjera u sebe tj. samopouzdanje jer ako ne vjerujete vi sami teško će itko drugi.

Ivona Lukić

Buenos Aires – argentinski „melting pot“

Mnogi će se složiti da je uzrečica „Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše“ neporecivo istinita. Međutim, što ako osoba ima dva doma, i k tome, što ako je jedan od njih na drugom kraju svijeta, u Argentini? Poći na takvo putovanje po prvi put u životu, i uz to bez ičije pratnje osim svoje vlastite, pustolovina je kakvu se teško može nadmašiti.

Rastanak od svojih najbližih u dubrovačkoj zračnoj luci nakon poziva za putnike koji putuju u Zagreb nije ništa novo, pogotovo studentima. Međutim, naći se sam u tom trenutku, okružen strancima, i gledati u svoju putovnicu znajući da je to to, da je Zagreb tek jedna stanica na putu za kojim se čeznulo od svojih najranijih uspomena, to je sasvim druga priča. Na putu koji se sanjao i za koji se nije znalo što čeka s druge strane, ne samo puta kao takvog, već i iza svakog ugla, svaki korak ima svoju težinu. Čak i kad tijekom trke na presjedanje za let u Frankfurt postoji strah da će nešto poći po krivu jer nema ničijeg glasa da vodi i govori kamo ići - osim vlastitog.

Frankfurkt je, pak, opet priča za sebe. Na prvi pogled nemoguć za orijentaciju s obzirom na svoju veličinu, zapravo je vrlo dobro organiziran. Što uvijek dobro dođe, čak i kad povremeni usputni zaposlenik razumije engleski jezik. Sa 6 sati čekanja, u to se vrlo lako osobno uvjeriti. Svjedok veličine same zračne luke je činjenica da od objekta A do objekta C treba otprilike sat vremena pješke, ne uzimajući u obzir restorane u objektu B, koji su nudili razne vrste hrane – od azijske, pa do dobrog starog McDonald'sa.

Kasnije te večeri iz Frankfurta je krenuo zrakoplov za Buenos Aires, Argentinu. Svojom veličinom, opremom koja je bila nova od ekrana na sjedalima s filmovima, glazbom i televizijskim serijama pa do jastuka, pokrivača i slušalica, te uslugom koja je uključivala doručak, ručak i večeru, čak je i sam zrakoplov bio sasvim novo i uzbuđujeće iskustvo. Osluškujući blagi žamor argentinskog španjolskog koji se miješao sa šapatima na njemačkom, te povremenog engleskog, 10 sati leta preko Atlantskog oceana je prošlo jedva primjećeno.

Međutim, sve je to bilo neusporedivo s trenutkom kada su se pokazala svjetla Buenos Airesa. Dolazeći iz sredine poput Dubrovnika, vidjeti takvo „more svjetlosti“ – a uistinu se jest činilo takvim, protežući se u nedogled – je neizbježno oduzimalo dah. Sama zračna luka Ezeiza nije bila jednako dojmljiva kao zračna luka u Frankfurtu, ali detalj koji je privlačio pozornost jest što se prijavljivanje odvijalo s jedne strane za Argentince, a s druge za „ostale“. Razlog za to je, izgleda, potreba za posjedovanjem vize za boravak u Argentini na duže od 3 mjeseca. U slučaju da je osoba izvorno porijeklom iz Argentine, npr. rođena u Buenos Airesu, tada ima pravo boravka od 6 mjeseci.

Buenos Aires je grad mnogo toga, ali jedna od stvari čime se odlikuje jest raznolikost kojom odiše. Na prvi pogled, putujući iz zračne luke, osoba ne primjećuje ništa posebno – doima se kao bilo kakav veliki grad. Mnogo puta se doimao upravo poput Zagreba – ravan, prometan, vječno zaposlen, zgrada za zgradom. Capital Federal je Buenos Airesu gotovo što i „Stari Grad“ Dubrovniku. On je najljepši, najprometniji, najstariji i „najbitniji“ dio grada. Omeđen autocestom Avenida General Paz, koja je najprometnija cesta u gradu, Capital Federal je ujedno i najsigurniji grada (iako ni tamo oprez nije naodmet), što je djelomično ironično uzimajući u obzir da je to i turističko srce ne samo Buenos Airesa, već i same Argentine.

„Centar centra“ je svakako glavni trg Plaza de Mayo, ili prevedeno „Svibanjski trg“, koji ima ne samo estetsku, već i vrlo veliku povijesnu ulogu, koja se očituje već i u samom imenu trga: naime, bio je mjesto održavanja revolucije 25. svibnja 1810. godine. Trg je i dan-danas srce političkog života u Argentini, što zbog prosvjeda koji se još uvijek tamo održavaju, što zbog činjenice da je omeđen najbitnijim zgradama u čitavom gradu. Tako je među njima neizostavno spomenuti „La Casa Rosada“, ili „Ružičastu Kuću“, koja je službeno sjedište izvršne vlasti i ured predsjednika Argentinske Republike. Uz to se tu također nalazi „El Cabildo“, danas muzej, ali nekoć, u vrijeme španjolske kolonizacije, bio administrativni centar tadašnje općine. Odmah do njega se nalazi glavna katolička crkva i katedrala Buenos Airesa, u kojoj se ujedno, od 1880. godine, nalazi i grob generala San Joséa de San Martin, učinivši katedralu i lokacijom mauzoleja. Plazu de Mayo presijeca ulica „Florida“, posvećena isključivo turistima, zbog čega je banke, suvenirnice, kradljivce i plesače tanga nemoguće izbjeći.

Plaza de Mayo je ujedno i završna postaja 3 od 5 linija podzemne željeznice u gradu, te je ulicom „Diagonal Norte“, tj. „sjevernom dijagonalom“, tako zvanom zbog svog dijagonalnog položaja nasprad samog trga, povezana s jednom od najvažnijih ulica: „Avenida 9 de julio“, ili takozvana „Avenija 9. srpnja“, koja nosi svoje ime zbog argentinskog dana nezavisnosti. Ujedno nosi titulu najšire avenije na svijetu, a na njoj se nalazi i poznati obelisk, koji je izgrađen 1936. obilježavajući 4 stoljeća od izgradnje grada. Obelisk označava sjecište Avenije 9 de julio s jednom od najprometnijih ulica u Buenos Airesu, poznatu po mnoštvu kina, kazališta i disko klubova, zvane Corrientes, ili u prijevodu „struje“.

S desne strane Avenije 9 de julio se nalazi i glavna operna kuća zvan „Teatro Colón“, koju je National Geographic proglasio 3. u svijetu, a općenito je poznata kad jedna od 5 najboljih koncertnih dvorana u svijetu. Teatro Colón se smatra jednim od najelitnijih mjesta u Buenos Airesu – samo ulazne karte mogu doći i do 900 argentinskih pesosa, što bi otprilike bilo malo preko 400 kuna. Elegantna i svečana odjevna etiketa je nepisano pravilo, a ako se podigne pogled, mogu se vidjeti imena brojnih slavnih svjetskih skladatelja koja skladno ukrašavaju zidove u preciznom krugu, jedno po iznad svake galerije, dok strop krasi freska argentinskog slikara Raúla Soldija.

Osim samog centra, tu je i najzeleniji dio cijeloga grada, takozvani kvart „Palermo“, koji po legendi nosi svoje ime zbog talijanskog conquistadora zvanog Juan Domingo Palermo, koji je, kao imigrant, kupio cijeli kvart ubrzo nakon samog osnutka Buenos Airesa 1580. godine. U njemu se nalaze poznati „Japanski vrt“, koji je izgradila japanska zajednica u znak zahvalnosti samom gradu, te planetarij Galilea Galileija, poznatiji kao samo „Planetarij“, popularni astronomski muzej koji uz izložbe održava i edukativne satove te 3D produkcije kojima pokazuje i objašnjava, između ostalog, i zvjezdano nebo iznad Buenos Airesa.

Iz dosadašnjih primjera je već moguće primjetiti raloge zašto bi se Buenos Aires mogao zvati gradom raznolikosti, ali njima bi se morao dodati i „Barrio Chino“, koji je „porteñovski“ „China town“, koji se nalazi na sjevero-zapadnom dijelu grada. Za razliku od španjolskih, talijanskih, japanskih, pa čak i arapskih tragova po čitavom gradu, Kineski je kvart svijet za sebe, te je kineski utjecaj vidljiv samo unutar njegovih „zidova“. Potpuni je kontrast tome, pak, talijanski utjecaj – ne samo da su talijanski restorani jako česti, već su i autobusi ukrašeni talijanskim bojama vrlo česti, budući da u Buenos Airesu autobuse često posjeduju sami vozači, stoga su ih slobodni sami ukrašavati.

Utjecaj se može vidjeti i u bučnoj, veseloj i opuštenoj prirodi Argentinaca, ali uz to, uočljiv je i u hrani – pogotovo u hrani. Između ostaloga, pizza, koju su Talijani donijeli sa sobom, je evoluirala u nešto potpuno karakteristično i jednistveno argentinskoj kulturi. Njeno je tijesto naime takvo da je puno deblje i hrskavije od prosječnog tijesta, i ovisno o nadjevima, nosi različita imena: tako npr pizza sa sirom i lukom, bez „pelate“ kao baze, nosi ime „Fugazzeta“. Na prvi je pogled zašto se pizza jede samo po jedan komad, uz tijesto koje se zove „fainá“, a koje se namjesti ispod same pizze. Međutim, jednom kad se to proba, više uopće nije nerazumljivo – toliko je zasitno da je pojesti 2 iznimno teško, a 3 nezamislivo.

Što se tiče hrane i običaja, neizostavno je spomenuti „asado“ ili argentinski roštilj, koji svoju važnost pokazuje u mentalitetu ljudi po tome što je ne poznavati sve vrste i rezove mesa što i u Dubrovniku ne poznavati sve moguće vrste kave, ili ne daj Bože, ne znati što je bijela kava. Uz to su bitne i empanade, poznato argentinsko jelo, koje su kao i pizze bogate raznolikim, pa ponekad čak i neobičnim punjenjima. Od pića je pak, osim pive, kojoj su Argentinci posebno skloni, pogotovo uz nogometnu utakmicu, piće koje prevladava nad svim ostalima je poznači čaj „mate“. Riječ je o sušenim travama karakterističnim za to područje koje se uz šećer stavljaju u posebnu drvenu šalicu te potom zalijevaju vrućom vodom. Metalna slamka sa zatvorenim, ali izbušenim dnom, omogućava da se čaj neometano pije s dna šalice. Postoje različite vrste i varijante matea – dobar je bilo kako, samo ne hladan, i pije se bilo kada i bilo gdje. Običaj je dijeliti mate, stoga je čest prizor u parkovima u kojem ljudi ukrug srkaju iz iste šalice matea dok igraju na karata ili se izležavaju i uživaju u suncu u popodnevnim satima, u vrijeme neizostavne sieste, ili popodnevnog sna koji se kao običaj preuzeo od Španjolaca.

Vratiti se iz tog grada plesa, zagrljaja, mesa i matea bilo je iznimno teško, što je istinski došlo do izražaja onoga trenutka kada je zrakoplov napustio argentinsko tlo i vinuo se u zrak. Teško je imati dva doma – vrativši se u jedan, nedostaje ti drugi. Osjećaj je to vječne nepotpunosti. Imati dva doma je imati rastrgano srce. Ili pak, imati srce obogaćeno još jednim dijelom: napokon, ako itko zna održavati svoje dvije strane u harmoniji, ne ubijajući ijednu, to su, uz Amerikance, upravo - Argentinci!




Milka Maria Varela

Dojmovi s padina Orjena



Autorica ovog teksta: Ona

Poželite li ponekad odmaknuti se od gradske vreve i užurbanosti života? Ako je odgovor potvrdan, pjev planina vas već zove! Želja za mirnijim mjestima koja odmaraju dušu i tijelo ostaje neispunjena sve dok se ne pronađe volja, dovoljno jaka za djelovanje. Orjen, najveći planinski masiv na Jadranu, je idealno mjesto za aktivni odmor. Bilo ljeto ili zima, fascinira svojom nadnaravnom ljepotom. Barem ga tako Ona doživljava i misli da bi svakoga ostavile bez daha gorostasne planine kao što je ova. Iako odiše nekom čudnovatom mističnošću, do Orjena nije teško doći.

Foto: Paula Ivančić

Ona se uputila iz Dubrovnika pa preko Herceg Novog dok nije stigla do sela Kruševice. Selo je smješteno u prekrasnoj dolini koja kontrastira ostaloj krševitoj okolici. Ovo nije prvi put da je krenula put ove planine. Svaki put, kao i ovaj, obavezno stane u Kruševicama da od lokalnih ljudi kupi malo povrća i domaćih proizvoda koji odlično uspijevaju na 800 metara nadmorske visine. Pravi okus zdravlja, milina jedna!

Foto: Paula Ivančić

Put dalje vodi serpentinama prema selu Vrbanje. Put je, k'o što bi se reklo, knap i dosta strm, ali se isplati zbog veličanstvenog pogleda koji nakon nekoliko kilometara pruža: selo u dolini, more na obzoru i planine i brda sa svih strana – nešto neopisivo. Do Vrbanja se prijeđe i jedna cesta koja vodi kroz šumu koja vabi svojom tajnovitošću, pogotovo ovaj put kada je vrijeme bilo poprilično maglovito a prizori su podsjećali na horor filmove. Upravo tako – izaziva strah ali i budi želju za istraživanjem i izazovima. Ah, ta ljudska narav!

Foto: Paula Ivančić
U Vrbanju se nalazi dubrovački planinarski dom, lijepa kućica od drva i kamena, u zimskim danima poziva da se uđe unutra te se ugrije i okrijepi. Uokolo je dosta vikendica od kojih su mnogi vlasnici upravo Dubrovčani.
Iz Vrbanja počinje ozbiljnija staza, uspon postaje oštriji a makadamski put se uzdiže uz ogromnu strmu padinu. Ova staza je možda najstarija planinarska staza u Crnoj Gori. Krajem 19. stoljeća izgradio ju je austrougarski general Varešanin, kako bi princu Rudolfu omogućio ugodniji uspon na Zubački kabao, najviši vrh planine. Na trećini uspona, kraj same staze, stoji isklesani natpis kao spomen obilježje graditeljima.

Foto: Paula Ivančić

Tu započinje vrlo oštar uspon do prijevoja Sedlo. Za iskusne planinare ali i za strastvene zaljubljenike u planinarenje i kretanje u ovakvim ambijentima, to nije nikakav problem. Na Sedlu se nailazi na planinarski dom, koji je otvoren za sve posjetitelje, naravno unaprijed se treba najaviti dolazak kako bi se dogovorili oko ključa. Kraj doma se ispružilo jedno jezerce koje veličinom podsjeća na lokvu. Ova lokva je čudo s obzirom na bezvodni Orjen i krševitu okolinu jer nikada ne presušuje – pravi fenomen!

Foto: Paula Ivančić, planinarski dom na Sedlu

No to nije jedino što iznenađuje, tu su i mnoge endemske vrste, vrlo zanimljive povijesti. Unatoč 180 godina istraživanja flore na ovim prostorima još uvijek se otkrivaju nove verste, i to u zadnje vrijeme otkrivena je jedna nova– Orjenska perunika.
Posebno se mora izdvojiti Bijela Gora, kršku visoravan na sjevernom dijelu planine. Na njoj se mogu vidjeti glacijalni tragovi jer je u posljednjem ledenom dobu ovo cijelo mjesto bilo pod ledom. Na prostranim pašnjacima i staim jelovim šumama može se naić upravo na mnoge endemske biljne vrste. Naić se može i na pokoju divokozu, jelene, divlje svinje i mrke medvjede koji tu obitavaju. Bijela Gora je naseljena i crnogorskim plemenima koji su poznati po svojim epskim pjesmama u crnogorskoj usmenoj tradiciji.

Foto: Paula Ivančić

Tijekom zime Orjen je prekriven snijegom koji se ne otopi čak do svibnja. Za one koji su malo manje vični ekstremnim uvjetima, proljeće je idealno za šetnju, istraživanje puteva i staza, otkrivanje bogate flore među kojima su i mnoge gljive iako ih nije preporučljivo brati ukoliko znanje o njima nije dostatno.
Tko pak voli sniježne radosti zimski mjeseci će ga oduševiti jer se pod debelim bijelim pokrivačem ne vidi skoro niti jedno stabno, niti jedna grančica! Samo sniježno prostranstvo. Kada je Ona upoznavala Orjen u takvim uvjetima, nije odoljela spustevima sa snowboardom pretvarajući se kao da je na olimpijskoj stazi! Naleti adrenalina, i smijeh ispunjavaju dušu.

Foto: Paula Ivančić

S druge strane uživanje u miru, spokoju i zvukovima prirode te meditativna okolina puna ispiracije, najbolje sabere čovjekove misli i napuni baterije za nove izazove svakodnevice.

Foto: Paula Ivančić

Paula Ivančić

Atena - kulturno središte i suvremeni velegrad

Unatoč krizi koja ju je nedavno pogodila, Grčka je i dalje jedna od najpoznatijih svjetskih turističkih destinacija.Oko 16,5 milijuna turista posjeti Grčku svake godine, a to je više od ukupnog stanovništva te zemlje. Prvenstveno je poznata po bogatoj kulturnoj baštini, ali i prekrasnim plažama, planinama i slikovitim otocima.To je jedna od kolijevki zapadne civilizacije, a danas tome svjedoče tisuće lokaliteta iz doba antike.
Atena, glavni grad grčke je jedan od najstarijih gradova Europe. Ona je rodno mesto demokracije, filozofije, olimpijskih igara, političkih znanosti, književnosti, povijesti i matematike. Iako je to milijunski grad, kad se turist nađe tamo uopće nema osjećaj o tolikoj veličini, sve dok ne posjeti akropolu sa koje cijeli grad može vidjeti kao na dlanu.


Akropola je utvrda smještena na najvišem dijelu grčkoga grada, a ona Atenska je najpoznatija, te je često zovu samo Akropola. Uvrštena je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedno od najvažnijih spomenika europske kulturne baštine i svakako je znamenitost koju morate posjetiti ako ste u Ateni. Na njoj se nalazi i Partenon, antički hram posvećen božici Ateni koji spada među najpoznatije preostale građevine antičke Grčke.


Šetnja ulicama Atene zanimljivo je iskustvo. Turistički je najprivlačnija plaka, najstariji dio Atene, gdje se nalaziAgora, stara antička tržnica koja je bila središte svih građanskih aktivnosti drevne Atene, kao i mnogo suvenirnica, zlatara, vinarija, kafića i simpatičnih restorana koji nude domaće specijalitete ali cijene su dosta visoke pa tako primjerice kava košta oko 3 eura.Što se tiče kupovine Atena kao i ostale Europske metropole ima sve važnije trgovačke lance, a cijene su približno iste kao i u ostatku Europe. Nakon Olimpijskih igara 2004. sve je dosta urednije i dosta izgrađeno. To se najviše vidi po čistoći stanica podzemne željeznice gdje se mogu susresti čistači kako čiste perone, a zaštitari paze na sigurnost putnika. Cijena prijevoza nije naročito skupa.

Jako zanimljiv je i Trg Syntagma, središte suvremene Atene. Tu se nalazi bivša kraljevska palača koja je danas zgrada Parlamenta. Pred njom stražare evzoni – vojnici u tradicionalnoj odori koji čuvaju stražu na grobu neznanog junaka. Evzone se bira među najljepšim muškarcima u obaveznoj grčkoj vojnoj službi.


Atena je u isto vrijeme suvremeni betonski prometni velegrad, koji ima i svoje neuglednije četvrti i klasična kolijevka zapadne civilizacije, kulturno središte i turistički grad i svakako ju vrijedi posjetiti jer je to na neki način povratak našim vlastitim korijenima.

Pero Grbić

Putopis iz Budimpešte: Bijeg iz stvarnosti povratkom u prošlost

Budimpešta, grad na devet mostova i nekadašnje drugo središte Austro-Ugarske, bila je odredište studentskog putovanja u organizaciji Studenstkog zbora Sveučilišta u Dubrovniku. Zašto su studenti baš odabrali Budimpeštu za svoje dugoiščekivano putovanje nije teško pogoditi. Ona nudi sve ono što je potrebno jednom studentu- jeftine cijene, mnoštvo zanimljivosti, povijesne i kulturne znamenitosti i nezaboravne noćne izlaske. Poučeni ranijim iskustima drugih studenata, i mi smo odlučili okusiti pravu čar mađarske prijestolnice.

Samim dolaskom u grad, vožnjom uz Dunav, prvo ćete primijetiti velebne mostove koji povezuju Stari Budim i Budim. Ulazak s periferije nije toliko očaravajuć kao što je i slučaj s ostalim europskim gradovima, ali približavajući se centru, Budimpešta postaje sve ljepša. Velike, široke avenije, ukrašene su drvećem uz samu cestu što izgledu grada daje poseban pečat. Zgrade, posebice one u Budimu koji je noviji dio grada, slične su onima u Beču ili Zagrebu, samo su baš kao i ulice mnogo veće. Grad obiluje malim privatnim obrtima, mnoštvom antikvarijarnica, suvenirnica, a najviše ih se može pronaći u Vaci ulici u samom centru Budimpešte. To je ulica koja se, baš kao i cijeli grad, sastoji od starijeg i novijeg dijela. Šetnjom kroz Vaci ulicu naići ćete na restorane s autohtonim mađarskim jelima po vrlo pristupačnim cijenama. Budući da je mađarski standar života čak niži nego u Hrvatskoj, Budimpešta je vrlo povoljna te se za malo novca može ukusno i oblino jesti.

 
Nastavljajući šetnju kroz Budimpeštu, doći ćete do katedrale svetog Stjepana koja se smjestila na istoimenom trgu. Bazilika, kako ju Mađari nazivaju, najveća crkve u državi, a treća najveća u Europi građena je gotovo pola stoljeća, uvelike zahvaljujući urušavanju 1868. Nakon toga bazilika je ponovno građena iz temelja, a dovršena je tek 1905. godine. Prilikom ulaska u crkvu, prvo će vas očarati njena veličina i raskoš, a unutar crkve nalazi se najveća mađarska, ujedno i vrlo neobična, relikvija - desna ruka prvoga mađarskog kralja, Stjepana. Viska je 96 metara, a prilikom besplatnog obilaska crkve možete se popeti na vrh kupole, odakle se pruža predivan pogled na grad.


Sam centar Budimpešte usko je povezan te ćete na svakom uglu naići na novu zanimljivost, koja vas odvodi u drugu ulicu gdje vas očekuje još jedno ugodno iznenađenje. Upravo je najveća čar Budimpešte što svaki dio grada ima zanimljivu priču koju samo treba poslušati. Lijep je osjećaj kada ne znaš što te iduće čeka, ali ti znaš da će nadolazeće biti još bolje od prethodnoga. To divno iznenađenje doživjet ćete nakon što obiđete sve znamenite građevine grada i kao šećer na kraju, samo odjednom, stojite pred jednim od najljepših parlamenata na svijetu. Poseban je doživljaj ukoliko mađarski parlament posjetite tik prije zalaska sunca. Šareno nebo preslikava se na mutnom Dunavu, velebni mostovi pale svoja svjetla i tek tada grad pokazuje u potpunosti svoju čaroliju. Parlament poprima zlatnu boju, a njegova silueta ozaruje se u rijeci.


Gledajući preko Dunava sa Peštanske strane, na brežuljku se smjestio stari dio Budima. Do gornjeg grada, može se doći uspinjačom ili šetnjom kroz park, a ulazak u Stari Budim vraća nas u 19. stoljeće kada je i dovršen Budimski dvorac. U dvorcu se nalazi Mađarska nacionalna galerija, Muzej povijesti Budimpešte, te zatvorena srednjovjekovna dvorišta i terasa koja ga povezuje s Ribarskim bastionom, terasa s koje se pruža pogled preko Dunava na povijesno središte Budimpešte. Ako poželite ostati još koji trenutak u 19.stoljeću, posjetite slastičarnu carice Elizabete, poznatije kao Sisi. Mala, slatka slastičarnica sa još slađim i ukusnijim kolačima, nalazi se u blizini Ribarskog bastiona i nezaobilazna je atrakcija brojnih posjetitelja Starog Budima.


Prelazeći Sečenijev most koji je jedan od prepoznatljivih simbola grada, ako zastanete na trenutak, osjetit ćete kako grad živi. Svakom zgradom, crkvom, parkom, šetnicom, muzejem. Svi oni tvore predivan mozaik isprepleten različitim nitima vremena, kulture i ljudi. Toliko različitosti na jednome mjestu, a tako savršen sklad objedinjen pod raskošnom krunom grada, Budimpeštu čini jednom od najinteresantnijih gradova Europe.

Klara Špančić




Dani karnevala: novo ruho Župskog karnevala

Župski karnevo je 36. put prošetao Stradunom i tako još jednom izmamio osmijeh na lica brojne publike.
 
Dubrovačka zima nezamisliva je bez tradicionalnog nastupa župskog karnevala. Karneval je osnovan 1981. godine kao reprezentativna karnevalska manifestacija, nastala na tradiciji pet manjih lokalnih karnevala Župe dubrovačke (Rijeka, Postranje, Brgat, Mlini i Plat). Svojim dosjetkama i šalama očarao je i Udruženje europskih karnevalskih gradova čijim članom je postao još 1991. godine.

Kako tada, tako i danas maškaravaju se i stari i mladi. To su dani realizacije temeljito razrađenih ideja koje su se prikupile mjesecima ranije. To su dani kada se uz pjesmu i smijeh šiju maštoviti kostimi i smišljaju poruke za testamenat, pri čemu se uvijek dobro pazi da se nekoga ne zaboravi. Prije svega to su dani veličanja prijateljstva, pjesme i smijeha. Živi se za karneval, točnije živjelo se za karneval.

Teško je ne primijetiti ubrzani razvoj općine Župa dubrovačka. Svako nekoliko nikne nova zgrada, kuća ili objekt. Broj stanovnika iz godine u godinu je veći i veći. Životni tempo je brz. Mladi ne stižu upiti svu tradiciju i običaje zavičajnog kraja. Činjenica je da se tradicija i običaji spomenu i obilježe, ali da li je to dovoljno da se plamen župskog karnevala ne ugasi?

Svjedoci smo prvog koraka tog puta koji je učinjen ove godine, kada se nespretno zaobišlo tradicionalno čitanje testamenta . Naime, umjesto prepoznatljivog župskog testamenta okupljeni puk je dočekala smotra maškaranih skupina iz raznih dijelova Hrvatske, pa tako pokoja i iz Župe. Ovim činom se Župski karnevo stopio s mnoštvom te pritom izgubio identitet vrijedan divljenja. Iz nepoznatog razloga karneval se mijenja. Međutim, nije svaka promjena ujedno i dobra promjena.

Hoće li Župski karnevo preživjeti i očuvati dušu kakvu smo godinama poznavali? Odgovor na to pitanje pokazat će naredne godine.

Nikoleta Zec

nedjelja, 7. veljače 2016.

Grad kulture i filmske kulise: ljetne igre prijestolja

Dubrovnik je turistička destinacija prvenstveno zbog zidina koja okružuju stari dio grada. U svijetu je prepoznat kao mjesto s dubokim korijenima mediteranske kulture i gastronomije. Turisti već godinama primarno dolaze iskusiti barem djelić takvoga ugođaja. No, u zadnjih par godina, pretežito u ljetnim mjesecima, Dubrovnikom vlada navala producenata i kamera, pretvarajući staru gradsku jezgru u filmsku kulisu za snimanje Hollywoodskih hitova.

Sve je počelo s planetarno popularnom serijom Igra prijestolja, koja je pridonijela godišnjem proračunu Grada i Ministarstva kulture s par milijuna kuna. Sitnica, s obzirom da je HBO kompanija odobrila budžet za svaku od deset epizoda Igre prijestolja koji iznosi najmaje šest milijuna dolara. I tako je sve počelo, za Grad. Slike preurađenog Dubrovnika, napravljena plavim platnima obišle su svijet i očarale gledatelje i produkcijske kuće. Danas ih sve više stiže u Grad radi dopuštenja za snimanje svojih serije i filmova. Među ostalom i serije Obitelj Borgia, Alexandar, Emeral City, Dust, a po najnovijim saznanjima i osmi nastavak legendarne filmske sage stare više od četiri desteljeća, Star Wars, tj. Ratovi zvijezda.
Što sada znači ovakav slijed događaja za sve one turiste koji su se došli odmoriti uz more i statičnost starih zidina? Hoće li Dubrovnik tako postati novi “hot-spot“ za snimanje blockbuster filmova? Dubrovnik će se morati ili za opredijeliti turističko mjesto poznato po stvarnim lokacijama iza izmišljenih ili kao kulturno središte južnoga mediterana sa tisuću godina starom povijesti. Kako inače održavati kulturne manifestacije s povijesnom ulogom poput Dubrovačkih ljetnih igara i festama sv. Vlaha, ako je polovica stare jezgre zakupljena od strane producenata radi snimanja? Jedino ako ih se preseli na obližnji otok Lokrum. Neosporivo je da su serije i filmovi pridonijeli kao reklama za domaći turizam, i da sve više posjetitelja dolazi vidjeti filmske lokacije duž Grada i zidina, zanemarujući ostala kulturna dobra Dubrovnika, kao i njihov povijesni značaj. Stvaran desetljećima kao mjesto spajanja kulture i starine, te utapanja stare jezge u moredni način života, Dubrovnik je danas karakteristično mjesto za turističke odmore.

Dosadašnje ponude ovakvoga filmskog spektra i slave u budućnosti nisu garantirane, javnost je i više nego upoznata kako brze se filmske odluke mjenjaju, usprkos tome da je Dubrovnik sada nova točka na svjetskoj filmskoj sceni za odabir lokacija budućih projekata najvećih redateljskih zvijezda. Pragmatični izbor ovdje trebao bi biti balansiranje Dubrovnika kao turističke atrakcije prve klase i lokacije za filmske produkcije. Iako film spada u kulturu, on on nije oblike koji je tipičan za Grad. Dubrovnik je bio i jest primarno grad povijesne kulture i dramskih manifestacija, te bi tako trebao i ostati. To je njegov identitet koji ga i čini jednim od najjedinstvenijim gradom svjetske prepoznatljivosti.




Marko Roško

George Orwell: 1984.

1984. je višestruko nagrađivani znanstveno fantastični distopijski roman koji tjera čitatelja da preispita sve u što vjeruje i sve što je mislio da zna. Roman legendarnog britanskog autora Georgea Orwella objavljen je 1949. godine i jako dobro izdržava test vremena baveći se pitanjima koja su i dalje aktualna, a svojevremeno je bio iznimno popularan i utjecajan čemu svjedoči dug popis izraza prihvaćenim iz romana u opću kulturu poput pojmova veliki brat i duplozofija.
 
Radnja romana smještena je 1984. godine u ruševinama Londona u svijetu u kojem traje vječni rat između kontinenata Oceanije, Eurazije i Orijentazije. Politička oligarhija manja od 2% oceanijskog stanovništva, poznata kao uža partija, nametnula je politički sustav Engleskog socijalizma, poznatijeg kao Anglosoc na novozboru, jeziku koji je dizajniran da bi suzio opseg misli ljudi. Službeno geslo anglosoca i partije glasi: „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć“, što savršeno odražava totalitarni način vladanja u kojem pojedinci nemaju slobode od vladine kontrole i manipulacije, a svako odstupanje od kolektiva, čak i mišlju, regulirano je i strogo kažnjavano od strane partije putem Misaone policije. Vođa revolucije koja je dovela do ideologije Anglosoca kult je ličnosti poznat samo pod pseudonimom Veliki brat. Osim uže partije postoji i šira partija, sloj radne klase slobodnih robova koji rade za užu partiju, te siromašni sloj ljudi koji živi u potpunoj slobodi i neznanju, skupnog imena proli, odnosno proleteri. U romanu pratimo život Winstona Smitha, člana šire partije zaposlenog u Ministarstvu istine koje se bavi prepravljanjem i uništavanjem svega što u datom trenutku ne odgovara partiji. Winston potajno mrzi partiju i sanja o uroti protiv Velikog brata, što ga čini misaonim zločincem.

Roman je na engleskom, kao i u prevedenoj verziji Antuna Šoljana, vrlo čitljiv i razumljiv, ali s jako teškim egzistencijalnim, filozofskim, svjetonazorskim, političkim, psihološkim, socijalnim i etičkim pitanjima i porukama. Uzbudljiv zaplet i vješt način pisanja kojim Orwell nameće dvosmislenost i osobno uvlači čitatelje u samu srž problematike čine ovo djelo klasikom koji toplo preporučam.

Ivan – Ruđer Boždar

IDEALNOST I(LI) REALNOST: Ljepota dolazi iznutra

Obzirom da su danas žene bombardirane sa svih strana kako da se riješe celulita, kako da se riješe viška kilograma postavlja se pitanje : odakle nekome pravo da uopće nameće nekome svoje ideale i idealne mjere? Zašto žena visine 160 centimetara i težine 65 kilograma, ima viška kilograma, ako se ona osjeća dobro upravo tako i ako nema nikakve zdravstvene smetnje?

Čim se upali televizor, vrte se reklame o misterioznim napravama koje skidaju kile dok trepneš okom i uvijek su u reklami prekrasne nasmijane plavuše koje nemaju viška kilograma. Na programima se vrti reklama o kiselom mlijeku poznatog hrvatskog trgovačkog lanca gdje se tri kisela mlijeka svađaju koji je jeftinijA. Sasvim je jasno na što aludiraju, jer muškarci ne mogu biti jeftini, a žene mogu. Naravno da mogu, ali u današnjem društvu je to nepojmljivo. Žena je ta, koja treba biti lijepa kao holivudska zvijezda, bez bora, prištića, celulita, viška kilograma, sijedih, ne previsoka, ne premala... Tko nameće te lažne ideale? Zašto se skriva realnost? A realnost je da 90 posto žena ima celulit dok ga se na reklamama uopće ne vidi, na reklamama se također ne vidi žena koja nije vitka, odnosno ne odgovara „idealnim mjerama“. Sve to što se može vidjeti, nije realno, nego idealno, ne svima nego nekome. Upravo to mladim curama i ženama stvara komplekse i opterećenja, naravno, i muškarci su pogođeni, iako u manjoj mjeri od žena. Idealnost nije realnost i to se mora znati, idealno nije nešto što se može vidjeti u svakodnevnom životu nego realno. Realnost su i celulit i bore i sijede. Svaka žena bi se trebala osjećati dobro u svom tijelu i ne padat pod površne utjecaje holivudskih sadržaja.

Priroda je priroda, sa svojim lijepim i ružnim stranama. Ne treba vjerovati ni kremama ni napravicama protiv celulita jer ako je nešto prirodno zašto se boriti protiv toga? Celulit nije opasan po zdravlje, celulit je stvar prirode, nit` je lijep nit` je ružan. Ali većini je ružan jer su mediji učinili svoje, a mnogi ne shvaćaju da istinska ljepota ne dolazi izvana nego iznutra.


Ana Begušić

Studentski život u gradu Dubrovniku: biti ili ne biti, pitanje je sad ?

Ime grada Dubrovnika čut će se uglavnom u doba kada se iz ormara izvade prve kratke majice ili kada stigne prvi veliki kruzer u luku Gruž sa brojem ljudi koji čini skoro polovinu stanovništva Grada, pa tada njegovim ulicama nastaje pravi kaos . Zna se da je turistička sezona stigla i da je ostalo vremena eventualno za posljednje „ušminkavanje“. U tom silnom bunilu koje donosi ljeto, često se zaboravlja na studente kojima sezona učenja i ispita zapravo tek počinje. 

Naime, studenti se u gradu okruženim zidinama veoma teško snalaze za smještaj u vrijeme zadnjeg ispitnog roka. Većina stanodavaca iznajmljuje svoje stanove do 1.lipnja. Potom slijedi iseljenje, a zatim gotovo nemoguća misija: pronalaženje drugog, adekvatnog smještaja. Iako Dubrovnik i nije grad za kojim svi studenti vape, zadnjih nekoliko godina broj sudenata koji pristiže iz svih krajeva Hrvatske, pa i iz ostatka Europe, naglo je porastao. No, problem koji se sada teško rješava je taj što iz godine u godinu, u Gradu raste potražnja za krevetom više. Upravo tu nailazimo na prepreke i za studente i za iznajmljivače. Neke od njih snađe sreća, pa se uspiju smjestiti u privatnom smještaju. Dok nekolicinu prati sreća, ostatak se preseli kod prijateljeve obitelji ili se pak vrati u svoj matični grad iz kojeg putuje svaki puta kada ide na ispit i vraća se nazad. I taj se scenarij ponavlja više puta. Tužno, zar ne? 

No, izgleda da to nije jedini razlog zbog kojeg dubrovačkih studenati tuguju. Vječna tema o kojoj se razglaba jest upravo život u zimsko doba, za koje student u stvari i diše. U moru muka i borbe sa profesorima, predavanjima, kolokvijima i stisnutim rokovima, mora se pronaći ispušni ventil, odnosno doza zabave i živosti. Upravo takvih stvari fali ovom gradu da bude u potpunosti ispunjen i da se prestane već jednom govoriti kako izgleda kao učmala žabokrečina, bez trunke života i događanja u zimskom periodu. Zadnjih godinu dana okupila se nekolicina entuzijasta koji su obogatili dubrovačku zimsku scenu, stoga se može pronaći za svakoga po nešto. Najviše truda na tom području vidi se u radu udruge ESN (Erasmus Student Network), koja skrbi o stranim studentima na razmjeni. Organiziraju se razna putovanja, jednodevni izleti, druženja i zabave kako bi se njihov boravak u Dubrovniku učinio što nezaboravnijim. Naposlijetku, tko se želi zabaviti pronaći će načina.

Rješenje svih studentskih nedaća zasigurno bi bila izgradnja studentskog doma. Naime, projekt na papiru postoji ali negdje šteka sa realizacijom. Svake godine se sve manje i manje spominje spomenuta investicija, koja bi uistinu skratila muke studentima ali i privukla znatan broj novih studenata. Ali ono što je najvažnije, Grad bi doživio preporod.

Vesela Šegvić

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala.

Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom?
Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene.

Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih?
Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.

Modno novinarstvo veliki je izazov. Kako ste se baš odlučili baviti tom vrstom novinarstva?
Ljubav prema modi je već duže vremena prisutna, još od malih nogu. Volim slobodniju vrstu novinarskog izražavanja jer možeš prenijeti dio sebe. Pisati o modi je zabavno, zanimljivo i veliki je izazov.


Je li zahtjevno pisati o modi?
Nije zahtjevno ako radiš ono što voliš i ako je očigledan spoj ljubavi prema novinarstvu i modi. Moda je opsežan pojam i nikad nije kraj pisanju u toj rubrici.

Knjiga je cjelovit prikaz čega?
Modni Izazovi“ su prikaz modnih događanja, intervjua s modnim dizajnerima iz različitih županija diljem Hrvatske. Kroz podjednak broj napisa i fotografija daje se prikaz hrvatske modne scene.

Koja je formula uspjeha jedne mlade osobe?
Prije svega raditi ono što voliš. Potom je potrebno mnogo odricanja, truda, strpljenja i optimizma. Upravo uz sve ovo navedeno nema sumnje da će uspjeh sam doći.


Je li na vašem portalu prevladavaju teme o modi ili pišete i o nekim drugim temama?
Uglavnom dominiraju novinski rodovi modnog sadržaja, ali kroz različite rubrike očigledno je da se može pronaći i vijest ili neki drugi novinski rod u rubrici život, zdravlje, ljepota, umjetnost i drugo.

Koji su vam budući planovi?
Nastaviti raditi ono što volim, a to je isključivo modno novinarstvo. Jer je to bio moj poslovni san koji se i ostvario i presretna sam zbog toga!

Paula Sambrailo