Dubrovnik je grad u kojem ljudi žive kulturu živeći u kulturi

Natalia Stagl-Škaro, docentica je na Sveučilištu u Dubrovniku i predaje kolegije iz kulturologije, književnosti i metaznanosti. Rođena je u Grazu u Austriji, a studirala je Kroatistiku i Rusisitiku u Austriji, Hrvatskoj i Rusiji. 

U kojim ste obrazovnim ustanovama predavali tijekom karijere?

Studirala sam na sveučilištima u četiri velika europska grada: Beču, Salzburgu, Moskvi i Zagrebu. Moja karijera nastavnika odvela me diljem Europe te sam predavala u Zadru, Bonnu, Tuzli, Mostaru te sam zadnjih deset godina tu, u Dubrovniku.

Razlikuju li se dubrovački studenti od onih s drugih europskih sveučilišta?

Veoma se razlikuju. Hrvatski studenti prošli su jedan vrlo autoritaran sustav kroz osnovnu i srednju školu. Očekivali su se točno određeni odgovori na točno određena pitanja te stoga studentima ovdje jako teško pada služiti se slobodom na sveučilištu. Nijedan sveučilišni profesor ne očekuje od studenta da nešto buba napamet. traži se sloboda u razmišljanjima.

Koliko teško je predavati na jeziku koji nije Vaš materinji?

Predavati na jeziku koji nije materinji je zapravo jako korisno. Preispituje se svaka misao i odvagne svaka riječ. Pričati na stranom jeziku znači biti potpuno svjestan onoga što govoriš i onoga o čemu govoriš.

Koji grad je na Vas ostavio najeveći dojam u kulturološkom smislu?

Izdvojila bih dva grada koja su potpuno različita. Prvi je Moskva, gdje sam studirala. To je grad velikih intelektualaca  i zaljubljenika u kulturu koji su spremni žrtvovati večeru u zamjenu za kartu za dobar koncert. Živjela sam u Moskvi početkom 90-ih te mi se jedan događaj posebno urezao u pamćenje. Vozila sam se taksijem s jednog kraja grada na drugi s knigom jednog poznatog ruskog književnika u ruci. Knjigu je zamijetio vozač taksija te je ostao iznenađen činjenicom da nisam iz Rusije, ali čitam visoku rusku književnost na izvornom ruskom jeziku. Čak mi je odbio naplatiti vožnju i zahvalio mi što sam mu dala potpuno novi pogled na njegovog omiljenog autora. Takve situacije nisam doživjela nigdje drugo.

Drugi grad koji je na mene ostavio veliki kulturološki dojam je Dubrovnik. Ovdje je kultura iznimno važna za regionalni i nacionalni identitet, ljudi imaju ogromno samopouzdanje. Dubrovnik je grad u kojem ljudi žive kulturu živeći u kulturi.

Kakvo je Vaše mišljenje o dubrovačkoj kulturi danas?

Jedan od glavnih dubrovačkih sportova je kukanje. Ljudi se neprestano žale na slabu ponudu. No, nudi se puno više ngo što prosječan zaljubljenik u kulturu može konzumirati. Ponuda postaje sve raznolikija te se lagano razbija monokulturalizam koji je vladao Gradom stoljećima.

Kolike su šanse da Dubrovnik postane Europska prijestolnica kulture 2020. i koliko on to zaslužuje?

Ja vjerujem u Dubrovnik, upravo zbog te važnosti koju kultura uživa u ovom gradu. Dubrovnik ima velike šanse i zaslužuje ovu titulu, ali za sve lijepo treba se boriti.

Živjeli ste u mnogim velikim metropolama, koliko Vam je bilo teško prilagoditi se životu na "maloj" Kalamoti?

Dosad sam uvijek živjela u metropolama, rado sam se selila i održavala velike gradove. Ovo je prvi put da živim u jako maloj sredini. Ljudi su ovdje jako povezani, svatko ima svoju priču i neizostavan je dio ove zajednice. Ja nisam. Ja sam ovdje stranac i uvijek ću biti stranac. Svjesna sam toga, no uživam ovdje. 

Barbara Vlahović