ponedjeljak, 17. rujna 2018.

Prvi Mentalfest u Dubrovniku

Erasmus Student Network Dubrovnik u suradnji sa  Domom za odrasle osobe ''Turnić'' Rijeka, organizirao  je prvi Mentalfest u Dubrovnik. Dom za odrasle osobe ''Turnić'' Rijeka  Udruga je  za pomoć osobama i obiteljima sa poteškoćama mentalnog zdravlja. Cilj događanja bio je podizanje svijesti o mentalnom zdravlju i rad na anti-stigmatizaciji problema mentalnog zdravlja.Tom prigodom razgovarali smo s potpredsjednicom Erasmus Student Networka Dubrovnik Nerom Butigan.




Zašto ste odlučili organizirati Mentalfest u Dubrovniku?
Ove godine ESN je na internacionalnoj razini pokrenio projekt pod nazivom Social Inclusion days. Tim projektom želi se potaknuti mlade, da se kroz volontiranje bave temama socijalne uključenosti diskriminiranih grupa i humanitranog karaktera. Tema mentalnog zdravlja vrlo je bitna i pogađa kako stariju tako i mlađu populaciju. Govor o njoj omogućuje stvaranje sigurne zone za traženje pomoći.

Kako je izgledao program  i koje aktivnosti su bile uključene u program festivala ?
Mentalfest  u Dubrovniku trajao je 3 dana.U posjet su nam došli radnici i korisnici Doma za odrasle osobe Turnić iz Rijeke. U programu je bila živa knjižnica kao radionica kroz koju se direktno razgovaralo sa osobama koje imaju poteškoća s mentalnim zdravljem, educiralo se posjetitelje o problematici te samim time vršila se anti-stigmatizacija  jer stigma uglavnom dolazi iz nepoznavanja.
Također je izveden Kuc Kuc kabaret, predstava korisnika doma gdje su studenti i lokalna zajednica mogli doživjeti za što su sve ti ljudi sposobni. To ima pozitivan učinak na gledatelje tako i na izvođače koji pred novom publikom nadograđuju samopouzdanje.
Kao zadnju aktivnost imali smo radijsku emisiju na UNIDU radiju sa korsinicom doma,  a emisija se bavila pitanjima stigme iz prve ruke.



Kakav je bio odaziv publike na Mentalfestu ?
Posjećenost nam je bila velika ,a publika je bila sačinja od lokalne zajednice i lokalnih studenata, ali i od erasmus studenata. Publika je jako pozitivno reagirala na festival i primjetila sam da da je narednih par tjedana tema mentalnog zdravlja bila zastupljena u razgovorima.



Imate li u planu neki sličan projekt  ili ponavljanje Mentalfesta u Dubrovniku ?
U listopadu se održava treći po redu menatlfest u Rijeci na kojem će sudjelovati i naša članica ESN sekcija te predstaviti kako je to izgledalo kod nas. Nadamo se da ćemo ponoviti Mentalfest u Dubrovniku sljedće godine. Što se više ljudi uključuje u takve aktivnosti to će veća biti i promjena.


Andrea Bralić

Treći Dubrovnik Craft Beer Festival





Vikend u kampu Solitudo obilježen je  Dubrovnik Craft Beer Festivalom koji se održao u sklopu Ljeta u Valamaru, a uz podršku Turističke zajednice grada Dubrovnika.

Bilo je to drugo ovogodišnje, a treće sveukupno izdanje Festivala. Festivalski program počeo je  31.08. uz koncert benda Let 3, dok je drugi dan nastupao Edo Maajka.
 „Očekujte dobru svirku s dosta novih pjesama s novog albuma “Put u plus” te stare hitove s prijašnjih albuma u malo drukčijim aranžmanima!”-izjavio je Edo Maajka prije koncerta.

Prije i poslije glavnih izvođača pristune je zabavljao  DJ Raw Syndicate Booking. Parking i ulaz na koncerte bio je besplatan, a posjetitelji Festivala mogli  su isprobati razne delicije u Street food kutku, upoznati lokalne kućne pivare u Homebrew kutku te na desetke vrsta piva pripravljenih u više od 20 mikro pivovara.

Bogatstvo ovakvog festivala je mogućnost upoznavanja vlasnika mikro pivovare i te iz prve ruke naučiti nešto o proizvodnji i kuhanju piva. Cilj Dubrovnik Craft Beer Festivala je promocija malih domaćih pivovara te upoznavanje lokalnih ugostitelja, građana i posjetitelja Grada Dubrovnika s kvalitetom zanatskog piva.

Andrea Bralić

Intervju s televizijskom producenticom Vesnom Karuzom Podgorelec


Kako bi Netflix mogao utjecati na budućnost televizijskih sadržaja?
Netflix je usluga gledanja filmova i serija na zahtjev, koja je relativno nedavno postala dostupna i u Hrvatskoj. Promjene koje bi Netflix mogao donijeti televiziji u Hrvatskoj i u svijetu objasnila je televizijska producentica Vesna Karuza Podgorelec.

Kako je Netflix za sada prihvaćen u Hrvatskoj?
Netflix u Hrvatskoj nije doživio puninu moguće popularnosti, jer nije ni ulagao previše u Hrvatsku. Hrvatska je malo tržište. Ako želite na tržištu značajnije vladati, morate imati sadržaje prevedene na taj jezik. Netflix se više bavio  većim tržištima i mislim da će sada Hrvatska doći na red, tako da ćemo mi tek u periodu koji slijedi moći vidjeti koliku popularnost će ostvariti kod nas. Izvan Hrvatske Netflix bilježi kontinuirani rast broja pretplatnika i to je sada na svjetskoj razini oko 120 milijuna pretplatnika. Taj broj treba pomnožiti s dva ili s tri gledatelja, zato što Netflix u okviru jedne pretplate nudi mogućnost gledanja na 4 uređaja. Dakle, oni kontinuirano rastu, prvo su željeli zahvatiti veće tržište i sada će krenuti prema manjima.
Kako bi takva vrsta gledanja sadržaja na zahtjev mogla utjecati na televiziju u budućnosti?
Ona već sad utječe na televiziju u budućnosti. Svi teoretičari televizije kažu da je stara, tradicionalna televizija koju oni nazivaju linearnom – dakle Vi upalite televizor pa gledate – prošlost. Mi smo sad u jednoj fazi prelaska na novu televiziju koja  će se sastojati od gledanja na zahtjev i gledanja programa uživo. Dakle, vi ćete program gledati gdje želite, kada želite, na koji način želite. Televizija je izašla iz dnevnih boravaka i spavaćih soba, postala je mobilna i gledatelj će imati mogućnost birati sadržaj prema svojim navikama. Neće više biti vezan uz ono što nude urednici tijekom dana. To je sigurno. Pitanje je samo kojom dinamikom, dakle koliko brzo će to zahvatiti Hrvatsku, jer Hrvatska ima malo tržište koje, rekla bih u ovom smislu zaostaje za većinom europskih medijskih tržišta.

Netflix je 2013 godine  producirao House of Cards kao prvi originalni sadržaj. Postoji li razlika u formi Netflixovih sadržaja naspram na standardne televizijske forme?
Apsolutno. Uz Netflix tu je i bilo koja druga nelinearna televizija. Tako sada radi i BBC. BBC ima svoju nelinearnu televiziju za američko tržište zajedno s ITV-om koja se naziva BritBox. Tu je i HBO sa svojim programima na zahtjev. Dakle, to su programi koji njeguju ono što se zove kvalitetna televizija. Oni više ne trebaju obuhvatiti u jednom trenutku masu unutar jedne države, nego mogu obuhvatiti gledatelje koji vole kvalitetnije sadržaje na globalnoj razini. Na razini zemaljske kugle se nalazi velik broj ljudi koji vole gledati kvalitetnu televiziju, tako da ova televizija postaje zapravo paradoksalno bliska onome što je prije bila javna televizija.  Javne televizije idu prema popularnosti, jer moraju u nacionalnim okvirima biti gledane, dok komercijalne televizije ovog tipa, dakle nove komercijalne nelinearne televizije ili idu prema sadržajima uživo za koje mogu dosta platiti ili prema djelima trajne vrijednosti koja onda mogu imati dugi niz godina gledanja, monetiziranja i njihov život je na svjetskoj razini, nije vezan za jednu naciju.


Jesu li se žanrovi na neki način promijenili ili su nastali neki novi?
Novi žanrovi cijelo vrijeme nastaju. Žanr je posljedica potrebe publike, potrebe industrije. Promijenili su se zakoni zarade za komercijalne televizije. One više ne zarađuju od reklama nego direktno od korisnika. Kao posljedica, te komercijalne televizije, televizije na zahtjev, počele su se prilagođavati publici. Žanrovi su se počeli miješati, što je karakteristika televizije kasnog 20. i početka 21. stoljeća, ali te žanrovske fuzije u principu idu prema nekoj vrsti autentičnog umjetničkog izraza. I takve obično televizijske serije imaju ono što je prije na filmu bio redatelj, odnosno autor. Ta se osoba ovdje naziva showrunner.  Dakle redatelj više nije prva autorska persona u takvim serijama, nego to je osoba koja vodi scenaristički tim, vodi kompletnu produkciju. Sadašnje televizijske serije su toliko kvalitetne i toliko se puno novca uloži u njih da su one najozbiljnije ugrozile filmsku industriju. Televizijska industrija u tom smislu raste i u kvaliteti i u kvantiteti dok filmska industrija gubi bitku i nalazi se pred velikim pitanjem čemu će u budućnosti služiti kino dvorane.

Je li isplativo da HRT otkupljuje Netflixove sadržaje poput serije House of Cards, s obzirom na to da pretplata nije toliko skupa?
Ja ne bih rekla da je to pitanje novca. To je pitanje odluke čemu služi javni servis. Javni servis prvenstveno služi kako bi promovirao domaću produkciju. Nikad vi ne možete toliko brzo kupiti jednu seriju koliko je ona već puta eksploatirana pred publikom koja tu seriju hoće gledati. Tako da svi javni servisi, a ne samo HRT, imaju pred sobom dilemu. Da li maksimalno ulagati taj novac koji imate u domaću proizvodnju pa nju nuditi na svjetsko tržište, kao što smo recimo HRT-ovu seriju Novine prodali Netflixu? Ili od Netflixa kupovati House of Cards kojeg su ljudi koji gledaju takve serije već zapravo odgledali na nekim drugim kanalima distribucije, a oni koji ih nisu gledali zapravo nisu ni zainteresirani za takvu vrstu serija. Mislim da je budućnost javnog servisa,  što je pokazao i BBC  i velik broj drugih europskih javnih servisa, zapravo u maksimalnom domaćem sadržaju. Situacija više nije takva da ako javna televizija nije prikazala neku kvalitetnu seriju vi je niste ni imali priliku gledati. Danas su vremena drugačija i zato se javni servisi maksimalno okreću domaćoj proizvodnji . Ta ista domaća proizvodnja onda zapošljava ljude u domaćoj kulturnoj industriji. Buja kreativni dio vaše nacije, ulaže se novac u kreativnu industriju i onda se to može prodati na svjetska tržišta, kao što smo mi prodali Novine i time biti jedna zemlja za koju se čulo. Tako smo i Počivali u miru prodali i Channel 4 i drugim distributerima također na gledanje na zahtjev. Te dvije serije pokazuju da i za Hrvatski kvalitetni dramski proizvod ima interesa u svijetu i mislim da će to biti put.

Julija Mlinarić




Recenzija: John Wick 2

Uobičajeno razočaranje: Treba li baš sve biti franšiza?



Kada se 2014. godine pojavio nov, lijepo snimljen, originalan akcijski film s Keanuom Reevesom u glavnoj ulozi, gledatelji, a i mnogi kritičari, bili su i više nego zadovoljni. John Wick, heroj filma ponekad bi se na časak čak i zaustavio da napuni pištolj metcima, za razliku od klasičnih „akcića“ iz osamdesetih i devedesetih, kada su spremnici streljiva u oružju bili bez dna, a horde bezimenih i nesposobnih negativaca košene strojnicama bez pol muke.
Onda je, naravno, snimljen nastavak, bez ikakva razloga, ničim potaknut osim nadom za dobrom zaradom. Još je uvijek tu sve iz prvoga filma, od skoro svakoga kadra obasjana šarenim neonskim svjetlima do praćenja koliko je još metaka ostalo u pištolju, no javlja se osjećaj bespotrebnosti. Već u prvih petnaestak minuta, kada se nastavak opet posveti zlikovcima iz prvoga filma, gledatelj vrlo lako uočava nešto nalik nedostatku ideje. Je li zaista potrebno posvetiti toliko vremena sporednim, pomalo i zaboravljenim negativcima, pogotovo ako jednoga od njih nakon kraćega razgovora i čašice alkohola John Wick ostavlja neozlijeđenim? Stilski, film je svejedno besprijekoran – čak štoviše, gotovo savršen – ali je vizualnim elementima posvećeno mnogo više pažnje nego samoj priči. Ovaj put, motiv je kompleksniji, negativci su brojniji i bolje naoružani, no za razliku od prvoga filma, neuništivost junaka Wicka vrlo bi brzo mogla zasmetati. Čak i ozlijeđen, on će nastaviti kao da se ništa nije ni dogodilo – dok mu je inteligencija, s druge strane, netragom nestala; bezrazložno čini grešku za greškom, samo da bi radnja filma tekla dalje... jer u današnje vrijeme, kao da film mora trajati barem dva sata.
Najgori je problem cijeloga filma zasigurno njegova neuvjerljivost koja se proteže mnogo šire od neranjivosti i praktične besmrtnosti glavnoga lika. Sav svijet elitnih ubojica, koji se u prvome dijelu činio izrazito zanimljivim, sada je više nalik parodiji. Svako malo dodaju se nova pravila, a ni za što nema posljedica. Štoviše, policija kao da uopće ne postoji, a da bi stvar bila još više besmislena, i sami vatrogasci znaju da je Wick plaćeni ubojica – a plaćenih ubojica ovaj put ima napretek, od uličnih svirača do beskućnika, i iza svakoga bi se mogao skrivati smrtonosan neprijatelj. Uza sve to, odlučili su iz posve neobjašnjiva razloga u sav taj kaos od filma uplesti Laurencea Fishburnea, i čovjek se naprosto ne može oduprijeti dojmu da gleda nekakav četvrti dio Matrixa, dok su Neo i Morpheus zarobljeni u nekakvu lažnomu svijetu, jer bi jedino to objasnilo nelogičnosti i apsurdne količine neprijatelja na svakomu koraku.
I dok se dosadnjikava dva sata filma polako bliže svome kraju, počinju nagovještaji za još jedan nastavak. Nastavak na što? Opet svugdje neprijatelji i opet John Wick, koji prolazi kroza sve to bez ikakvih većih problema – osim ako, naravno, ne prestane donositi suludo glupe odluke. No tko zna, sve je moguće, jer zašto imati trilogiju kada se može snimiti i četvrti, i peti, i šesti nastavak, i eto tetralogije, pentalogije, heksalogije...


Julija Mlinarić

ponedjeljak, 18. lipnja 2018.

Predstava ''Coppelia''


U Kazalištu Marina Držića na samom kraju sezone održana je baletna predstava ''Coppelia'' Lea Delibesa, s početkom u 20 sati. Ostvarena u koprodukciji s baletnim odjelom Umjetničke škole Luke Sorkočevića,  Coppelia je pred dubrovačkom publikom na pozornici izmjenila preko 70 plesača.



''Riječ je o umjetničkom projektu, premda je riječ o dječici. Dosegnuli su svoju baletnu nožicu toliko visoko da su ušli u svijet gdje se već isprepliću s profesionalnim odnosom prema plesu. Tko na to ne bi bio ponosan? Svaki projekt koji završi na ovako dobar način školi jako puno znači. Sigurno ćemo nastaviti suradnju, jer naš grad zaslužuje da pokažemo zbog čega smo tu. Jako sam ponosan na iscrpan i temeljit rad'',  rekao je ravnatelj Umjetničke škole Luke Sorkočevića Slobodan Begić

''Imali smo ideju već u rujnu prošle godine, jer smo zaključili da moramo Dubrovčanima na pravi način približiti klasični balet. Kako bi se baletna čarolija dogodila moramo imati baletni pod, scenografiju i kostime. Balet je jako teška i zahtjevna umjetnost i drago mi je da smo dobili prave uvjete u kazalištu, gdje balet jedino i pripada. ‘Coppelia’ je najprikladnija dječjem uzrastu. Radimo sa sedamdeset djece. Mislim da ni naš ravnatelj nije shvatio koliko ćemo se ozbiljno uhvatiti posla te da ćemo dobiti zaokruženu sliku. Autorski tim odradio je jako dobar posao, na koji možemo biti ponosni. Svi koje smo zvali rado su nam se odazvali'', izjavila je pročelnica baletnog odjela UŠLS Zrinka Japunčić



''Kad su mi bacili bubu u uho, rekli da ima jako puno talentirane djece koja su željna raditi s glumcima na sceni, ideja me oduševila i bez razmišljanja sam prihvatio ponudu. U svemu je vladala pozitivna energija, a nadam se da će predstava živjeti godinama. Dubrovnik jest grad umjetnosti, ali u našoj školi nedostaje Odjel za glumu'', smatra glumac Edi Jertec.




 Koreografiju i režiju potpisuju autorski tim: Gousel Galioullina, Zrinka Japunčić, Doris Pavleković, Tea Prkačin i Alida Vuković, a na projektu su radili i Anamarija Obradović (scenografija), Renata Sekulović (kostimografija), Viktor Lenert (prilagodba glazbe), Silvio Giron (dizajn svjetla), Sebastijan Vukosavić (narator) te Anita Bubalo (inspicijent).


Ivana Milas


Tijelo moga tijela


Izložba fotografija ''Tijelo moga tijela'' otvorena je 15. lipnja u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik i traje godinu dana. Autorica izložbe je  muzejska pedagoginja Dubravka Tullilo.

Serija portrenih fotografija roditelja i djece spaja spontanost i namješteni izraz lica kako bi se prikazala sličnost. Fokus fotografije je na samom portretu kako bi se što bolje dočarala zajednička karakteristika roditelja i djeteta. ''Brojni ljudi su došli i presretna sam. Subjekti na mojim fotografijama su naši sugrađani, ljudi koje osobno povezujem upravo na temelju sličnosti'', izjavila je Dubravka.

Koncepct izložbe izradila je autorica i suradnici na izložbi Daniel Pavlinović i Hrvoje Margaretić. Glavni cilj izložbe je obogatiti Muzej temama  genetike i biontropologije kroz autoričin izrižaj modernih umjetničkih fotografija.



Ivana Milas

Održan Forum Mladih - Gotovo je gotovo

Ispred crkve sv.Vlaha, djeca i mladi iz dubrovačkih osnovnih i srednjih škola, učeničkih domova i udruga nastupili su na Forumu mladih.  Program je trajao od 20 do 22 sata, a nastupili su mladi plesački klubovi iz Dubrovnika, školski bend osnovne škole Lapad ''Depal'' te Nianse koji je svirao svoje autorske stvari.

Event koji nastoji mladima dati priliku da se pokažu održava se nekoliko puta godišnje pod pokroviteljstvom Grada Dubrovnika. Nekad  je to forum plesača, nekad glazbenika, a ovoga puta okupio je mlade i sa glazbenih i scenskih radionica.

Neki od sudionika smatraju kako ovaj iako lijep i plemenit događaj ipak nije toliko uspješan, ponajviše zbog odaziva samih sudionika dok su neki sretni što postoji barem kao prilika da mladi pokažu ono što vole i na čemu rade cijelu godinu.



Ivana Milas