utorak, 18. studenoga 2014.

PREDSTAVNICA UNIDU TELEVIZIJE ALENA HADŽIĆ: 'Televizija je još uvijek moćna'

 Sveučilište u Dubrovniku pokrenulo je studentsku UNIDU televiziju još 2011. Riječ je o projektu koji se temelji na televizijskim radionicama preddiplomskog studija Mediji i kultura društva. U radu studentske televizije, međutim, mogu sudjelovati svi zainteresirani studenti svih odjela Sveučilišta. O prilozima koje snimaju, budućim projektima, ali i svom osobnom iskustvu govori Alena Hadžić, studentica treće godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva na Odjelu za komunikologiju dubrovačkog sveučilišta.

Kako je započeo Vaš rad na UNIDU televiziji; na kojim ste projektima sudjelovali do sada? Za tv sam se zainteresirala na drugoj godini studija kada smo kao godina, iz kolegija Karakteristike televizije, imali zadatak napraviti dnevnik. To je bio prvi put da sam vidjela koliko truda i rada stoji iza priloga od samo dvije minute i koliko je to zapravo zanimljivo. Nakon toga, u drugom semestru, u suradnji sa Službom za marketing i izdavaštvo imala sam priliku sudjelovati u radu promotivnog filma. Film je bio namijenjen srednjoškolcima i svim budućim zainteresiranima za upis na neki od odjela Sveučilišta. Tu sam se zapravo priključila ekipi UNIDU televizije i od tada sam aktivan član. 

Kakva je podjela rada na UNIDU televiziji, kakve priloge radite?
Trenutno redakciju televizije čini manja grupa studenata, nismo strogo podijeljeni. Svatko od nas radi i novinarski dio posla i snima i montira ovisno o prilici. Trudimo se pokrivati sve događaje vezane za Sveučilište: predavanja, radionice, debate i sl. Redovno snimamo emisije na UNIDU radiju Akademska četvrt i Kolokvij, a surađivali smo i s Europskim domom; radili smo dva promotivna videa za njih. Usto, radimo priloge s različitom tematikom, bilo da se radi o nekim događajima u Gradu ili zanimljivim pričama koje odlučimo istražiti.


Imate li nove projekte u planu? Pripremamo promotivni video za udrugu SKAC, Studentski katolički centar; radi se o putovanju u Prag za Novu godinu, trenutno smo se posvetili tome. Imamo puno ideja, zasigurno ćemo većinu toga i ostvariti, no sad nam je najvažnije da nam se priključi još studenata koji su zainteresirani za rad na tv-u. Tako bi uz nove snage mogli puno više toga napraviti.

Tko se sve i kako može priključiti?

Svi studenti sa Sveučilišta u Dubrovniku mogu nam se javiti na facebook stranici, na mail ili nas pronaći u zgradi Kampusa na drugom katu u tv studiju.

Je li televizija i dalje, po Vašem mišljenju, najmoćniji medij?
Iako živimo u doba kada vladaju pametni telefoni i vijesti su nam dostupne gdje god se nalazili, televizija je još uvijek moćna, i dalje se nalazi na počasnom mjestu u većini kućanstava, a što nam donosi budućnost to tek trebamo vidjeti.

Mislav Ćimić

četvrtak, 13. studenoga 2014.

Interstellar ili Interliber

Novi film. Akcija u svemiru. Christopher Nolan. Matthew McConaughey. Hans Zimmer. Tih nekoliko riječi odnosno imena potaknulo je milijune gledatelja širom svijeta da pogledaju najnovije Nolanovo ostvarenje „Interstellar“. Doduše, mnogima je bilo dovoljno vidjeti da je maestralni redatelj Christopher Nolan, slavni reinkarnator filmskog Batmana, režirao novi film. Dovoljno je vidjeti ime jer nomen est omen kaže latinska poslovica, omg kažu nadolazeće generacije.

Foto: facebook
Oni koji su ovaj put očekivali nešto što će imati isti okus kao trilogija Viteza tame dobrano su se prevarili. Farmer koji u polju kukuruza lovi indijsku bespilotnu letjelicu za sebe je dovoljan znak da s ovim filmom nešto „nije u redu“. S rezervom treba uzeti ovaj navod, ali ta se rezerva, gledajući ovaj skoro trosatni film, potpuno iscrpi. Možda je u „The Dark Knight Rises“ prepucavanje minutama bilo podnošljivo jer Batman kao Batman može pretrpjeti puno toga i publika će to oprostiti. Radi se o junaku koji je imao doticaj sa skoro svakim djetinjstvom mlađih generacija.

Nolan se još oslanja na staru slavu i očigledno misli da svaki njegov novi film treba i mora bolji, duži i genijalniji. Stup ambicija često neprimjetno objesi ambicioznog i prelomi kičmu genijalnosti. Što se tiče glumačke postave tu je dakako najuvjerljiviji bio Matthew McConaughey (Cooper) koji spretno balansira među izrazima tuge i sreće. Što se tiče ostalih likova jedino su, svojim zanimljivim dizajnom i humorom, zanimljivi roboti TARS i CASE. Uvođenje Matta Damona (dr. Mann) u film svojevrsni je neuspjeh koji se jedino da usporediti s neuspjelim uletom pripitog dečka.

Za pohvaliti su dobre akcijske scene začinjene pozadinskom glazbom Hansa Zimmera koja se stilski maknula od njemačkog sastava Kraftwerk. Domišljat je i planet na kojem vladaju golemi valovi. Konačno su se producenti filmova naučili da kada nešto eksplodira u svemiru to se ne može čuti. Hvala Gravitaciji Alonsa Cuaróna.

Foto: facebook

Iako čudno započinje, Nolan, kod gledatelja, isprva uspijeva izgraditi napetost i znatiželju. Filujući svaku minutu posve neshvatljivim pravilima fizike ili pseudo-fizike on eutanazira cijelu zabavu i napetost. Ono što ostane jest dosada. Sjediti u kinu i gledati „Interstellar“ prava je borba s dosadom i izvrsna vježba za prevenciju tromboze u sjedećem položaju. Nakon što je više od pola stoljeća bio u svemiru Cooper se vraća svojoj kćerki Murphy ili “Murph” (Ellen Burstyn) koja leži na samrtnoj postelji. I više od 50 godina čežnje za ocem sažimaju se u 50 sekundi susreta. Vrlo uvjerljivo.

Finale pridonosi faktoru razočarenja: cijelo mukotrpno putovanje do Saturna, sve žrtve, borba s poludjelim doktorom Mannom (Matt Damon), obiteljska i ekološka drama na Zemlji finaliziraju iza regala knjiga i među knjigama. Zapravo, veliko finale ove svemirske avanture može stati među knjigama. „Interstellar“ je zapravo „Interliber“. Pitanje iz filma „Tko su oni?“ dobiva odgovor, mada bi bolje pitanje bilo: „Kako začepiti crnu rupu iza regala s knjigama?“

Mnoge scene dobivaju svoj smisao, ali nedovoljno da reanimiraju odavno presahlu napetost i cjelokupni smisao filma. Zasigurno ima i onih, možda malo pametnijih koji će prodrijeti i shvatiti sve znanstvene zakone u ovom preambicioznom filmskom ostvarenju, ali velika većina gledateljstva će drugi put dva puta razmisliti želi li opet gledati neki film Christophera Nolana.

Bruno Lucić

ponedjeljak, 3. studenoga 2014.

Kad Miki kaže da se boji

Foto: vijesti.hrt.hr

Još jedan korumpirani političar u Hrvatskoj. Baš iznenađujuće. No, nije riječ o bilo kome, riječ je o zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, od milja zvanom Miki. To je isti onaj Miki koji je Zagrebu dao fontane, uredio Bundek, trčao svaki dan Zagrebom. Taj Miki sada je u Remeticu pod optužbama za korupciju.

Hrvatski mediji, čini se, gotovo su jednoglasni ne u optužbama, već u osudi. Možda imaju neke informacije koje ostatak javnosti nema. Vjerojatno je tako, budući da bi mediji trebali biti, kao što im i samo ime kaže, posrednici. Trebali bi posredovati točne, istinite i provjerene informacije. U ovom slučaju posreduju informacije koje ni sud još nema - barem ih još nije dokazao. Ali eto, sad će ih imati, kad su mediji ''maestralno'' odigrali svoju ulogu. Iznenađujuće, opet.

Javnost se u svemu tome podijelila. Podijelila se na one ''protiv Mikija'' i na one ''za Mikija''. Pa logično. Problem je u tome što su mnogi od onih ''protiv Mikija'' još jučer stajali pored njega u protokloranim povorkama. I to je iznenađujuće! Hrvatska je, inače, puna iznenađenja.

Jadan Miki, možda je prestrašen pred neizvjesnom sudbinom. Pjesma o tome zbori: ''Kad Miki kaže da se boji, on misli ozbiljno''. Možda se i ne boji, ali i to, zasigurno, misli ozbiljno. Onda bi se, pak, trebao bojati netko drugi. Ima li i u tome iznenađenja?

Mislav Ćimić