četvrtak, 19. veljače 2015.

Reuters - prilika za stručno usavršavanje

Foto: talkingbiznews.com
Najveća svjetska novinska agencija Reuters nudi studentima i mladim novinarima priliku za učenje i stjecanje iskustva u redakcijama diljem svijeta. Plaćeni pripravnički staž omogućit će im da izgrade vještine u radu s iskusnim novinarima i urednicima, te izbruse znanje na polju političkog i općeg izvješćivanja.

Prije početka rada sudionici će dobiti formalnu obuku s naglaskom na vještine pisanja, etiku novinarstva i financiranje. Tijekom stažiranja, svaki pripravnik će raditi uz nadzor urednika i novinara mentora koji će mu davati savjete i smjernice tijekom rada. Od njih se zauzvrat očekuje redovito pisanje i iskren interes za novinarski posao. Pripravnici koji pokažu inicijativu i nadarenost mogu očekivati i daljnje zaposlenje unutar ove agencije.

Uvjeti za prijavu su strast za pisanjem i novinarstvom, kandidat mora biti student novinarstva ili novinar početnik, novinarsko iskustvo (moguće i u školskom časopisu ili web stranici), tečan engleski jezik u govoru i pismu i ono najvažnije, želja za učenjem.

Plaćeni pripravnički staž počinje u ljeto 2015. na više kontinenata, pa tako kandidati mogu birati između šest tjedana u Londonu ili osam tjedana na više lokacija u Aziji. Krajnji rok za prijave je 31. ožujka 2015.

Za više informacija posjetite http://careers.thomsonreuters.com/Students/Internships/Asia/Reuters-Journalism-Internships/


Ivana Perković

utorak, 10. veljače 2015.

Franjo Herman - legenda župskog sporta

U ruševnoj dvorani Hotela Kupari moguće je, osim rekreativaca, jedino pronaći članove školskog sportskog kluba Brenum koji već godinama na županijskim natjecanjima bilježe vrhunske rezultate pod vodstvom profesora Franja Hermana. Najbolji rezultati se bilježe u ženskoj odbojci i malom nogometu gdje su učenici profesora Hermana dogurali i do državnih natjecanja. Napredak koji je školski sport u Župi ostvario od 1996. kada je profesor Herman došao u Osnovnu školu Župa dubrovačka, nije ostao nezapažen, pa je na prijedlog Županijskog saveza školskog sporta Dubrovačko-neretvanske županije, Hrvatski kineziološki savez profesoru Hermanu dodijelio godišnju nagradu za doprinos i rad u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi - Diplomu sa zlatnom značkom.

Koji je Vaš glavni razlog dolaska iz rodne Županje u Dubrovačko-neretvansku županiju?
- To je bilo slučajno. U školskim sam novinama vidio natječaj za radno mjesto u Kuni na Pelješcu. Kuna mi se odmah svidjela, a tada je tamo direktor škole bio Iločanin, koji je bio vrlo zadovoljan što mu u školu dolazi Slavonac. Odmah sam dobio stan, a i supruga se zaposlila u seoskoj trgovini. Tijekom rada u Kuni radio sam i dio sati u Trpnju, pa sam kroz neko vrijeme dobio na korištenje učiteljski stan.

Kako Vas je životni put odveo još južnije u Župu dubrovačku?
- To je bilo ratne 1993. Srednji sin mi je tada bio u Gimnaziji u Dubrovniku, a meni je ponuđeno radno mjesto u Župi, gdje sam počeo raditi kao nastavnik tjelesnog odgoja.

Možete li ocijeniti kakvo je stanje tada bilo u sportu i kakvo je sada? Gdje je postignut napredak, a gdje ne?
- Sport je uglavnom u istom rangu kao i prije 12 godina. Nogomet nije napredovao od onoga što sam ja zatekao. Mislim da vodstvo kluba ne vodi ispravnu politiku. Puno našeg propada u sportskom smislu. Što se tiče odbojke, prvu godinu kad sam došao nismo mogli vratiti servis preko mreže protivniku. Drugu godinu smo bili treći, zatim prvaci Županije i šesti u Hrvatskoj i četiri puta drugi u Dalmaciji, te se kvalificirali na državno prvenstvo što je veliki napredak s obzirom na uvjete u kojima smo radili. Nemamo pravu dvoranu, pa cure treniraju u Kuparima na betonu. U početku su nam protivnici izlazili u susret i dolazili u Kupare, ali u zadnje vrijeme je sve manje ekipa koje žele igrati u toj dvorani na betonu. Zbog uvjeta rada cure napuštaju klub nakon kadetskog uzrasta, tako da odbojka nakon početnog velikog napretka, u zadnje vrijeme zbog nedostatka dvorane stagnira.

Iako ste već dvije godine u profesorskoj mirovini gdje pronalazite još motiva i volje za rad s mladima? 
- Kada sam otišao u mirovinu, sporta i obaveza mi je bilo preko glave i nisam se namjeravao više baviti trenerskim poslom. Malo po malo shvatio sam da ne mogu bez toga, vratio sam se opet i nije mi žao. Sport u Župi dubrovačkoj ima veliku budućnost i dok god sam tu trudit ću se taj potencijal iskoristiti do maksimuma.

Trenirali ste i neka velika imena u sportu. Čujete li se s njima danas?  
- Ante Tomić koji igra u Barceloni bio je moj učenik, Maro Joković u Primorju, Josip Bender u Hajduku, Mario Skokandić, moj učenik s Pelješca igra nogomet u Sloveniji, to su momci koji su dogurali negdje u sportu zahvaljujući sebi ali ponosan sam što sam ih ja učio osnovama. Dosta mojih učenika nastavilo se aktivno baviti sportom i tu vidim najveći uspjeh u svojoj karijeri.

Pero Grbić

Stjepo Roko: Uz sport sam naučio biti discipliniran, a to znanje primjenjujem i u fakultetskim obavezama

Foto: facebook.com

Student prve godine Medija i kulture društva, Stjepo Roko, za Sveučilište u Dubrovniku je donio zlatnu medalju sa Studentskog prvenstva Hrvatske. Nakon bogate sportske karijere koja je počela još u ranom djetinjstvu, u fakultetske je vode ipak ušao sa zanimanjem za odnose s javnošću. Vjera u sebe, disciplina i rad donijeli su mu sportske rezultate, a on se na kraju vidi kao PR stručnjak u nekoj firmi. 

Kako je počela vaša sportska karijera i kako je ona izgledala do danas?
- Krenuo sam trenirati judo sa šest godina, kada je došao neki novi sport u Mokošicu gdje sam tada živio. Nikad nisam mislio da će to na kraju ispast toliko profesionalno. Kroz djetinjstvo sam trenirao, a 2010. je krenula moja natjecateljska karijera. Ušao sam u reprezentaciju i imao sam plasmane na europskim kupovima. Onda je došla 2011. gdje sam ostvario svoje najveće uspjehe u reprezentaciji, imao sam dvije europske medalje i plasman na Olimpijadi mladih. Borio sam se na Svjetskom i Europskom prvenstvu. Nakon ozljede koljena i oporavka, uspio sam doći do rezultata karijere, osvajanja Seniorskog kupa Dubrovnika. Ove godine sam postao studentski prvak Hrvatske.

Što za vas znači zlatna medalja sa Studentskog prvenstva Hrvatske koju ste donijeli za Sveučilište u Dubrovniku?
- Kao studentu prve godine Medija i kulture društva omogućeno mi je sudjelovanje na Studentskom prvenstvu Hrvatske što je ove godine dosta bitno jer se održava Univerzijada, olimpijada sveučilišta, u Kini u srpnju, kao i Europsko studentsko prvenstvo koje će se održati u listopadu u Francuskoj. Zbog toga mi je zlatna medalja sa Studentskog prvenstva jako bitna, jer sam pod povećalom izbornika za nastupe na većim natjecanjima.

Što za vas predstavlja sport?
- Djetinjstvo je puno lakše kada se baviš sportom. Sport me odgojio. Uz njega sam naučio vjerovati u sebe, dao mi je taj natjecateljski duh koji je važan u životu.

Tko vam je u sportskoj karijeri bio najveća podrška?
- Definitivno najveća podrška je uvijek bila moja obitelj, prvenstveno moji roditelji. U kriznim situacijama, kada ne bih osvojio medalju iako sam bio favorit, za njih sam uvijek bio šampion i to mi je uvijek dalo snagu. Nije jednostavno kada svi očekuju od tebe najbolje rezultate, a ti ih ne ostvariš. Svi izgube vjeru u tebe, ali tu su roditelji ključni da ti vrate vjeru u sebe i da nastaviš dalje.

Vaše fakultetsko obrazovanje nije krenulo u sportskom smjeru. Kako to da ste se odlučili za studij Mediji i kultura društva?
- Ovaj fakultet sam odabrao jer volim raditi s ljudima. Prvenstveno me zanimaju odnosi s javnošću, te se nadam da će moj diplomski studij bit upravo iz tog područja. 

Foto: facebook.com

Kako ste zadovoljni dosadašnjim iskustvom na fakultetu?
- Dosta sam zadovoljan s načinom rada na fakultetu, s kolegijima, profesorima i kolegama.

Kako usklađujete fakultet sa sportskim obavezama?
- Praktički, svaki dan imam po dva treninga, ujutro i navečer, koje usklađujem s faksom, ovisno kada imam predavanja. Usput se uspijem malo odmoriti, a učim uglavnom nedjeljom kada sam slobodan. Sve se može uskladiti kada se to dovoljno želi. Uz sport sam naučio biti discipliniran, a to znanje primjenjujem i u fakultetskim obavezama. Uvijek si zacrtam određeni cilj kojemu težim, bilo to da položim ispite u roku ili da osvojim medalju na određenom natjecanju.

Što mislite da je najbitnije za uspjeh?
- Prije svega, najbitnija je vjera u sebe. Bez vjere u sebe, uzaludni su sati i sati vježbanja i treniranja. Iza dolazi mukotrpan rad i posvećenost. A rezultat će doći kad tad.

Gdje se vidite za deset godina?
- Na sportskom planu, moja je želja postati trenerom juda u mom klubu, a na poslovnom planu, otprilike se vidim kao PR-a neke firme.

Antonia Oberan

Intervju sa Sanjom Curić: Posao ili sport

Foto: facebook.com
 
Aktualna kapetanica ženskog odbojkaškog kluba Dubrovnik, Sanja Curić, govori o svojim prvim dodirima s odbojkaškom loptom, ali i nekim nedaćama koju su je snašle tijekom karijere. Uz svakodnevne treninge uspijeva stići i raditi u jednom od frizerskih salona u Dubrovniku. Kao i svaki profesionalni sportaš, Sanja je doživjela i mnoštvo lijepih, ali i onih tužnih trenutaka koje je rado podijelila s Punktom.

Kako ste započeli svoje prve korake na odbojkaškom terenu?
- Svoje prve korake sam napravila praktički na tjelesnome kada je profesor ugledao u meni potencijal i pitao me bi li se pridružila ostalim curama koje su se tada pripremale za školsko natjecanje.

Što je za vas odricanje? Da li ga doživljavate pozitivno ili negativno?
- Naravno da u sportu postoje odricanja, pogotovo ako se odlučite na profesionalno bavljenje. Na nekoga to djeluje pozitivno, na nekoga negativno. Sjećam se jedne situacije kada sam trebala birati između odlaska u Osijek na jednu od najvažnijih utakmica i pira svoje najbolje prijateljice. Naravno, svim silama sam htjela prisustvovati njenom najvažnijem danu u životu, ali moj odabir je ipak bila utakmica s Osijekom zajedno sa svojom ekipom koju sam morala odraditi.

Kako usklađujute sport i posao?
- Kako u kojem slučaju. Kada su domaće utakmice u pitanju, uvijek stižem, no kada se radi o gostujućim utakmicama koje zahtijevaju odsustvo na minimalno dva dana, to je već malo teže. Tada nailazim na prepreke, jer se većina posla u frizerskom salonu odvija vikendom, odnosno petkom i subotom.

Odakle crpite motivaciju i želju za igranjem?
- Za moju motivaciju i želju najviše su zaslužne moje suigračice.

Foto: facebook.com
Koliko su bitni timski rad i odnosi u ekipi?
- Veoma su bitni jer to utječe na funkcioniranje ekipe za vrijeme utakmica i treninga koji su nam najbitniji.

Mnoštvo cura iz godine u godinu odlazi iz Dubrovnika zbog studija ili da bi igrale za neki bolji klub. Kako to utječe na ekipu?
- Pa u većini slučajeva cure odlaze iz Dubrovnika zbog studija jer, kao što znate, u Dubrovniku nema nekog velikog izbora studija. Naravno, takvi odlasci se loše reflektiraju na ekipu jer su to cure koje su praktički do jučer s nama igrale prvi sastav, a sutra ih već nema.

Što biste istaknuli u svojoj dosadašnjoj karijeri?
- Istaknula bih to da smo dva puta bili prvaci na Sportskim igrama mladih, koje se održavaju svake godine u Splitu. Tri puta smo bili prvaci Dalmacije na regionalnim natjecanjima, a jednom smo osvojili četvrto mjesto na državnom prvenstvu Hrvatske kada samo bili kadeti. Najviše bih istaknula svoj poziv u kadetsku reprezentaciju Hrvatske koju su tada vodili Zina Urlić i Dragan Salopora.

Je li vam se ukazala prilika da zaigrate negdje u inozemstvu?
- Da. Moja bivša suigračica snimala je video za jedno sveučilište u Americi. Gledajući taj video skauti su me primijetili i pitali me bi li i ja htjela igrati za njih i pohađati tamo studij. Nažalost, tada nisam bila u prilici za ostvarenje te mogućnosti i ostala sam u Dubrovniku.

Koja je osoba najviše utjecala na vaš angažman u odbojci? Koga biste najviše istaknuli ?
- Pa postoji više osoba, ali bih najviše istaknula svog profesora Franju Hermana koji mi je pomogao da na koncu i ostvarim svoj san.

Kakvi su vam planovi za budućnost?
Planiram nastaviti trenirati i pomagati svojoj ekipi, no i posao je tu ipak vrlo važan. Vidjet ćemo još nakon godinu ili dvije kako će to sve zajedno funkcionirati i hoću li tako moći nastaviti i dalje.

Vesela Šegvić

Privatizacija američkih zatvora

Foto: huffingtonpost.com
Ono što je donio Bretton Woods u teoriji i počevši s Ronaldom Reaganom i Margaret Thacher u praksi, vrti se oko riječi "sloboda" i "privatizacija". Smanjena uloga države u ekonomiji i privatizacija javnih sektora prikazuje se kao nešto dobro i poželjno; pobrinuti se za sebe jer to država nije dužna, uz dovoljno novca dostupno je liječenje i školovanje. Jedan takav sustav zaživio je u SAD-u. No, kakve veze ima neoliberalizam na djelu i privatizacija javnog sektora s time da je svaki stoti Amerikanac u zatvoru i takva statistika treba ostati narednih 20 godina u zemljama diljem SAD-a?

Prema statistikama pet posto svjetske populacije zauzimaju Amerikanci, a oni čine i 25 posto svjetske populacije zatvorenika. Je li moguće da su oni najveći kriminalci ili je nešto drugo posrijedi?

Od 1970. do 2005. porast broja zatvorenika u SAD-u skočio je za 700 posto. No, prvo se valja vratiti na početak; ono što je Reagan donio tijekom svog mandata 80-ih svakako je ideologija neoliberalizma, smanjenje utjecaja države u ekonomiji, odnosno privatizacija, privatizacija i privatizacija. Donio je i recept koji će popraviti ekonomsko stanje u državi nazvan reaganomics. On je smanjio poreze za preko 20 posto onim najbogatijima što je trebalo imati za posljedicu to da će oni više ulagati u posao, širiti svoje carstvo i tako otvarati nova radna mjesta,  a zapravo se samo produbio jaz između bogatih i siromašnih. Pa tako osim privatiziranog zdravstva i školstva on je krenuo i na veći nivo. Rat protiv droge i teže kazne za prijestupe, odnosno kaznena djela povezana s drogom, imali su za posljedicu prenapučenost zatvora pa je započela izgradnja novih. Međutim, to je značilo i veće izdvajanje iz državnog proračuna pa se moralo naći neko svrsishodno rješenje. Tu, zapravo, u ludilu privatizacije prvi zatvori padaju u ruke velikih korporacija.

 No, pitanje je tko to drži zatvore i kako zapravo donose profit. GEO grupacije i CCA su kompanije koje drže 75 posto američkih zatvora. CCA kao „leader in partnership corrections“ sklopila je ugovore s preko 20 država diljem zemlje i zato platila ogromne svote novca, a obećan je veliki broj novih radnih mjesta poput čuvara, osiguranja, čistača, doktora, medicinskih sestara, psihologa itd. U ugovorima je jedan od uvjeta popunjenost zatvora koja mora biti (ovisno o državi) negdje i preko 90 posto. Nadalje, neke od kompanija koje imaju udjela svakako su General Electrics, Starbucks, Victoria Secrets, McDonald's i mnoge druge koje djeluju globalno. Pa tako američki zatvorenici proizvode namještaj, školske ormariće, veziva, zapisnike, klupe, kutije sokova, neprobojne prsluke itd. Plaća im varira od zatvora do zatvora, ali prosječno je 25 centi po satu, a sve usluge od poziva do liječnika im se naplaćuju.

Pa tako je u prosjeku minuta poziva pet američkih dolara. To je industrija koja vrijedi milijarde dolara. Nakon Reagana, George H. W. Bush, Bill Clinton, George W. Bush i danas Obama nastavljaju s istom politikom. Bez obzira bili oni republikanci ili demokrati i kakvu god vanjsku politiku vodili, povećavali vojnu industriju, ratovali, bili u primirju s istokom ili ne, unutar države  teško da se promijenilo stanje. Jaz između bogatih i siromašnih još je tu, možda veći nego prije. Pitanje je, kako država može raditi u korist naroda, kada nailazi na sukob interesa. Legaliziraju li se lake droge poput neznatnih količina marihuane, smanje li se kazne za određene prijestupe, pola budućih zatvorenika ne bi vidjelo uopće ili barem ne tako dugo okove ćelije, što bi značilo gubitak za velike korporacije. No, ne zaboravimo, država s njima ipak ima ugovore o kvoti popunjenosti kreveta pa će ih se zasigurno pridržavati, a najpoželjnija roba su svakako mladi muškarci koji su u punoj snazi pa tako i radno najsposobniji. Velike korporacije kupuju i prodaju ljudsku slobodu pod krinkom naziva „partnership corrections“.

Alena Hadžić

PUTOPIS: Priča o Londonu

Foto: Ana Meter
London je grad koji je brz, ambiciozan, moderan, živ. Čovjeka nosi i tjera na nešto što možda i ne zna da mu treba i da ne zna ni sam je li krenuo u tom pravcu ili je pak mislio poći. Ima divne ideje, fantastične izloge, besprijekorne građevine. London je sav u pokretu i na kraju dana, svakog posjetitelja obuzima neki pozitivan stres. Cijedi iz osobe sve, emocije, snagu, pokrete, sve.

Smještaj u hotelu u Londonu je poprilično skup i vrlo često su sobe bez kupaonica, odnosno kupaonice su raspoređene po katovima. Prijevoz po Londonu poput podzemnih željeznica i autobusa također nije jeftin i vrlo često, uglavnom vikendom,  neka od linija podzemne je zatvorena zbog popravaka, tako da odsjedanje u nekoj daljoj zoni može stajati puta od kojih dva do tri sata. Naravno, i gužve su ogromne.

Ne samo jedan od najljepših mostova, već jedan od simbola Londona okrunjen je za vrijeme Olimpijskih igara olimpijskih krugovima. Most je sagrađen 1894. i u vrijeme kada je londonska luka bila i veliko spremište, most se stalno dizao i spuštao kako bi veliki brodovi mogli uploviti. Tada su se ljudi penjali na sam vrh mosta kako bi propješačili na drugu stranu. Danas je to dio turističke ponude pa se na most može ući na sjevernoj strani, popeti se stepenicama čak 40 metara u visinu i uživati u pogledu na London te spustiti na drugoj obali. I dakako naučiti ponešto o njegovoj zanimljivoj povijesti. Utvrda Tower of London nalazi se uz sam most, a u povijesti su se ovdje čuvali kraljevski dragulji i gradski arsenal, kovao novac, ali je utvrda prije svega poznata po zatvoru i brojnim pogubljenjima i tajanstvenim ubojstvima.

Foto: Ana Meter
Najpoznatije slike s razglednica su upravo ove građevine i sve se nalaze gotovo jedna nadomak druge. Iznimka je London Eye koji se nalazi na suprotnoj strani rijeke, ali se s Westminster mosta pruža lijep pogled prema njemu. Vožnja traje oko pola sata. Zgrada parlamenta zapravo je nova Westminsterska palača koja se nalazi uz Westminstersku opatiju. Zgrada parlamenta nalazi se uz samu obalu Temze i iz nje se uzdiže visoki toranj sa satom popularno zvan Big Ben.

Jedna od najistaknutijih karakteristika londonskog urbanizma, fascinantni su slavni parkovi, posebno najveći parkovi u središnjoj zoni Londona. U nastavku od Buckinghamske palače nalazi se Green Park koji je bio prepun ljudi koji su odmarali i navijača koji su bili u iščekivanju olimpijaca. Za istaknuto uživanje u zelenilu treba otići u Hyde park koji ima i jezero na kojem se iznajmljuju čamci. Svi koji imaju štogod za reći u nedjelju dolaze do Speakers` Cronera i govore svijetu što ih muči. Ovo je naime prostor na kojem je dozvoljen javni govor, debate i rasprave.

Muzeji i umjetničke zbirke Londona ubrajaju se među najbogatije u svijetu, koji osim što su velike turističke atrakcije, igraju i ulogu i znanstvenom istraživanju.

National Gallery muzej je osnovan 1824. i jedan je od najboljih svjetskih muzeja u kojem se nalazi preko 2300 slika. Tamo se mogu naći djela Leonarda da Vincija, Michelangela, Rembrandta, Pierre-Augustea Renoira te Suncokrete Vincenta van Gogha. Nikako ne treba propustiti posjet National Gallery te valja planirati na najmanje četiri sata da se kroz njega samo prošeta.

Victoria and Albert Museum se svakako isplati posjetiti! Ovaj muzej sadrži jednu od najvećih kolekcija umjetnina i dizajnerskih predmeta. Originalni naziv muzeja prilikom osnutka 1852. bio je Museum of Manufactures, no kraljica Victoria je 1899. preimenovala muzej u čast princa Alberta u Victoria and Albert Museum. Tamo se može vidjeti uz ostalo i cipele i haljine s početka stoljeća, prostoriju posvećenu Top of the Pops-u te predivan dvorišni vrt.

U blizini Victoria and Albert Muzeja smjestio se ovaj jako zanimljiv i interaktivan muzej. U muzeju znanosti u Londonu može se vidjeti cijeli odjel posvećen letjelicama i avionima. Mogu se saznati zanimljivosti i povijest kemije, medicine, matematike i fizike, i vidjeti parni stroj. Sve se smije dotaknuti, pregledati i temeljito istražiti i osjetiti na vlastitoj koži. Muzej se prostire na tri kata.

Foto: Ana Meter
Također vrlo blizu ova dva muzeja se nalazi i Natural History Museum. Museum of London jako lijepo dočarava život u Londonu od prethistorijskih vremena do danas. Tamo se mogu vidjeti slike i pročitati o velikom požaru u Londonu 1666., epidemiji kuge i ratovima - Prvom i Drugom svjetskom, te engleskom građanskom ratu. U muzeju se nalazi Mayor's State kočija u prirodnoj veličini.

British Museum osnovan je 1753. i ima jako impresivno predvorje. U njemu se mogu naći egipatske mumije, prva oruđa nađena u Europi, novčiće i medalje, grčku, egipatsku i europsku kolekciju, veliku knjižnicu. To je uistinu jako veliki muzej za čiji obilazak treba puno vremena. Kišni grad jedan je od najposjećenijih destinacija Europe, koji kroz povijest pa sve do danas ima svoju bogatu priču.

 Ana Meter

PUT PREKO OCEANA: Živjeti američki san

Od trenutka slijetanja na američko tlo, sve se promijenilo. Procedura samog ostvarenja puta je bila duga i mukotrpna, ali se isplatila. Nije smetala ni vremenska razlika, ni umor. Od prvog susreta rodila se ljubav. Soba je služila samo kao prenoćište, sve ostalo vrijeme provodilo se šetajući po trgovačkim centrima i obilazeći muzeje i znamenitosti. Kulturni šok je zagarantiran, jer dok se u Hrvatskoj, pogotovo Dalmaciji, kava mora ispijati svaki dan po kafićima, u njih to ne postoji. Redovito se uzimaju kave „to go“ i obilaze trgovine. Nitko ne gleda tko je što obukao i kako se ponaša, svatko radi ono što želi i ne obraća se pažnja na druge.

Za vrijeme putovanja vladao je božićni ugođaj, svugdje su bile popaljene lampice, čak su neki kvartovi imali i natjecanja čija će kuća biti ukrašenija. U gradu Williamsburgu postoji mali božićni grad koji posjetiteljima nudi doživljaj Božića u svjetskim državama poput Francuske, Italije, Rusije i Njemačke. Svaki od tih predjela imao je štandove s tradicionalnom hranom i pićem, pa se činilo kao svijet u malom. Kroz cijeli grad ide vlak, a stanice su svako par metara. Svaku večer na glavnom trgu izvodi se neka božićna predstava.

Foto: Ružica Šimović - ulaz u božićni grad

U gradu Richmondu najbolja ulica koju bi trebalo posjetiti je Monument Avenue. Ona sadrži kipove svih najvažnijih povijesnih ličnosti koje su utjecale na američku povijest kroz građanski rat, poput Roberta Leea, Jeffersona Davisa i Thomasa Jacksona.

Foto: Ružica Šimović - statua Thomasa Jacksona

Znamenitosti Richmonda uključuju i Virginia State Capitol u kojem zasjeda parlament savezne države. U njoj zasjeda i najstarije zakonodavno tijelo koje je ustanovljeno 1619. Unutra se nalazi i veliki kip posvećen prvom američkom predsjedniku Georgeu Washingtonu, te zlatni buzdovan koji je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti postao znakom vladinog autoriteta.

Foto: Ružica Šimović - ulaz u State Capitol
 
Od raznih muzeja najistaknutiji je onaj u rodnoj kući pisca Edgara Allana Poea. U njoj se mogu naći originalni spisi nekih njegovih djela i prekrasni vrt koji je pun umjetnih gavrana koji su simbol jedne od njegovih najpoznatijih pjesama.
 
Foto: Ružica Šimović - radni stol u kući Edgara Allana Poea

Amerika je puna raznolikosti i nije samo sjedište brze hrane, dijabetesa i jeftine robe kako to prikazuju mediji, nego je puna povijesti, mješavina nacija i rasa, prekrasnih ulica, parkova i jezera koji oduzimaju dah. U svakom slučaju lijepo iskustvo, jer putovanja su jedina stvar koja čovjek kupi, a obogate ga.

Ružica Šimović

ponedjeljak, 9. veljače 2015.

Sarajevo - drugi svijet s one strane granice

Foto: Monika Cverlin - Baščaršija
Malo tko iz južnog dijela Lijepe naše nije bio u popularnom glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Iz Dubrovnika se može doći do Sarajeva na dva načina, autom ili autobusom, koji polazi u osam sati ujutro. Put autobusom traje sedam sati, što podrazumijeva i četiri pauze po 30 minuta i tri granična prijelaza zbog kojih čovjek može dobiti živ

Čim se uđe u Bosnu i Hercegovinu kroz prozor autobusa nazire se tužan prizor ratom upropaštene zemlje. Put do odredišta vodi kroz Mostar koji je zadnjih godina nezaobilazna destinacije većine turista koji dođu u Dubrovnik. Za one koji žive u civiliziranijim i tolerantnim zemljama, Mostar predstavlja pravi mali kulturološki šok, što zbog geografske podijele grada što zbog kulturološke.

Nakon Mostara, autobus kreće dalje prema Sarajevu i dublje u drugi svijet. Tijekom putovanja, čovjek se ne može oteti dojmu da je ušao u vremenski stroj i skočio 30 godina unatrag, gdje su ljudi bacali smeće po šumama te ga ostavljali kraj istrošenih cesta. 

Foto: Monik Cverlin - Velika aleja, Ilidža
Još jedna postaja na putu za Sarajevo je Jablanica gdje se nalazi restoran Bistra Voda, koji je poznat po janjetini ispod peke ali nudi i ostala jela poput teletine i ćevapčića. Hrana je neupitno ukusna, ali niska kultura ljubaznosti i pristojnosti samih zaposlenika, nažalost, baca u vodu svaki dobar dojam koji daju ugođaj i jelo.

Iduća postaja - Sarajevo. Kao i u svakom velikom gradu, užurbanost i gužve u prometu ne izostaju. S autobusnog kolodvora najbolje je taksijem doći do odredišta, u ovom slučaju hotela Hollywood jer su cijene izrazito povoljne. Vožnja od 15-ak minuta iznosi deset konvertibilnih maraka, što je u usporedbi s Dubrovnikom jako jeftino.

Nakon ulaska u hotel, koji se nalazi na Ilidži, prvo što se primijeti je da je dozvoljeno pušenje. Kraj same recepcije lobby je pun pušača što je veliko iznenađenje za ljude koji nisu navikli na takav prizor, a svakako i neugodna situacija za nepušače. Nakon poprilično negativnog prvog dojma, kreće se s razgledavanjem grada.

Foto: Monika Cverlin
Ilidža je jedna od općina koja je u sastavu Kantona Sarajevo. Kroz centar Ilidže prolazi rijeka Željeznica, a u sklopu općine Ilidža nalazi se i izvor rijeke Bosne, popularno izletište Vrelo Bosne.  Bogatstvo prirode ovog područja, koje privlači veliki broj korisnika, obiluje resursima kvalitetne pitke vode, termalnim vodama, šumama, poljoprivrednim potencijalima te atraktivnim lokacijama za turizam i rekreaciju. U njemu se mogu naći i životinje poput labudova i patki koji sigurno svakodnevno uživaju u prizorima ljepote i savršenstva. Ali put do Vrela nije tako jednostavan. Naime, Velika aleja, koja vodi do njega, u dužini od 3,5 km, predstavlja najljepši drvored u BiH. Aleju sačinjavaju 726 stabala javorovog platana, posađenih u dva reda 1892., te desetine stabala divljeg kestena koji su posađeni 1888.

Nakon dvosatne šetnje, s tramvajem broj tri kreće se u centar Sarajeva, u Baščaršiju, koja je kulturni i povijesni centar grada izgrađen u 19. stoljeću. Tek kad se uđe u Baščaršiju osjeti se onaj duh grada i duh Sarajlija o kojemu svi govore i hvale i zbog kojega se dolazi i vraća u ovaj grad. 

Foto: Monika Cverlin - Vrelo Bosne
Osim važnih povijesnih objekata poput Gazi Husref-begove džamije, Baščaršijske džamije  i sahat-kule, ono čemu se ljudi najviše dive je tradicionalna bosanska kuhinja, koja je poznata po ćevapima, sirnici i bureku od mesa. Baščaršija obiluje ćevabdžinicama, buregdžinicama koje nude nešto posebno i nešto drukčije. Željo, Petica i Hodžić samo su neka od imena koja se moraju posjetiti na  putovanju u Sarajevo.

Za ljubitelje muzeja svakako se preporučuje pogledati Muzej Bruza Bezistan koji sadrži maketu Baščaršije te tradicionalne bosanske predmete, pa Muzej Sarajeva koji opisuje stanje u Sarajevu za vrijeme Austro-ugarske vladavine te Svrzinu kuću koja predstavlja kulturu stanovanja gradske muslimanske obitelji s kraja 18. i kroz 20. stoljeće.

Nakon dugog razgledavanja, upoznavanja kulture, jedenja ćevapa i bureka, se može reći da je bosanska kultura uistinu posebna i da je svakome preporučljivo izdvojiti par dana i upoznati se s drugim svijetom koji nam se krije iza one strane granice.

Monika Cverlin

Oslo - grad na fjordovima s bogatom vikinškom kulturom

Foto: Matea Suton
Zelenilo, veliki parkovi i prekrasne kućice su prvi dojmovi na glavni grad Norveške. Oslo je prepun boja i smatra se jednim od najsigurnijih gradova na svijetu. Preko zime je zatrpan snijegom stoga ga je najbolje posjetiti u proljeće. Za obilazak grada najbolje je ići podzemnom željeznicom odnosno T-banom. Brzo se dođe na bilo koje odredište, a i gotovo se nemoguće izgubiti jer kada se ide podzemnom željeznicom ili autobusom, postoji govorni automat koji obavještava na kojem se  dijelu grada nalazi. Karta se kupuje prije ulaska, kontrole su česte, te bez posjedovanja karte kazne su velike. A tu su uvijek i susretljivi ljudi koje se bez ikakvih problema može priupitati za pomoć, iako možda na prvi dojam djeluju jako ozbiljni, uvijek su spremni pomoći te svi pričaju engleski. 

Čudno je to kako se po ulicama uglavnom mogu vidjeti stanovnici iz drugih država, dok se Norvežane rijetko sretne. Trgovine prehrane se razlikuju od hrvatskih. Dosta nezdrave hrane koja je u Hrvatskoj svakodnevica, kod njih uopće ne postoji niti se prodaje. Stoga su oni poznati po zdravoj prehrani, ali su dosta aktivni i u sportskim aktivnostima. Često odlaze i u susjednu Švedsku u kupovinu, koja im je dosta blizu, a jeftinija je i ima više izbora.

Foto: Matea Suton

Brojne znamenitosti krase Oslo, krenuvši od samog centra Aker Brygge i glavne ulice Karl Johans Gate gdje se nalaze brojni kafići, restorani i trgovine. U toj ulici vlada uvijek vesela atmosfera te se mogu vidjeti maškarani ljudi kako zabavljaju prolaznike. Na Aker Bryggeu se nalazi i Nacionalno kazalište te Centar za Nobelovu nagradu, Nacionalna galerija, brojni poznati muzeji, ali se s tog mjesta također kreće i na krstarenje fjordovima. Tu domaći stanovnici najradije odlaze u šetnju nedjeljom i na misu. Nedaleko od samog centra nalazi se park Vigeland koji je u sklopu parka Frogner. Ulaz u park je besplatan, a mogu se vidjeti čudnovate, ali i zanimljive skulpture norveškog kipara. Park je prepun zelenila, te ima prelijepe šetnice, što je ujedno i razlog zašto ga posjećuju brojni turisti, ali i domaći stanovnici. 

Dio Osla koji se jednostavno mora posjetiti i ne smije ostati nezapažen je skakaonica Holmenkollen. To je jako poznata turistička destinacija gdje se gledaju skijaški skokovi, a s obzirom na to da se nalazi na većoj visini ima i spektakularni pogled na cijeli grad. U sklopu toga nalazi se Muzej skijanja koji je najstariji na svijetu. Krase ga špiljski crteži, Vikinzi na skijama te skijaška oprema koju su koristili poznati u prošlosti kao naprimjer kraljevska obitelj. Na poluotoku Bygdoy, do kojeg se može doći autobusom za 30-ak minuta od centra, nalazi se Muzej vikinških brodova. Bogat je kulturnim znamenitostima te se mogu vidjeti najbolje očuvani vikinški brodovi, ali i njihovi brojni predmeti koje su koristili.

Foto: Matea Suton
Ovaj muzej je odlično mjesto za upoznavanje njihovih običaja i skandinavske kulture. Naime, Vikinzi su bili poznati po ratu, ali su bili i odlični trgovci te su svoju kulturu dalje širili. Na vrhu njihovih ratnih brodova se nalazila glava zmaja ili nekog drugog čudovišta, po čemu su se razlikovali od ostalih.

Oslo je grad visokog životnog standarda i treći najskuplji grad na svijetu. Posao se može relativno brzo naći, ali treba prvo naučiti norveški jezik. Na tečaju postoje tri stupnja jezika koje treba položiti za dovoljno znanje, profesori su jako susretljivi, a predavanja su od samog početka na norveškom jeziku kako bi se što prije usavršilo znanje. Smještaj je jako skup, kao i hrana, iako se može proći dosta jeftinije, ako se kupuje kada su popusti. No, to ne bi smio biti razlog za ne posjetiti ovaj grad koji je bogat kulturom i odiše pozitivnom energijom. Svakako treba isprobati losos i bakalar koji su njihovi specijaliteti. Oslo je grad brzog napretka u kojem će svatko zasigurno doživjeti nezaboravno iskustvo.

Matea Suton

Intervju sa studenticom Lucijom Roce: Zaštitnica starih umjetnina

Foto: Mila Petrušić
Lucija Roce je studentica preddiplomskog studija Restauracija i konzervacija na Sveučilištu u Dubrovniku koja dolazi iz Pule. Završila je Opću Gimnaziju u Puli, te osnovnu glazbenu školu za violinu i solo pjevanje. Uz sve to, ona je i voditeljica zbora i glumica.

Zbog čega ste upisali studij Restauracije i konzervacije u Dubrovniku?
- Prilikom prezentiranja sveučilišta u srednjoj školi saznala sam za ovaj fakultet i zaljubila sam se u njega. Probudila se u meni želja za obnovom  i zaštitom starih predmeta te sam osjetila poziv da budem ta koja će probuditi život u materijalu koji izumire u smislu propadanja. Očuvati prvobitnu našu i svjetsku kulturnu baštinu, te pomisao na takav budući posao u mojoj struci učinio se zanimljiv prvenstveno jer sam kreativna osoba koja uživa u obnavljanju starih umjetnina. Na početku sam morala odabrati kojim materijalom ću se baviti, a mogla sam birati između metala, keramike, papira, drva i tekstila.

Koji materijal ste odabrali pri specijalizaciji struke i zašto?
- U početku sam se dvoumila koji materijal bi mogla odabrati. Znala sam da će taj odabir biti značajan u mojoj budućnosti. Na kraju sam odabrala drvo jer sam cijelo svoje djetinjstvo bila u dodiru s tim materijalom, puno puta sam drvo obrađivala s djedom. Drvo je materijal koji je prirodan, živ, zanimljiv, jer reagira na svaki dodir, što ga čini posebnijim od drugih.

Da li ste zadovoljni odabirom studija i kvalitetom studiranja u Dubrovniku? 
- I više nego zadovoljna. Da mogu opet upisati, odabrala bih isto. U potpunosti sam se našla u svom
zvanju, već sad sam stekla mnogo vještina i iskustva u svojoj struci. Nisam očekivala da ću već s početkom druge godine steći ovoliko znanje, kao i slušati predmete koji upotpunjuju znanje u umjetnosti koju volim od malih nogu. Imala sam više očekivanja od studentskog života, ali je to nadomjestio fakultet koji me oduševio pa sam se više njemu posvetila.

Što smatrate da se treba promijeniti da bi Dubrovnik privukao veći broj studenata? 
- Za početak bi se trebala otvoriti nova velika sveučilišna knjižnica s prostorijom za učenje i velikim kapacitetom knjiga dovoljnim za sve studente koja bi bila studentima na raspolaganju od nula do 24. Studentske aktivnosti bi trebale biti raznovrsnije i prihvatljive za sve, ovisno o željama. Najavljivano je odavno da će se otvoriti studentski dom koji će moći primiti veliki broj studenata ali čini se da od tog zasad nema ništa tako da su studenti prepušteni iznajmljivanju skupih stanova, ali to bi bio manji problem da nemaju strah od izbacivanja početkom sezone točnije u vrijeme ispita. To je jedan od glavnih problema Dubrovnika kao takozvanog novijeg studentskog grada. Kad bi se ovaj problem riješio, vjerujem da bi i više studenata dolazilo studirati u jedan od najljepših turističkih gradova u  Hrvatskoj. Drugi problem je studentska menza koja osim što nudi mali izbor hrane, također ima određeno radno vrijeme i nije uvijek na raspolaganju studentima. Zbog lošeg autobusnog prijevoza, točnije trenutnih radova na cesti više mi se isplati “vremenski“, zbog mojih obveza na faksu, jesti kod kuće. Studenti imaju gdje izaći, no cijene nisu prihvatljive studentskoj financijskoj konstrukciji.

Da imate priliku studirati negdje drugdje biste li prihvatili tu opciju?- Razmišljala sam o tim opcijama. Shvatila sam da nema studija Restauracije i konzervacije drva u nijednom drugom gradu osim u Dubrovniku. Odlaženje u neku drugu državu bacilo bi me u novo iskustvo koje bi donijelo neke probleme poput jezika, nove kulture, društva i financija. Unatoč svim lošim okolnostima studiranja u Dubrovniku, ja volim svoj fakultet te se nadam i vjerujem da će se studentski život poboljšati u bliskoj budućnosti na radost novih studenata.

Kakvi su vaši planovi nakon završetka preddiplomskog studija? 
- Nakon završetka preddiplomskog studija, upisat ću diplomski studij u Dubrovniku. Rado bih voljela otići na Erasmus program, još uvijek nisam sigurna u koju državu. Dok se nakon diplomskog studija namjeravam vratiti u rodnu Istru, zaposliti se kao restauratorica i konzervatorica drva, no ako se to ne ostvari spremna sam otići iz države jer smatram da nema svijetle budućnosti za nas mlade.

Mila Petrušić

Vlast proizlazi iz naroda, ali demokracija nije tiranija većine

Hrvatski građani sve više prakticiraju izravnu demokraciju i sudjeluju u odlučivanju

Novija hrvatska aktivistička scena obilježena je uzletom referenduma građanskih inicijativa. Od davne 1991. nikad ih nije bilo više. Narod se buni protiv odluka Vlade,  želi promijeniti ustavne odredbe, zakone, ne želi štetne projekte... Institucije imaju pune ruke posla u prebrojavanju glasova, pa je najnoviji slučaj da ih na kraju ne znaju izbrojati. Preciznije, vlast proizašla iz naroda ne zna točan broj registriranih birača. Ništa čudno u Lijepoj našoj jer pamte se vremena kad su i mrtvi glasali, a sad se ne zna koliko ima živih. O  tome će na kraju morati odlučiti Ustavni sud koji je dopustio referendum na kojem su  građani odlučili o ustavnoj definiciji braka kao zajednici muškarca i žene. Ipak se čeka daljnja ustavna procedura i sud je vratio na snagu Zakon o obitelji iz 2003. Upitno je da li se takvim promjenama u Ustavu krše neka druga opća ljudska prava. 

Foto: facebook.com

Onda je Vlada predložila da će koncesionirati autoceste i predati ih u privatne ruke jer je napaćena zemlja bez novca. Možda bi se koja kuna mogla namaknuti kad bi pojedini tajkuni vratili opljačkano, prodali svoje vile, jahte, skupocjene slike, tvrtke i popunili proračun. Ali prilikom realizacije autocesta sva se hrvatska zemljica kojom prolazi trasa izvlastila i platila vlasnicima po jadnih 30  kuna za kvadratni metar. Bio je to tada državni interes, a sutra bi mogao biti inozemni. Ali narod ne odustaje lako, glasat će i odlučiti.

Trinaestorica odlučuju
Foto: facebook.com
Iako odlučuju građani, ipak će Vlada ili njezina tijela tražiti ponovo mišljenje i provjeru procedura referenduma od trinaest ustavnih sudaca. Trinaestoricu bira Hrvatski sabor koji je predstavničko tijelo građana (naroda) i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.

Pamte se još i drugi zahtjevi građana; glasalo se o golfu na Srđu koji nije uspio radi izlaznosti. Nedavni, lokalni, bio je uspješan: građani Ploča izjasnili su se da ne žele termoelektranu na ugljen. Zakon kaže da nije obvezujući za vlast iako je izašlo 90 posto građana.

Svih ovih referendumskih godina stalno se mijenjaju ustavni članci, pa za ulazak u EU se nije tražila izlaznost, de facto je moglo izaći deset posto građana i Hrvatska bi bila u EU. Kad referendumraspisuje Vlada, ne traži se tolika izlaznost; na lokalnim se traži izlaznost 50 plus jedan, što je često nemoguća misija. Referendum koji organiziraju građani i raspisuju se na državnoj razini mora  potpisati 10 posto ukupnog biračkog tijela, a kako vidimo ponekad se i ne znaju izračunati. Za očekivati je da se raspiše referendum o izmjenama članka koji se odnosi na izlaznost.

Saborski odbor i volja naroda
Saborski Odbor za ustav nedavno je odlučio da će od ustavnog suda zatražiti očitovanje o ustavnosti referendumskog pitanja o zabrani koncesioniranja autocesta. Također je predložio Ustavnom sudu da prije donošenja odluke konzultira Sud EU-e, što bi moglo odužiti održavanje referenduma. Ključno pitanje je da li se njime zabranjuje i nešto drugo osim koncesije za auto-ceste.
Sindikati javnog sektora najavili su raspisivanje referenduma jer se protive donošenju zakona u vezi izdvajanja pomoćnih poslova u javnom i državnom sektoru, tzv. outsourcinga. Očekuje se i referendum o eksploataciji nafte i plina u Jadranu i dr.

Foto: facebook.com
Očita je tendencija da kako je više referenduma da je i više zahtjeva saborskog Odbora o provjeri ustavnosti. Izgleda da se svaki mogući pokušaji građana za održavanje referenduma pomalo odugovlače, zakoni se različito tumače. Poruka je jasna - narod ima pravo odlučivati, volja naroda se mora poštivati, a koliko će u tome uspjeti pokazat će vrijeme. Hrvatska bi se svakako morala popeti na ljestvici izvješća o stanju u pravosuđu na nivou EU-e, osobito po kriteriju neovisnosti pravosuđa kada se prije godinu dana nalazila na samom dnu ljestvice. Svakako kad nekome smrkne, drugome svane jer se uvijek glasa za i protiv.

Katarina Matović

Intervju sa Stjepom Rokom: Ne mogu se zamisliti bez juda

Foto: facebook.com
Student prve godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva i studentski prvak Hrvatske u judu u kategoriji do 73 kilograma, Stjepo Roko govori o svojoj sportskoj karijeri i tome kako uspijeva uskladiti sportske i fakultetske obveze.

Na 14. studentskom prvenstvu u judu koje je održano u Zagrebu u organizaciji Hrvatskog akademskog sportskog saveza i Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu osvojili ste prvo mjesto. Jesu li se slegli dojmovi?
- Dojmovi se jesu slegli, ovo natjecanje mi je bilo jako bitno jer je prvo na početku nove sezone. Ove godine je studentsko prvenstvo bilo jako bitno jer je jedan od kriterija za odlazak na Univerzijadu i Europsko studentsko prvenstvo koje će se održati u Francuskoj, tako da sam jako zadovoljan kako sam odradio i što sam osvojio prvo mjesto

Uz vas, boje Sveučilišta u Dubrovniku branili su Rudolf Glasnović i Dražen Salapić.
- Tako je, Rudolf je u kategoriji do 60 kilograma također osvojio prvo mjesto. Imao je tri borbe s protivnikom koji je već član reprezentacije u nižim kategorijama, a Dražen Salapić je s tri pobjede i dva poraza zauzeo sedmo mjesto. Sretan sam što smo prestigli favoriziranu Rijeku i što je naše Sveučilište koje je imalo najmanje predstavnika, nas trojicu, uspjelo osvojiti dva zlata i zauzeti treće mjesto iza Zagreba i Splita.

Spomenuli ste Univerzijadu, zna se li kada bi se ona mogla održati?
- Univerzijada će ove godine biti održana u Južnoj Koreji u sedmom mjesecu i sve ovisi o tome koliko će judo kao sport dobiti mjesta za to natjecanje što će se znati kako sezona dalje bude tekla. Obzirom da su naše cure osvojile europsko zlato ove godine pretpostavljam da bi se broj mjesta trebao povećati, tako da ćemo možda biti u kombinacijama za odlazak na Univerzijadu, a u desetom mjesecu je Europsko sveučilišno prvenstvo u Francuskoj gdje se isto nadam odlasku i dobrom rezultatu.

S judom ste se počeli baviti sa šest godina. Zašto baš judo?
- Živio sam u Mokošici i novi sport je došao u dvoranu i praktički cijela ulica je krenula na taj novi sport, judo. To je bila rekreacija i kroz tri, četiri godine sam shvatio da mi se svidio taj sport i nastavio sam ga trenirati dalje, ozbiljnije i kroz par godina mi je trener rekao da sam talentiran pa sam se odlučio dalje baviti i eto došao je poziv za reprezentaciju. Više se ne mogu zamisliti bez tog sporta.

Što za vas znači biti članom Hrvatske judo reprezentacije?
- 2010. godine je počela moja natjecateljska godina u kadetima u uzrastu do 16 godina gdje sam imao dobre rezultate. Te sam godine imao prve plasmane na europskim natjecanjima i bio sam pozvan u reprezentaciju što je za mene bilo ispunjenje nekog sna jer to je uvijek jedna posebna čast. Već 2011. sam imao dobre rezultate i ustalio se u reprezentaciji, sad je na meni da treniram i zadržim to mjesto, a zasad sve ide po planu.

Rezultati su brzo uslijedili, osvojili ste već dvije medalje na europskim natjecanjima - to su bronca Zagreba i srebro iz Portugala?
- Tako je, to su Europski kupovi, kvalifikacijski turniri za odlazak na Svjetsko i Europsko prvenstvo. 2011. godine je stigla moja prva europska medalja koja mi je posebno draga jer je iz Zagreba gdje sam s pet pobjeda i jednim porazom stigao do trećeg mjesta te mjesec dana kasnije se borio u finalu u Portugalu. Tu sam bio drugi, a mjesec dana poslije toga sam u Poljskoj bio peti tako da sam stekao dovoljan broj bodova za odlazak na Svjetsko i Europsko prvenstvo te nastup na tadašnjoj Olimpijadi mladih na kojoj sam bio sedmi što je jedan od najboljih plasmana u mojoj karijeri, a godinu poslije sam bio osmi na europskoj rang ljestvici.

Uz bavljenjem sportom odlučili ste i upisati studij. Zašto baš Mediji i kultura društva na Sveučilištu u Dubrovniku?
- Jako volim komunikaciju, rad s ljudima i pisanje, vidim se možda kao sportski novinar ili PR. To je bio jedan od razloga zašto sam baš upisao taj društveni studij. Sport je jedan od važnijih razloga zašto sam ostao u Dubrovniku, ovdje imam sve moguće uvjete za napredovanje. Zadovoljan sam sa studijem, profesori mi izlaze u susret, nadam se da će biti još rezultata u narednim godinama i da tu neće biti nekakvih problema.

Stignete li uskladiti sportske obveze s onim fakultetskim?
- To je dosta često pitanje bilo još kroz srednju školu, u sportu sam još od svoje šeste godine i ako imaš cilj ispred sebe onda sve podrediš tom cilju, a on zahtjeva neka odricanja. Moj cilj je samo faks i sport. Dakle, ako želiš doći do europske medalje moraš vjerovati u sebe i odreći se svih stvari da bi došao do tog cilja, znači - samo trening i u slobodno vrijeme učenje. Meni je isto nekad krivo kad ekipa ide vanka petkom, a meni trening u subotu ujutro ili u subotu se ide vanka, a ja moram učiti jer sam bio na pripremama, ali to je sve za jedan cilj koji sam sebi odredio.

Imate li kakvu poruku za sve mlade ljude koji se žele nastaviti baviti bilo kojim sportom, a strah ih je da to neće uspjeti uskladiti s obrazovanjem?
- Moja poruka je da je sve moguće i da trebaju vjerovati u sebe i postaviti ispred sebe jedan određeni cilj - kada podredite život jednom određenom cilju on se treba ispuniti, tako da mislim da je sve moguće i sve je u glavi, ako nešto odlučite onda ćete to i napraviti.


Marijana Matulović

Intervju s Irenom Relić: Hrvatska nije tamo gdje bi trebala biti u gospodarenju otpadom

Foto: facebook.com
Hrvatska se ulaskom u Europsku uniju obvezala riješiti problem otpada i sanacijskih struktura. Naime, u Hrvatskoj se trenutačno nalazi preveliki broj odlagališta otpada, legalnih i ilegalnih, zbog kojih kvaliteta okoliša nije u dopuštenim razinama Europske unije. Irena Relić, tajnica kabineta ministra zaštite okoliša i prirode Mihaela Zmajlovića i njegova savjetnica za gospodarenjem otpada posljednjih godinu dana intenzivno radi na rješavanju ovoga problema i ispunjavanju uvjeta koje je Vlada Republike Hrvatske obećala.

Kako trenutačno Hrvatska stoji s gospodarenjem otpadom u odnosu na EU?
- Pa, Republika Hrvatska danas nažalost nije tamo gdje bi trebala biti u gospodarenju otpadom. Naime, već do sada bi trebali kao i većina članica Europske unije obrađivati otpad prije nego što ga odložimo i naravno početi više odvajati korisnih sirovina što prije. Još uvijek u Hrvatskoj odlažemo 97 posto otpada kojeg proizvedemo, a neke zemlje članice rade samo 30. Trenutno odvajamo odvajamo samo otprilike 16 posto otpada, dok je izvan zemlje standard 60 i tu se otprilike može zaključiti gdje smo u odnosu na EU. Trebali bi raditi više na približavanju standardima i mjeri zakonodavstva Europske unije.

Koji su onda prioriteti Hrvatske za približavanju takvih standarda?
- Prvi i osnovni prioritet nam je izgraditi postrojenja za obradu otpada kako bi prestali odlagati neobrađeni otpad, dakle, izgradnja centara za gospodarenjem otpadom. Drugo, uspostaviti sustav za odvojeno prikupljanje otpada i tako građanima omogućiti da na svakom prostoru ograđenom za odlaganje smeća imaju kontejnere i spremnike gdje bih mogli odložiti sve što su odvojeno prikupili. I treće, u konačnici je zatvoriti, to jest sanirati sva današnja odlagališta koja imamo.

Kakav je status Dubrovačko-neretvanske županije s centrima za gospodarenje otpadom?
- U Hrvatskoj se planira izgraditi 13 centara, jedan od njih je i centar za gospodarenjem otpadom Lučino Razdolje, koje je trenutačno u statusu pripreme dokumentacije. Na proljeće se očekuje i lokacijska dozvola, a planira se do kraja godine, točnije listopada ili studenog, prijaviti za sufinanciranje od Europske unije. Da bi izgradili svih 13 centara potrebno nam je skoro pet milijardi kuna, što svakako nije zanemarivi iznos. Više od 70 posto tih sredstava EU će osigurati, također tako i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost do 20 posto, dok će preostalih deset posto županije morati same sufinancirati.

Proteklih par godina vodi se rasprava o izgradnji golf terena na brdu Srđu poviše Dubrovnika. Bi li takav projekt mogao negativno utjecati na okoliš ?
- Za Srđ je 2012. proveden postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš, te je početkom 2013. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode izdalo rješenje da zahvat Sportskog rekreacijskog centara s golf igralištem nema negativan utjecaj na okoliš, ukoliko se budu primjenjivale sve mjere zaštite okoliša koje su propisane tim rješenjem.

Što će se zapravo događati u centrima za gospodarenjem otpada?
- Naime, to su zapravo samo jedne obične male „tvornice“ u kojima se prerađuje otpad. Znači sav miješani komunalni otpad, tj. crna kanta, se odvozi kamionima do samog ulaza centra, gdje se taj otpad pregleda radi sigurnosnih mjera. Nakon toga se otpad istrese u jame u postrojenje za obradu otpada - to su velike hale unutar kojih se otpad prvo razgrađuje na manje komade, onda se odvajaju sve korisne komponente kao metal ili lake frakcije poput plastike ili papira. Preostaje još samo teža frakcija, a to je zapravo biološki dio koji se kompostira i razgrađuje, pa se iz toga može proizvoditi plin i u konačnici nam ostaje otprilike 35 posto otpada koji ćemo trajno odložiti. Dakle, odlažemo svih sto kila koje proizvedemo, a s ovakvim centrima odlagali bi samo 35 kila. Ono što je zanimljiv podatak je da smo u proteklih deset godina „zakopali“ pet milijardi kuna vrijednih sirovina, pa se tu može vidjeti omjer koliko smanjujemo negativnih točaka utjecaja na okoliš u Hrvatskoj.

Kako će se odvojeno odlaganja otpada provoditi u budućnosti?
- Da, to nam je drugi prioritet u zaštiti okoliša. Jedan od zakonskih propisa koje moramo do 2020. ispoštovati je da odvojimo 50 posto papira, stakla, metala ili plastike, najčešće je to ambalažni otpad. Novim zakonom o održivom gospodarenju otpada smo propisali obvezu da svaka jedinica lokalne samouprave mora uspostaviti sustav odvojenog prikupljanja otpada. Jednostavnim jezikom to znači da svaki građanin mora imati dostupnu kantu ili reciklažno dvorište na svojem području da bi to mogao izdvojiti. Ogromna sredstva Fonda za zaštitu će se također ove godine uložiti kako bi sve lokalne jedinice u tome uspjele. Bitno je znati da građani koji odvajaju neće plaćati te količine otpada.

Koji će biti status odlagališta otpada kada se otvore centri za gospodarenjem otpada?
- Trenutno imamo 146 zakonitih i nezakonitih odlagališta otpada, do sada su zatvorena 72. Nakon otvaranja centara, sva aktivna odlagališta bi se trebala sanirati i zatvoriti. Sanirati znači da se otpad prebaci na neku drugu lokaciju, a što je bitnije, da se otpad prekrije i oblikuje kako bi se spriječilo daljnje zagađenje okoliša. Sve investicije za ovakvu akciju također će se financirati iz Europske unije. Prijelazni rok za zatvaranje odlagališta je 1. prosinca 2018., zato kažemo da se do tada moraju izgraditi centri. U međuvremenu inzistiramo da se otpad odlaže na propisne plohe, možda i sami znate da se često u medijima pojavljuju grad Zagreb, Trogir, Koprivnica i slično, gdje je inspekcija Ministarstva zaštite okoliša i prirode izlazila na teren i zatvarala odlagališta koja nisu u skladu s propisima. Slučaj Trogira tako je i izašao u javnost kada smo zatvorili odlagalište usred srca turističke sezone, ali to je bio jedini način da se uprava grada pokrene. Oni su tako unutar tri mjeseca ishodili sve potrebne dozvole i počeli odlagati otpad sukladno zakonu.

Koje sankcije Europske unije možemo očekivati ako se rokovi ne ispoštuju?
- Ako ne stignemo, to je isto popularna tema ovih dana te posljednjih mjeseci u medijima, Europska unija propisuje kazne. Međutim ne postoji univerzalni cjenik ako vi nešto niste napravili u tom i tom roku. Kazne se za neispunjenje obveza određuju od slučaja do slučaja i od zemlje do zemlje. Tako da imate Poljsku koja ima male kazne, dok Italija za neke svoje projekte ima i višemilijunske dugove. Ali, do tih sankcija dolazi isključivo kada uopće niti ne radite na nekom problemu, niti pokazujete namjeru da ćete riješiti neki problem. Ja zaista vjerujem da mi nismo takva zemlja i da se već sada vidi da se na svim tim projektima radi. Ne može nam se baš dogoditi da će nam 10. siječnja 2018. doći račun za kaznu, jer ipak su to sudski procesi koji mogu potrajati i godinama.

Marko Roško

Novi Sad - dragulj na Dunavu

Zagreb nudi puno izbora za vikend putovanja. Česta odredišta Zagrepčana su sjeverniji ili zapadniji gradovi, međutim ako se tko odluči poći na istok, otkrit će Novi Sad, grad nastao na lijevoj obali Dunava.

Sam put vlakom traje pet sati, nažalost ne postoji direktna linija, pa se potrebno iskrcati u Rumi, gradiću smještenom podno Fruške gore. Sama postaja u Rumi nalazi se na rubu grada te je oronula i stara. Cijena taksi prijevoza se kreće oko 25 eura do Novog Sada udaljenog 36 kilometara. Cesta što povezuje dva grada vijuga kroz šumu, čiji se obrisi samo naziru zbog guste magle, tipične za to područje. Tik uz obalu Dunava nalazi se Petrovaradin, nekad utvrđeni gradić, danas dio užeg gradskog područja Novog Sada. Sa svojom masivnom srednjovjekovnom tvrđavom, slovio je kao  Gibraltar na Dunavu, sada je postao kulturno-umjetničko središte. Vrvi ateljeima, galerijama, radionicama, tu su smješteni i arhiv te muzej grada. Ljeti se na Petrovaradinskoj tvrđavi održava Exit, glazbeni festival, te privlači u grad svjetske estradne zvijezde i mnoštvo posjetitelja.


Ime Petrovaradin dolazi od riječi petra, što na latinskom znači stijena, var, što je na mađarskom grad i din što je na turskom vjera. Kasnijim iskopavanjima otkriveni su tuneli prokopani kroz cijelu tvrđavu, na četiri nivoa, galerijama i bunarom na dnu. Pretpostavlja se da postoji oko 20 kilometara tunela prokopanih kroz samu tvrđavu, danas je oko šest prohodno i dostupno za razgledavanje. Legenda kaže da postoji i tunel prokopan ispod samog Dunava te da povezuje dvije crkve, Sv. Juraja u Petrovaradinu i Sv. Jana Nepomuka u Novom Sadu. Toranj sa satom prepoznatljiv je znak Petrovaradinske tvrđave, specifičan po tome što velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute, napravljen tako da bi lađari i vojnici sa obala rijeke mogli vidjeti koliko je sati.

Novi Sad je uvijek bio povezan mostovima, koji su kroz povijest često bili rušeni, neki zbog obrane grada, a neki u samim napadima na grad. Most slobode jedan je od mostova i vodi u samo središte grada. Kao glavni grad autonomne pokrajine Vojvodine,  Novi Sad se odlikuje multikulturalnošću te ga krase brojne građevine različitih arhitektonskih stilova. U samom centru ulica Zmaja Jovina spaja Katedralu i Vladišćanski dvor, jedna od najvrednijih arhitektonskih dijela.


Ispred dvora nalazi se spomenik pjesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju, danas se oko spomenika organizira centralna proslava Zmajevih dječjih igara. Dunavska ulica vodi sve do Dunavskog parka i njegovih stanovnika bijelih labudova. Dužinom obale Dunava uzdiže se nasip, što štiti grad od poplava,  a na njemu je uređena šetnjica s biciklističkim stazom u dužini 2 i pol kilometra. Brojni sportski tereni i dvorane govore o bogatom i raznovrsnom sportskom životu Novog Sada. Dunav u ljetnim mjesecima pruža mogućnost bavljenja vodenim sportovima, poput jedrenja, kajakarenja, jet-skia i mnogih drugih. Zimi se često rukavci Dunava zalede i stvore prirodna klizališta u čarobnom ambijentu.

Najveći i najmnogoljudniji grad u Srbiji nakon Beograda naziva se i sveučilišnim gradom sa svojih 19 fakulteta sa specijaliziranim katedrama. Sveučilište s pripadajućom infrastrukturom privlači veliki broj studenata u sam grad, u kojem je vidljiv mladenački duh, multiktlturalnost i tolerancija.

Osim brojnih kulturno povijesnih spomenika, grad nudi bogatu gastronomsku paletu, od lokalnih specijaliteta do kuhinja egzotičnih zemalja. Plodna i obrađena zemlja uvelike omogućavaju tako raznovrsnu ponudu. Naime, u vrijeme turskih proboja na ova područja, Novi Sad je osnovan kako bi se na tom području uzgajala hrana za potrebe vojnika i obrane grada. Brojni caffe barovi i vinski podrumi svojim karakterom i originalnošću našli su svoje mjesto u srcima Novosađana i njihovih gostiju. Posebnu draž imaju knjižnice uređene poput dnevne sobe u kojima se može dobiti vrući napitak ili desert. 

Stanovnici Novog Sada opušteni su i ljubazni domaćini, spremni pomoći svojim gostima. Iako grad nije primarno orijentiran na turizam, svojim dražima privlači sve više posjetitelja.

Mihaela Kusić

Satirična i bezvremena Životinjska farma Georga Orwella

Foto: theatlantic.com
Knjigu Životinjska farma je napisao George Orwell za vrijeme Drugog svjetskog rata, izdana je 1945., a slavu doživjela 1950-tih.

Životinjska farma je satirična novela ili bajka koja ima zanimljivo i originalno polazište temeljeno na ideji da su grupe životinja u stvarnosti vrhovni vladari socijalizma i komunizma. Djelo se odlikuje osebujnim pristupom opisa područja koji obrađuje na satiričan način, stavljajući naglasak na autoritarnu i diktatorsku vlast odnosno centralizam općenito.
 
Kroz cijelu knjigu cilj je probuditi skrivenu inteligenciju čitatelja namećući mu prenesena značenja i provlačeći slogan "četiri noge da, dvije noge ne" - odnosno na basni srodan način ismijati sovjetski totalitaristički komunizam i Staljina. Tako svinje simbolično karakteriziraju: Lenjina, Staljina, Trockog, Molotova i Maksima Gorkog. One donose sedam zapovijedi koje zadovoljavaju njihove egocentrične maksimalističke porive na uštrb svih ostalih životinja, pri tom bahato naglašavajući: „Svi su jednaki, ali neki jednakiji od drugih“.

Osim ključnih paradigmi koje navode čitatelja u samo jedan smjer, kroz cjelinu teksta osjeća se praktično iskustvo autora, možda sama frustracija i animozitet prema takvoj vladavini, ali i podsmjehivanje - krajnji rezultat neuspjeha za spomenute diktatore. Tako Napoleon, koji utjelovljuje Staljina, u svom svinjskom stilu dokazuje da je izdao svoje životinje želeći samo za sebe apsolutnu vlast što se očituje u citatu: „Naposljetku se nije znalo tko je svinja, a tko čovjek“.

 Posebna vrijednost knjige proizlazi iz originalnosti pristupa i ideje autora da vrijeme u kojem je pisana potvrdi preneseni pristup stila koji bi u suprotnom bio cenzuriran. Knjiga je objavljena, nakon cenzure, u skraćenom izdanju od 38 stranica. Po knjizi je napravljen i film.

Kristina Jelčić Đuraš

Mali đir po Južnoj Italiji, drugi dio: Trani

Foto: Alga I. Alić
Udaljen dvadesetak minuta vlakom ili autom od Barija, Trani je grad od sedamdesetak  tisuća stanovnika smješten na Jadranskoj obali talijanske regije Puglia, poznat po svojoj staroj luci, katedrali i mladom vinu Mosto.

Grad vuče korijene iz Rimskog carstva koje je i ostavilo dubokog traga na slici stare gradske jezgre. Morska strana grada je i najstarija, a što se više kreće prema unutrašnjosti prizori su modernijeg stila. Orijentirati se u Traniju je poprilično lako pogotovo ako se stigne u grad vlakom jer se željeznička stanica nalazi u samom centru što uvelike olakšava i kretanje.

Kada se stigne u Trani  dojam je uvelike  različit od onoga u Bariju, ceste jesu pune auta i pješaka-akrobata, ali je sve nekako mirnije i kulturnije. Sto metara od izlaza iz željezničke stanice je ogromna pijaca, piazza della Repubblica, sa velikim parkom, šetnjicama i prekrasnim fontanama, koja čini odlučnu početnu točku za razgledavanje grada ali i za odmor i stjecanje prvih dojmova.

Kada se produži ravno od piazze prema moru, stigne se do gradskog parka koji nudi pogled na cijelu tranešku obalu, od korza kraj mora i gradskih plaža do stare gradske luke i Katedrale. 

Sam gradski park, zvan Villa Comunale, je uređen u šetnjice i ima mali vidikovac prema staroj luci, ispod njega su  kupališta i jedan restoran na plaži te manji lukobran zvan Braccio piccolo (mala ruka). Izlazeći sa bočne strane prema staroj luci dolazi se do marine koja je u svako doba godine prepuna jedrilica, katamarana i malih jahtica. Kada se produži dalje prema marini, stiže se do starog dijela luke u kojemu su uglavnom koče ribarice.

Profesionalno ribarstvo je dugo bilo jedna od glavnih profesija u Traniju ali zbog recesije su mnogi odustali od te prakse prvenstveno zbog cijene samih brodova, koja najčešće premašuje cifre od pola milijuna eura, a ako se tome dodaju troškovi za mreže, održavanje same koče ali i vezova koji su uglavnom u vlasništvu grada, jasno je i zašto su se mnogi prestali baviti ovim poslom.

U staroj luci je uglavnom moguće vidjeti i zgrade starije gradnje do visine tri ili četiri kata, građene bez krova, jedna od kojih se posebno ističe zbog izrazito visoke jelke koja joj raste na krovnoj terasi. 

Prema kraju luke se nalazi jedna od poznatijih crkava u Traniju, la Chiesa di Ognissanti, crkva Svih svetih koju su izgradili Templari na putu za Svetu Zemlju tijekom križarskih ratova i u čijim su katakombama skrivali plijen pljački na povratku sa istoka. Kroz srednji vijek, ova crkva je bila i poznato nalazište masona Južne Italije pa i njihovo mjesto pokapanja. Kao u slučaju crkava i dvoraca u Bariju, i ova je građena u grčko-romanskom stilu, pa nema nekih posebnih ukrasa ili upečatljivih arhitektonskih figura.

Udaljena samo par minuta od crkve Svih svetih je i traneška katedrala svetog Nikole Putnika isto građena u rimskom stilu, na kojoj je radio i Juraj Dalmatinac, talijanski kipar i graditelj rodom iz Zadra koji je u Hrvatskoj poznat zbog rada na Šibenskoj katedrali, onoj u Trogiru ali i na dubrovačkoj tvrđavi Minčeta. Kraj katedrale, još jedna veza sa Barijem, još jedan Castello Svevo, s istim čistim linijama i stilom gradnje. Star 800 godina, kroz povijest je pretrpio mnoge preinake ali zadržao isti stil te imao razne namjene, od muzeja do gradskog zatvora.

Udaljavajući se lagano od obale, zgrade ostaju manje više iste u cijelom starom gradu po kojemu, automobili slobodno prometuju, za razliku od većine hrvatskih starih jezgri. Cijela površina grada je prepuna pijaca i malih parkova što čini Trani odličnim obiteljskim gradićem. Tako su posebno korzom uz more, zvanom Lungomare, najčešći prizori obitelji sa više djece koje skakuću okolo.

Šetnjom uz Lungomare je moguće vidjeti traneške plaže, koje se bitno razlikuju od naših jednako kao i more. Uglavnom su pješčane a more zamućeno. Uz malo vjetra, valovi se počinju valjati čak stotinjak metara od obale što domaćima ne smeta jer se uglavnom i u najtoplijim ljetnim danima samo skvase do pupka i vrate na plažu pržiti na suncu.

Osim grčko-rimskog utjecaja i zgrada moderne gradnje koje se ne razlikuju mnogo ni od onih u našim gradovima ali je moguće također primijetiti da je velik broj građevina, prvenstveno škola i gradskih institucija, nastao za vrijeme fašizma. Jako puno lokalnog stanovništva, iako naravno osuđuje pokret per se,  ujedno je i zahvalno istome bez kojega bi grad poput Tranija tko zna kada bio dobio škole ali i ceste.

Šetnjice i povijesne znamenitosti na stranu, u Traniju ima mnoštvo kafića i restorana. Navike ispijanja kave nema, pa je tako najčešći prizor onog eksiranja espressa  s noga za šankom, rijetki sjede za stolom uz toplo piće ako pritom nisu naručili neki mali kolač ili neku drugu slasticu. Najčešće se konzumiraju razni aperitivi i digestivi ili lokalno mlado vino Mosto.

U večernjim satima se manje-više sve generacije izlaze po manjim restoranima i po onome što Talijani vole zvati pubovima iako su isti u biti daleko od standardnog engleskog ili irskog puba, već više nalikuju zalogajnicama u kojima se uz hranu, serviraju sve vrste alk
oholnih pića. Cijene su svugdje prihvatljive, malo više od naših ali definitivno niže od cijena drugih manjih europskih gradova.

Ako se usporedi sa Barijem, Trani je mnogo ljepši i mirniji, pa je svakako preporučljiva posta svakome tko odvoji vremena prijeći Jadran na onu stranu.

Alga I. Alić

subota, 7. veljače 2015.

Patriot Act: Napad na američki liberalizam i demokraciju

Foto: nationofchange.org
Sloboda, jednakost, prilika, ukratko - američki san. Ovaj simbol Sjedinjenih Američkih Država utjelovljen je u tekstu Ustava ove federacije, najvećeg ponosa zemlje egaliteta. Možda je to nekada i bilo točno, no ako se pažljivo promotri situacija očito je da su se stvari promijenile. Sve je započelo kobnim 11. rujnom, kada je izvršen tzv. teroristički napad na SAD, danom koji je promijenio povijest.

No za neke novi tijek povijesti, ali i novo državno uređenje započinje 26. listopada 2001. kada tadašnji američki predsjednik George W. Bush stavlja potpis na novi zakon po imenu United and Streghtened America by Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct Terrorism ili skraćeno Patriot Act.

Patriot Act je skup zakona i regulativa koje se odnose na već donesene zakone i odredbe mijenjajući njihovo dotadašnje značenje ili dodajući novo. Prema riječima glavnih odgovornih (Busheve administracije) za donošenje ovog zakona, on je donesen da bi zaštitio američke građane od mogućih terorističkih napada,  ali i da bi očuvao SAD od svih onih koji ju mrze zbog njezinih sloboda vjeroispovijesti, govora, glasovanja, okupljanja.

To ne zvuči loše, dapače, tko se ne bi želio osigurati od napada pomahnitalih bombaša-samoubojica i ostalih vrsta terorista? No pogleda li se malo bolje, pročita li se koja stranica donesenog zakona, vidljivo je da to možda i nije tako pozitivno, kako je prikazano. Brojne kontroverze se vežu uz Patriot Act, a neki spominju i da samo donošenje zakona nije bilo niti legalno niti demokratsko. Postavlja se pitanje kako je uopće izglasan Patriot Act?

Foto: oneutah.com
Prilikom dostavljanja primjerka Patriot Acta Kongresu, zatraženo je da ne bude javnog diskursa jer se vrijeme ne smije gubiti, teroristi vrebaju iza svakog ugla, državna sigurnost je u pitanju. Te upute su shvaćene ozbiljno, dokument su pročitali članovi Kongresa, a članovi Pravosudnog odbora su ga jednoglasno odobrili. No, da daljnji tijek donošenja odluke nije protekao u skladu sa zakonom svjedoči član Predstavničkog doma Peter de Fazio. Prema njegovim višestrukim iskazima, koji su kasnije potkrijepljeni i drugim svjedočanstvima, dokument koji je Pravosudni odbor odobrio, u noći prije glasanja je zamijenjen sa drugim, naizgled sličnim dokumentom. Novi dokument nijedan kongresmen nije stigao pročitati ali su ga svejedno izglasali te je Patriot Act stupio na snagu nakon Bushevog potpisivanja.


Nakon stupanja Patriot Acta na snagu, građani su bili uvjereni da su sigurni i spašeni, država ih štiti od terorista i sila zla koje iz dna duše mrze Ameriku i sve ono što Amerika štiti i promiče. Nisu ni slutili koliko su u krivu, a još su manje bili svjesni što sve piše na 342 stranice tog zakona, te koliko su se slobode odrekli za tako malo prividne sigurnosti. Način na koji je Patriot Act napisan nije primjeren za lako i brzo razumijevanje, građani će teško shvatiti koja su njihova prava, što država smije, a što ne smije. Iščitavanje Patriot Acta je moguće tek uz poznavanje svih zakona na koje se on direktno ili indirektno odnosi. Prema Patriot Actu političke aktivnosti poput prosvjeda, okupljanja, demonstracija, definirane su kao domaći terorizam, samim time napadnuta je sloboda govora i javnog iznošenja političkog mišljenja i stavova bez sankcija ili posljedica. Prosvjednici koji se žele izboriti za bolje životne uvjete izjednačeni su s teroristima i zločincima. Brojni su primjeri političkih neistomišljenika koji se boje izreći svoje mišljenje jer su svjesni opasnosti koja im prijeti.

Patriot Actom FBI je dobio ovlasti kakve su do tad bile nezamislive u liberalnoj zemlji poput SAD-a. Dozvoljeno je prisluškivanje, traženje telekomunikacijskih, financijskih i drugih osobnih zapisa i evidencija pod pretpostavkom da je osoba možda terorist ili je povezana s terorističkom organizacijom. „Sneak and peek“ nalog omogućava policiji da uđe u nečiju kuću bez osobnog dopuštenja ili znanja te da zaplijeni materijalne ili nematerijalne dokaze. Pod izlikom prijetnje terorizma brojni su građani zatvarani bez valjanog razloga, bez izricanja optužbe, bez prava na odvjetnika, pravedan sud i porotu. Brojni su ostali zatočeni na neodređeno vrijeme, bez izrečene presude i prava na žalbu. Krši se habeas corpus, jedan od temelja američkog pravosuđa. Očito je da zahvaljujući Patriot Actu zatočenici koji su osumnjičeni za bilo kakav oblik terorizma nemaju pravo na pravedan sudski proces, nemaju se pravo žaliti, njihov glas je utišan, a pravda za njih nije dostižna. Omogućeno je zatočenje na neodređeno što se može smatrati okrutnom i neobičnom kaznom. Praksa u kojoj je netko nevin sve dok se ne dokaže suprotno pada u vodu, na snazi je novi zakon: „Kriv si dok se ne dokaže da si nevin!“

Onome tko nije upućen u kriminalne, nasilne i nehumane činove pod okriljem borbe protiv terorizma, Patriot Act se čini potpuno razumljivim, opravdanim, pa čak i poželjnim. Smatraju da se potrebno odreći dijela osobnih zaštita i prirodnih sloboda, ako je to način da država bude sigurna i zaštićena.

No kuda to vodi? Što je iduće? Smatra se da se na pogreškama uči, a čini li američki narod grešku prihvaćanjem Patriot Acta? A pošto kažu da je povijest učiteljica života odgovor na ovo pitanje možda se može naći u sljedećem citatu:“ Najbolji način da se preuzme kontrola nad ljudima i kontrola nad njima u potpunosti je da se uzme malo od njihove slobode povremeno, pomoću tisuću malih i gotovo neprimjetnih redukcija. Na ovaj način ljudi neće vidjeti da su im njihova prava i slobode oduzete, sve do trenutka kada poslije tih promjena više nema povratka.“ To je izrekao nitko drugi do Adolf Hitler u svojoj knjizi Mein Kampf.

Može se reći da sloboda za sobom povlači određeni rizik. Slobodnim govorom riskira se moguće širenje rasne netrpeljivosti i govora mržnje. Možda se čak riskiraju teroristički napadi time što se ne dozvoljava policiji da sustavno i konstantno prisluškuje, nadzire i zatvara ljude bez razloga. Policijska država, a ne otvoreno i slobodno društvo, pokušava ukinuti i iskorijeniti sve što joj predstavlja prijetnju na bilo kakav način.

Foto: timesunion.com
Ako pojedinac više nije suveren i slobodan, ako ga policija može privesti bez razloga i bez naloga, ako mu može pretražiti kuću bez dopuštenja, tada nastupa novi režim. Dati policiji veće ovlasti nego sudu i sucu, korak je prema totalitarizmu. Još jedan način razmišljanja koji opravdava Patriot Act : „Ako ne činiš ništa loše, nemaš se čega bojati.“ No što kada vladajuća elita počne odlučivati što je sve loše i neprimjereno, a samim time nepoželjno i kažnjivo? Kad se pokrene lavina, teško ju je zaustaviti. Neki su indiferentni i nezainteresirani jer oni trenutno nisu „ciljna skupina“, ovi zakoni se za sada najviše odnose na Arape i Amerikance arapskog podrijetla. Ovakvi zakoni, sankcije, nadzori i diskriminacije se najprije primjenjuju na jednu grupu ljudi, a samo je pitanje vremena kada će se to početi odnositi i na ostale. Je li etički, moralno i humano biti pasivan i oglušiti se na prijetnje i opasnosti s kojima se susreću  drugi, nepoznati ljudi?  Sve je dozvoljeno i ništa nas ne interesira dok se ne tiče nas osobno.

„Prvo su došli po komuniste,a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. Zatim su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalist. Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni.“

Patriot Act ruši demokratski poredak države, kršenjem Američkog Ustava, krši se i sama demokracija. Ugrožena su temeljna ljudska, prirodna prava, sve ono što je prema liberalizmu sveto i neotuđivo. Može li se još uvijek SAD nazivati demokratskom, liberalnom državom? Može, ali do kada nije poznato. Nastave li se američki građani pokoravati svakom novom zakonu bez da propitaju o čemu se tu zapravo radi, koja prava su zaštićOnaj tko se radi privremene sigurnosti odriče slobode ne zaslužuje ni sigurnost ni slobodu i izgubit će oboje."
ena a koja ugrožena, budućnost američke demokracije nije svijetla. Sve dok se ljudi budu odricali svojih sloboda samo je jedan put, onaj prema totalitarnoj državi. Jer kako kaže Benjamin Franklin: “

Barbara Vlahović