Preskoči na glavni sadržaj

Intervju sa Stjepom Rokom: Ne mogu se zamisliti bez juda

Foto: facebook.com
Student prve godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva i studentski prvak Hrvatske u judu u kategoriji do 73 kilograma, Stjepo Roko govori o svojoj sportskoj karijeri i tome kako uspijeva uskladiti sportske i fakultetske obveze.

Na 14. studentskom prvenstvu u judu koje je održano u Zagrebu u organizaciji Hrvatskog akademskog sportskog saveza i Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu osvojili ste prvo mjesto. Jesu li se slegli dojmovi?
- Dojmovi se jesu slegli, ovo natjecanje mi je bilo jako bitno jer je prvo na početku nove sezone. Ove godine je studentsko prvenstvo bilo jako bitno jer je jedan od kriterija za odlazak na Univerzijadu i Europsko studentsko prvenstvo koje će se održati u Francuskoj, tako da sam jako zadovoljan kako sam odradio i što sam osvojio prvo mjesto

Uz vas, boje Sveučilišta u Dubrovniku branili su Rudolf Glasnović i Dražen Salapić.
- Tako je, Rudolf je u kategoriji do 60 kilograma također osvojio prvo mjesto. Imao je tri borbe s protivnikom koji je već član reprezentacije u nižim kategorijama, a Dražen Salapić je s tri pobjede i dva poraza zauzeo sedmo mjesto. Sretan sam što smo prestigli favoriziranu Rijeku i što je naše Sveučilište koje je imalo najmanje predstavnika, nas trojicu, uspjelo osvojiti dva zlata i zauzeti treće mjesto iza Zagreba i Splita.

Spomenuli ste Univerzijadu, zna se li kada bi se ona mogla održati?
- Univerzijada će ove godine biti održana u Južnoj Koreji u sedmom mjesecu i sve ovisi o tome koliko će judo kao sport dobiti mjesta za to natjecanje što će se znati kako sezona dalje bude tekla. Obzirom da su naše cure osvojile europsko zlato ove godine pretpostavljam da bi se broj mjesta trebao povećati, tako da ćemo možda biti u kombinacijama za odlazak na Univerzijadu, a u desetom mjesecu je Europsko sveučilišno prvenstvo u Francuskoj gdje se isto nadam odlasku i dobrom rezultatu.

S judom ste se počeli baviti sa šest godina. Zašto baš judo?
- Živio sam u Mokošici i novi sport je došao u dvoranu i praktički cijela ulica je krenula na taj novi sport, judo. To je bila rekreacija i kroz tri, četiri godine sam shvatio da mi se svidio taj sport i nastavio sam ga trenirati dalje, ozbiljnije i kroz par godina mi je trener rekao da sam talentiran pa sam se odlučio dalje baviti i eto došao je poziv za reprezentaciju. Više se ne mogu zamisliti bez tog sporta.

Što za vas znači biti članom Hrvatske judo reprezentacije?
- 2010. godine je počela moja natjecateljska godina u kadetima u uzrastu do 16 godina gdje sam imao dobre rezultate. Te sam godine imao prve plasmane na europskim natjecanjima i bio sam pozvan u reprezentaciju što je za mene bilo ispunjenje nekog sna jer to je uvijek jedna posebna čast. Već 2011. sam imao dobre rezultate i ustalio se u reprezentaciji, sad je na meni da treniram i zadržim to mjesto, a zasad sve ide po planu.

Rezultati su brzo uslijedili, osvojili ste već dvije medalje na europskim natjecanjima - to su bronca Zagreba i srebro iz Portugala?
- Tako je, to su Europski kupovi, kvalifikacijski turniri za odlazak na Svjetsko i Europsko prvenstvo. 2011. godine je stigla moja prva europska medalja koja mi je posebno draga jer je iz Zagreba gdje sam s pet pobjeda i jednim porazom stigao do trećeg mjesta te mjesec dana kasnije se borio u finalu u Portugalu. Tu sam bio drugi, a mjesec dana poslije toga sam u Poljskoj bio peti tako da sam stekao dovoljan broj bodova za odlazak na Svjetsko i Europsko prvenstvo te nastup na tadašnjoj Olimpijadi mladih na kojoj sam bio sedmi što je jedan od najboljih plasmana u mojoj karijeri, a godinu poslije sam bio osmi na europskoj rang ljestvici.

Uz bavljenjem sportom odlučili ste i upisati studij. Zašto baš Mediji i kultura društva na Sveučilištu u Dubrovniku?
- Jako volim komunikaciju, rad s ljudima i pisanje, vidim se možda kao sportski novinar ili PR. To je bio jedan od razloga zašto sam baš upisao taj društveni studij. Sport je jedan od važnijih razloga zašto sam ostao u Dubrovniku, ovdje imam sve moguće uvjete za napredovanje. Zadovoljan sam sa studijem, profesori mi izlaze u susret, nadam se da će biti još rezultata u narednim godinama i da tu neće biti nekakvih problema.

Stignete li uskladiti sportske obveze s onim fakultetskim?
- To je dosta često pitanje bilo još kroz srednju školu, u sportu sam još od svoje šeste godine i ako imaš cilj ispred sebe onda sve podrediš tom cilju, a on zahtjeva neka odricanja. Moj cilj je samo faks i sport. Dakle, ako želiš doći do europske medalje moraš vjerovati u sebe i odreći se svih stvari da bi došao do tog cilja, znači - samo trening i u slobodno vrijeme učenje. Meni je isto nekad krivo kad ekipa ide vanka petkom, a meni trening u subotu ujutro ili u subotu se ide vanka, a ja moram učiti jer sam bio na pripremama, ali to je sve za jedan cilj koji sam sebi odredio.

Imate li kakvu poruku za sve mlade ljude koji se žele nastaviti baviti bilo kojim sportom, a strah ih je da to neće uspjeti uskladiti s obrazovanjem?
- Moja poruka je da je sve moguće i da trebaju vjerovati u sebe i postaviti ispred sebe jedan određeni cilj - kada podredite život jednom određenom cilju on se treba ispuniti, tako da mislim da je sve moguće i sve je u glavi, ako nešto odlučite onda ćete to i napraviti.


Marijana Matulović

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.