srijeda, 16. rujna 2015.

Najbolji od najboljih u Dubrovniku

Ian Paice, britanski glazbenik i bubnjar hard rock skupine Deep Purple, 26. rujna priprema rock spektakl godine u Dubrovniku. Povodom 35. godišnjice smrti Johna Bonhama, bubnjara grupe Led Zeppelin, na terasi Culture cluba Revelin zasvirat će i pjevač grupe Nazareth - Carl Sentance, Black Sabbath, Laurence Cottle, gitarist Kaitner Z. Doka i bubnjar Bernhard Weltz. 
 
Na repertoaru će se naći hitovi Led Zeppelina kojima će se poznati glazbenici i publika prisjetiti Johna Bonhama kojeg su mnogi, pa i časopis Rolling Stone , proglasili najboljim bubnjarom svih vremena.

Ian Paice prepoznatljiv po svojim ljubičasto - zeleno, plavim naočala kao zaštitnim simbolom, od početka je bio zainteresovan za sviranje violine ali već sa petnaest godina otkriva svoju pravu ljubav – bubnjeve. Prvi komplet bubnjeva kupio je za 32 funte, a time je započeo nastupati sa ocem pijanistom, prateći ga u engleskom valceru i quickstep- u. Kako i sam kaže, izuzetan uticaj na njega imali su Gene Krupa i Buddy Rich ali i ostali jazz bubnjari. Paice je stoga jedan od rijetkih hard rock bubnjara koji ubacuje jazz elemente u izvedbu. Početak karijere veže za lokalni bend "Georgie and the Rave ons", koji kasnije mijenja nazivu u "The Shindings". Iz ovog sastava Ian prelazi u "MI5" kasnije zvani "The Maze". Sa 19 godina odlazi iz sastava "The Maze" i osniva Deep Purple, a nakon odlaska Johna Lorda , jedini je od osnivača koji je ostao u bendu.

Ana Petrović

utorak, 15. rujna 2015.

Mali nogomet i veliki snovi - intervju s osječkim nogometašem Mariom Meterom

Mario Meter poznati je osječki nogometaš, točnije najbolji strijelac Bijelo Plavih. Nakon preslaska iz NK Metalac, postao je noćna mora za sve vratare malonogometnih klubova.

Možeš li reći nešto o svojim počecima treniranja nogometa?
Nogomet sam počeo trenirati sa 6 godina. Trebao mi je neki sport da potrošim višak energije koju sam imao. S vremenom sam ga zavolio i postao je sastavni dio moga života.

Kroz povijest treniranja, tko je ostavio najveći utisak na tebe?
Najveći utisak na mene nije ostavila konkretno jedna osoba nego je to više kombinacija različitih igrača i trenera od kojih mi je svatko pokazao neki dio koji mi se svidio i koji sam želio zadržati i stvoriti neku svoju individualnu sliku o nogometu.

Kada sagledaš unatrag svoj život, dali bi nešto želio promijeniti; ima li nešto za čim posebno žališ u karijeri?
Svakako da bi promjenio neke odluke kao što su odluke vezane uz odabir kluba i odabir ljudi koji su vodili brigu o mojoj karijeri ali nažalost nekada ne možete znati koja odluka je ispravna pa tek kasnije uvidite da je bila pogrešna.

Na skali od 1 – 10, koliku važnost pridaješ nogometu?
Na skali je nogomet recimo na broju 8.

Koliko ti je važna podrška obitelji?
Podrška obitelji je jedna od najvažnijih stavki u karijeri svakog sportaša jer bez podrške najbližih čovjek ne osjeća zadovoljstvo i potporu potrebnu za uspješnu karijeru jednog sportaša

Tko je od trenera najzaslužniji za tvoj napredak u nogometu?
Ne mogu izdvojiti jednog trenera jer su od malih nogu pa do danas svi treneri zaslužni za određeni napredak u mojoj karijeri. Svaki je imao nešto za pokazati što sam mogao naučiti i primjeniti.

Što jedan mladi i uspješni nogometaš radi u slobodno vrijeme?
U mom slučaju slobodno vrijeme sam provodio pohađajući fakultet, u društvu s prijateljima, gledanju filmova, općenito radeći stvari koje rade većina mladih ali u malo zgusnutijem rasporedu.

Da ti se omogući prilika za preseljenje u drugi klub, ujedno i državu, bi li je prihvatio?
Imao sam iskustvo igranja u drugom klubu odnosno državi. U mome slučaju, druga država je značila bolje uvjete bolji standard i veći napredak za karijeru. Svakako da je teško otići u nepoznato i ostaviti iza sebe obitelj i prijatelje ali vremenom se čovjek privikne i to postane sastavni dio život.

Osjećaš li veliki pritisak od strane navijača i kako se nosiš s tim?
Nogomet je sport koji se igra zbog navijača. Poznato je da ako si uspješan i pobjeđuješ, navijači su taođer sretni i zadovoljni. S druge strane ako gubiš, navijači stvaraju pritisak i pokazuju nezadovoljstvo. S time se susreće svaki sportaš i na nama je da se s tim nosimo. Osobno mi ne smeta pritisak od strane navijača jer nas taj isti potiče i tjera da damo svoj maksimum.

Danas se često tvrdi da je odgoj mladih ljudi jedan od najvećih izazova našeg vremena. Postoje različite teorije i pristupi, ali u nekim slučajevima ni sami eksperti ne znaju što učiniti da se mladi ljudi izgrade kao kvalitetne osobe. Koji savjet bi dao mladim nogometnim nadama?
Mislim da je sport jedan od odličnih načina za izgraditi se u kvalitetnu osobu. Mladi sportaši putuju, upoznaju druge ljude, uče kako se ponašati i kroz svo iskustvo izgrađuju međuljudske odnose. Savjet mladim nadama je da vjeruju u sebe i u to što rade i da uvijek daju svoj maksimum i da će im se rad i upornost kad tad isplatiti!

Ana Petrović 

Bolno svjedočanstvo svijeta koji nestaje

Kako bi dostavio bolno svjedočanstvo o nestanku dijela ljudske povijesti, britanski fotograf Jimmy Nelson proveo je pune tri godine istražujući ugrožena plemena diljem svijeta. Projekt je započeo 2009. sa željom upoznavanja nove dimenzije stvarnosti; dakle, njihove tradicije, rituala i drevnih učenja. 29 različitih kultura, četiri strane svijeta (od Mongolije, Novog Zelanada, Rusije, Kenije, Etiopije i Nove Gvineje) ali i nezaboravno iskustvo su rezultirali objavljenom knjigom i monografijom Before They Pass Away (Prije nego nestanu). Knjiga sadrži 500 slika i detaljne opise putovanja u 44 zemlje.

Nisam pokrenuo ovaj projekt očekujući da mogu zaustaviti promjene u svijetu. Samo sam htio stvoriti vizualni dokument koji podsjeća nas i generacije koje dolaze na to kako je lijep ljudski svijet nekada bio.” – Jimmy Nelson
Život u plemenu je opstanak najjačih. Nitko od ovih ljudi ne poznaje izraz “za sreću” jer se oni ne brinu za budućnost ili kada će biti sretni. Oni to jednostavno jesu. Ne razmišljaju o ciljevima koje budućnost nosi već žive u sadašnjem trenutku. 'Danas' i 'sada' su jedine riječi koje poznaju.


Na obali rijeke Cunene, u sjevernim dijelovima Namibije živi poznato afričko pleme Himba. Vrijeme i životni vijek vežu uz pjesmu i pjevanje prema kojima određuju starost svakog pripadnika plemena. Vjeruju da je čovjek star koliko i njegova pjesma. Žene plemena Himba posebne su majke. Njihova djeca se rađaju i prije začeća. Svaka žena koja poželi dijete, odlazi s tom mišlju sjesti sama ispod drveta. Pod krošnjama sjedi onoliko dugo koliko je potrebno da čuje pjesmu svoga djeteta. Vjeruju da svaka buduća majka pouzdano čuje glas svog nerođenog djeteta kako pjeva jedinstvenu melodiju. Potom se vraća kući te zajedno s mužem pjeva pjesmu dok vode ljubav. Dok se dijete rađa, seoske babice pjevaju njegovu pjesmu kako bi mu izrazile dobrodošlicu na svijet. Njegova pjesma ga prati kroz cijeli život. Ona se pjeva na obredima inicijacije, u vremenu tuge ili veselja te obilježava životni ciklus svakog pojedinca. 

Pjevanje je način izražavanja empatije i integracije u društvu. Ukoliko pojedinac učini nepravdu nekome iz zajednice, tada se narod skuplja u krug i svi u glas pjevaju pjesme. Na taj se način okrivljeni prisjeća da je dio zajednice i da ne bi trebao nikad više nanijeti zlo nekome od braće. Pjesme su simbol ljubavi, smjeha, radosti, tuge, zajedništa ali ujedno i opomena tj. putokaz za one koji odlutaju od svoje pjesme odnosno životnog puta i načela. Osim plemena Himba, Nelson je upoznao život plemena Asaro i Goroka iz Nove Gvineje, Tsaatan iz Mongolije, Samburu iz Kenije, Chukchee i Nenets iz Rusije, Drokpa iz Indije te Banna i Karo iz Etiopija. 


 
Istočno gorje je planinska pokrajina Papue Nove Gvineje poznata po svojim brojnim plemenima, a jedno od njih su Asaro Blatnjavi ljudi. Blatnjavi ljudi nisu nikada pokrivali blatom svoje lice, jer su smatrali da je blato iz rijeke Asaro otrovno – zbog čega su i počeli proizvoditi ikonične maske za lice po kojima su lako prepoznatljivi. Pripadnici Asaro plemena se namažu blatom po cijelom tijelu, a zatim stave zastrašujuće maske na lice prije nego napadnu neprijatelje svojim dugačkim kopljima i strijelama. Prema legendi, Blatnjavi ljudi su jedne prilike bili poraženi i primorani da bježe od neprijatelja prema Asaro rijeci. Kada su ih neprijatelji stigli, te ugledali kako se dižu iz blata, pomislili su da su oni duhovi rijeke. Prestravljeni, pobjegli su natrag u svoje selo. Nakon toga, sva susjedna sela su vjerovala da su duhovi iz Asaro rijeke na strani Blatnjavih ljudi, a pametne starješine plemena su odlučile da iskoriste ovu ogromnu prednost, zbog čega su tradiciju održali do današnjeg dana.

Čukči (Chukchee) su čukotsko-kamčatski narod, koji pretežno živi u autonomnom okrugu Čukotka u Rusiji. Za razliku od drugih starosjedilačkih naroda na Sibiru, oni nikada nisu bili osvojeni od strane ruskih vojnika. Njihov okoliš, tradicija i kultura izdržali su uništenje i istrebljenje koje je zadesilo mnoge druge skupine pod sovjetskom vlašću.

Izobilje hrane definitivno nije nešto čime se Čukči mogu pohvaliti, no, oni su se uspješno prilagodili surovoj klimi i okolini koju stotinama godina zovu svojim domom. Glavni izvor hrane su im sobovi koje uzgajaju na farmama, a na meniju su ponekad i morževi, kitovi, ribe, te smrznuto jestivo lišće i korijenje.

Čukči su poznati po svojim jedinstvenim umjetničkim djelima – rezbarijama na kljovama morža koje prikazuju pejzaže i scene iz svakodnevnog života: lovce, sobove, te druge životinje sa kojima dijele svoju domovinu. Zbog oštre klime i teškog života u tundri, gostoljubivost i velikodušnost su visoko cijenjeni među Čukčima. Oni još uvijek vjeruju da svi prirodni fenomeni imaju svoje duhove, ali njihov tradicionalni način života, iako još uvijek postoji, se sve više nadopunjava modernom civilizacijom.

Upravo plemena daju ravnotežu kultura, znanja o posljednjim svjetskim prirodnim okruženjima, tradicijama, jezicima. Svijet ne može biti samo stvar napretka i materijalnog bogatstva. Također mora biti sjedinjenje onoga što postoji, a to je prirodno, duhovno, mentalno i kulturno bogatstvo. Čovjek 21. st. je prezaposleni već dugi niz generacija, vjerujući da je materijalno bogatstvo jedini put naprijed. Vraćanje ravnoteže je ono o čemu ova knjiga govori.

Ana Petrović