četvrtak, 31. ožujka 2016.

Od sljedećeg mjeseca Far Cry Primal dobiva novi Survival mode, a PC verzija i 4K teksture





Igrači Far Cry Primala, na svim platformama, besplatno će dobiti novi Survival mode u obliku patcha najavljenog za 12. travnja. Za igrače PC verzije igre, dolaze i 4K teksture.

Kako prenosi stranica VG247, Surival mode dodaje i permadeath opciju, što znači da igra završava jednom kad igrač umre, osim ako ta smrt nije u jednoj od "Vision" misija. Međutim, igračima će biti dostupna i opcija s "drugom šansom", s još jednim dodatnim životom, koji će se obnavljati s dostizanjem određenih completion bodova. Kombinacija Survivora i permadeath će biti dostupna na svim razinama težine.

Survival donosi još pregršt novosti, među kojima je i mjerač stamine. Kako se on troši, igrač postaje sporiji i slabiji te mora spavati kako bi obnovio snagu. Minimapa će biti ugašena po defaultu, a fog of war (neistraženi teritorij na mapi) je pojačan, tako da će otkrivanje mape i područja biti teže. Ljude i životinje manje će se viđati, tako da će za lov trebati malo više strpljenja. Fast travel će konzumirati staminu i hranu. Kreiranje municije više neće biti trenutačno, već će oduzeti nekoliko sekunda. Takkar će biti manje otporan na hladnoću i ovisniji o vatri, pa će pravljenje opreme otporne na hladnoću postati glavni prioritet. 

Zvijeri koje se mogu pripitomiti biti će slabije, a one kao što su sabljozub i medvjed neće se više moći tako lako pridobit. Umjesto toga igrač će se s njima morati boriti, te ih dovesti na pola snage, pa ih tek onda namamiti i pripitomiti. Također jednom kad pripitomljena životinja ugine, nema joj povratka, te se treba pripitomiti druga.

Među svim ovim "negativnim" promjenama, biti će i jedna dobra. Naime trajanje Hunt Visiona je produženo, što će pomoći igračima u dužim, mračnijim i opasnijim noćima.

Luka Pleša

utorak, 29. ožujka 2016.

NAJAVA: Megafon

U 20h na UNIDU Radiju poslušajte novo izdanje Megafona, emisije u trajanju od sat vremena posvećene dobroj glazbi. 

Večeras emisiju vodi Ivan – Ruđer Boždar, zaljubljenik u blues, funk i rock glazbu i donosi nam album „Spontanious combustion“ sjajnog američkog blues gitarista Sona Sealsa snimljen uživo 1996. godine.
Prava poslastica za sve ljubitelje bluesa.


Stoga, u 20h podesite vaše radio prijamnike na frekvenciju 97.5 MHz i uživajte u programu studentskog radija UNIDU.

utorak, 22. ožujka 2016.

NAJAVA: Megafon

U 20h na UNIDU Radiju poslušajte novo izdanje Megafona, emisije u trajanju od sat vremena posvećene dobroj glazbi. 

Večeras emisiju vodi Ivan – Ruđer Boždar, zaljubljenik u blues, funk i rock glazbu i donosi nam opušteni funky zvuk legendarnog Londonskog benda Jamiroquai. Visokim frekvencijama glasa frontmena Jay Kaya i laganom acid jazz funk izvedbom pružaju slušateljima uistinu jedinstven doživljaj.

Stoga, u 20h podesite vaše radio prijamnike na frekvenciju 97.5 MHz i uživajte u programu studentskog radija UNIDU.

ponedjeljak, 21. ožujka 2016.

Porin za 39. rođendan klape Ragusa


Dubrovačka klapa Ragusa osvojila je nagradu Porin u kategoriji najboljeg albuma pop-folklorne glazbe, za njihovo koncertno izdanje „Na Stradunu - antologija“. Bio je to povod za razgovor s voditeljem klape Đurom Bratičevićem. 

Prije svega, čestitke na osvojenoj nagradi. Kakvi su dojmovi nakon ove splitske večeri?

Nismo se baš nadali Porinu. Da budem iskren, bojali smo se da je sve to namješteno i da smo mi iz Grada predaleko „oltaru“. Međutim evo, naš album je nagrađen, a ja sam dobio još jedan za produkciju, što je veliko priznanje za 39 godina našega rada. Jako smo sretni i ponosni, jer mislim da je Porin najznačajnija glazbena nagrada u Hrvatskoj i naravno da će klapa „Ragusa“, uz članove svojih obitelji, to dostojno i proslaviti.

Nagrađeni ste u kategoriji najboljeg pop-folklornog albuma, međutim, s obzirom da je zapravo riječ o antologiji, svojevrsnom „the best of“ albumu, može li se ovaj Porin smatrati i nagradom za cjelokupnu dosadašnju karijeru klape Ragusa?

Za to čekamo Porina za životno djelo (smijeh). Mislim da je struka ocjenjivala kvalitetu upravo ovog izdanja. Iako je riječ o snimci koncerta, sve je odrađeno na visokom nivou.. Produkcija je izvrsna, instrumentalno i vokalno bez greške. Kada ga sluša netko izvan struke, da nema pljeska na kraju pjesama, pomislio bi da je riječ o studijskoj snimci. Mislim da je ovaj album zasluženo nagrađen. 

Po festivalima ste još uvijek aktivni, znači da ima novih skladbi. Postoje li planovi da se u obljetničkoj godini taj materijal uobliči u novi autorski album klape Ragusa?

Moram priznati da smo se baš nekako ulijenili po tom pitanju. Autori nas bombardiraju tekstovima, pjesmama, ali mi , uz iznimku par skladbi koje su rađene za festivale, u posljednje vrijeme nismo bili autorski aktivni. Intezivno razgovaramo o tome i mislim da bi bilo jako lijepo kada bi s novim albumom proslavili 40-ti rođendan.

Imate li već dogovorene nastupe na nekom od festivala?

Nemamo dogovorenih nastupa, a za to postoji i dobar razlog. Tijekom svih ovih godina po festivalima, imali smo prilike vidjeti sve i svašta. Većina naših festivala je namještena. Ne bih želio nikoga imenovati, ali svjedočili smo i situacijama kada prilikom dodjele glavne nagrade nitko u publici nije zapljeskao. Znači radi se o prijevari, o podcjenjivanju nečijeg rada i truda, potpuno iskrivljenim vrijednostima. Iz tih razloga smo odlučili da klapa „Ragusa“ na ovakvim festivalima više neće sudjelovati. Ali ono što možemo najaviti je veliki slavljenički koncert u Gradu, kojim ćemo proslaviti naših 40 godina i obećavamo da neće biti oproštajni. Još se ne damo.

Alan Lasić

nedjelja, 20. ožujka 2016.

Ivan Dečak : Vedrana ćete sigurno slušati još dugo nakon The Voicea




 Foto izvor: m.tportal.hr
Vedran Ljubenko nastavlja se dalje natjecati u HRT-ovom glazbenom showu The Voice.  Ljubenko je za nastup izabrao pjesmu „Superstition“,  Stevieja Wondera, što je bio pun pogodak prema reakciji mentora i publike. Ljubenko je dubrovački student treće godine Medija i kulture društva i frontmen dubrovačke rock grupe Crockers.


Mentor Dečak u pripremama za nastup komentirao je da je Vedran bio hrabar kad je odabrao tako tešku pjesmu, dodajući da je Ljubenko veliki radnik.

Za Vedranovu glazbenu i scensku izvedbu i ostali mentori imali su samo riječi pohvale. Ljubenko se borio za prolaz u „nokautu“ s još pet kolega iz tima Ivana Dečaka. Prema pravilima samo ih je troje prošlo dalje. 


Slijede nastupi uživo te iduću subotu u "nokautu" nastupaju timovi Jacquesa Houdeka  i Tonija Cetinskog. Nakon toga dolaze polufinalni i finalni nastupi natjecatelja a ocjenjuju ih isključivo gledatelji. Na kraju, samo će jedan natjecatelj ponijeti naslov „najljepši glas“.

Katarina Matović

subota, 19. ožujka 2016.

INTERVJU Marija Tomaš: Budite najbolja verzija sebe

Studentica poslijediplomskog studija Kineziologije u Zagrebu, Marija Tomaš radi kao osobna trenerica i voditeljica grupnih programa. Proučava utjecaj razvoja i tjelovježbe u psihijatriji. Sudjeluje na raznim fitness natjecanjima, a najveće postignuće joj je treće mjesto na Međunarodnom grand prixu u Slovenij. 

Predstavite svoju natjecateljsku kategoriju?

Bikini fitness je jedna od kategorija u natjecateljskom fitnessu, tj. bodybuildingu. To je ujedno i „najnježnija“  kategorija u ovom sportu. Podrazumijeva dobro izgrađeno i utrenirano tijelo koje se postiže radom u teretani te adekvatnom prehranom, odmorom i suplementacijom. Ono što se traži je: isklesano i atletsko tijelo, ali i dalje ženstveno i očima ugodno.


Koliko je sudjelovanje na natjecanjima promijenilo Vaš način života?
Život mi se jako promijenio. S jedne strane, obveze su mi jako porasle, slobodno vrijeme se svelo na minimum. S druge strane, posložili su se prioriteti i povećala se odgovornost koju natjecateljski sport zahtijeva i drugačiji pristup koji dozvoljava.

Koliko je odricanja potrebno da bi se ostvario uspijeh?
Sve više sam sigurna da to odricanje dolazi isključivo iz naših glava, tj. iz naših prioriteta. Meni je odlazak na svjetsko prvenstvo bio najveći životni izazov,ali saznanje da radim ono što volim je jače od svega. Ovaj sport ima principe i uvjete koji nisu lagani, ali ih treba poštivati. Recimo, 2 mjeseca pred natjecanje hraniš se istom hranom: kuhano bijelo meso, bjelanjci, brokula. Gladan si, a uz to jako treniraš, iako nemaš snage. Tu prevlada neka životna energija i cilj koji imaš, tako jednostavno samo guraš naprijed. Neka vrsta i blage ludosti, rekla bih...

Koristite li dodatna sredstva za postizanja ciljeva?
Koristim  samo dodatke prehrani, kao što su:  whey protein, aminokiseline, sagorijevač masti.

Tko Vam predstavlja najveću podršku?
Moj trener, roditelji, sestra i prijatelji.

Tko su vaši uzori?
Imam mnogo uzora i ljudi kojima se divim, čiji rad i trud iznimno cijenim. Uzor su mi moji roditelji, Majka Tereza, mnogi profesori, treneri i  sportaši. Još uvijek mnogo proučavam ljude tako da mi je krug prevelik, možda ću za 10 godina uspjeti izdvojiti 5 imena i reći to je to.

Koliko je teško uskladiti fakultetske obaveze i treniranje?
 Nije jako teško, jer sam se tek na četvrotoj godini studija počela natjecati u bodybuildingu. Profesori su uvijek susretljivi i puni razumijevanja, ipak smo mi sportski fakultet.

Na kojem ste natjecanju postigli najbolji rezultat?
Treće mjesto na Međunarodnom grand prixu u Sloveniji.

Kao osobna trenerica što savjetujete svoje polaznike?
Da budu ustrajni u svojim željama i ciljevima, da vole svoje tijelo bez obzira na sve te da se pokušaju što više smijati jer nam emocije i raspoloženje znatno utječu na tjelesni izgled.

Koje su najčešće početničke greške?
Što se tiče prehrane, najčešće odjednom izbace sve iz prehrane, pa se nekih 10 dana izgladnjuju dok ne dožive tešku krizu, i onda sve vrate. Druga najčešća greška je izbacivanje večere tj. ne jedu ništa iza 18 sati. Treća najčešća greška je bilo koja dijeta koju vide iz časopisa i novina. Šta se tiče treninga, najčešća zabluda je da se samo trčanjem sagorijeva potkožno masno tkivo ili da će se radom s utezima tijelo nabildati. Savjetovala bih svim početnicima da se prije treniranja posavjetuju sa stručnjacima.

Dobijate li često bezobrazne komentare na račun izgleda?
Svaki dan. Iako oni gledaju na to kao dobronamjeran savjet, jer možda misle da ja nisam svjesna sebe ili ne znam što. Međutim, postoje i oni pozitivni komentari, njih je srećom puno više… Baš me nedavno jedan dečko pitao kako mislim rodit sa svim ovim mišićima?!

Kako komentirate intezivno treniranje prije ljeta, a onda nagli prestanak rada?
Uvijek kažem da je najvažnije da ljudi imaju motivaciju jer ona pokreće na promjene. Podržavam taj tip vježbanja, ako će se uistinu postići cilj i zadovoljno se skinuti u bikini. No, primijetila sam da većina ne bude jako zadovoljna, jer u 2 mjeseca uspiju tek pokrenuti tijelo. Premalo je to vremena za ozbiljnije promjene.

Što bi poručili početnicima?
Budite najbolja verzija sebe, ne mene ni nekog trećeg. Kad trenirate, radite to s osjećajem i isključivo zbog sebe. Slušajte svoje tijelo, proučavajte ga i pratite sve znakove koje vam daje.


Laura Rakuljić

utorak, 15. ožujka 2016.

INTERVJU Karlo Gašpar: Prava škola dolazi tek nakon fakulteta


Koliko ste puta u žurbi tražili ključeve ili zaboravili gdje ste ostavili novčanik? U tim trenucima sigurno ste poželjeli nazvati izgubljeni predmet kako bi ga lakše pronašli, bez da prvo prevrnete cijeli stan i vraćate se korak po korak do vremena i mjesta gdje ste ga zadnji put vidjeli ili koristili.
Android aplikacija Can't be lost grupe mladih Splićana okupljenih u agenciji za informatička rješenja Amplifico, će vam to napokon i omogućiti.

O čemu se radi i kako je sve počelo upitali smo jednog od osnivača, Karla Gašpara.


Foto: Amplifico


Kako se grupa studenata odlučila osnovati svoju tvrtku?

Sve je počelo na 5. godini studija računarstva na fakultetu elektrotehnike strojarstva i brodogradnje u Splitu, kada mi je prišao prijatelj i kolega Dario Boras s idejom koju je htio predstaviti na poduzetničkom kampu u Solinu i emisiji Snaga Volje, koja se prikazivala na HRT-u. Kako smo se svi još od prije strastveno bavili programiranjem, elektronikom i pametnim sustavima odlučili smo udružiti snage.
Tim se sastoji od Daria Borasa, Marka Smolje, Josipa Labrovića i mene. Moja uloga unutar Amplifica je CTO (Chief Technology officer) što podrazumijeva praćenje tehnoloških trendova na tržištu i procjenu njihovog utjecaj na budućnost firme, procjena optimalne tehnologije za zadani problem i koordinacija izrade projekata.


Sad kad gledate unatrag, je li se trud isplatio?

Početak rada tvrtke nije bio nimalo lagan, počevši od mnogih neprospavanih noći u radu na projektima i proizvodima, ali i trenutaka kada smo udarili u zid i skoro se predali očaju. Nije pomoglo ni more birokracije na koje se trebalo priviknuti. Ali zato, kad bi jedan pao ostali bi bili tu da ga podignu i da svi skupa nastavimo dalje gurati.
Nakon svog vremena rada i truda mogu reći da je itekako opravdano ono što smo radili, jer možemo reći da smo sami svoji majstori, da radimo ono što želimo i da smo svaki dan na poslu okruženi prijateljima i ljudima na koje se u svakom trenutku možemo pouzdat. Iako nam se dani svedu na rad u prekovremenim, često večernjim satima, nije teško kad znate za što se borite.

Recite nam nešto o aplikaciji CantBeLost

Početak našeg rada je vezan baš uz CantBeLost sustav koji je bio namijenjen pronalasku izgubljenih predmeta poput ključeva, novčanika, torbe i slično. Realizirali smo ga u obliku privjeska koji se može zakačiti na bilo koji predmet za koji mislite da se može izgubiti. Sam pronalazak se vrši pomoću smartphone aplikacije kojom nazovete CantBeLost uređaj i on emitira zvučne i vizualne signale, koji vam olakšaju pronalaženje zagubljenog predmeta.
CantBeLost aplikaciju se može besplatno skinuti preko Google Play trgovine CantBeLost , a uređaj se može kupiti na našoj web stranici Amplifico

Na čemu trenutno radite?

Trenutni projekt koji nas interesira je izrada smart parking rampe koja se kontrolira putem aplikacije na smartphone-u. Instalacija je krajnje jednostavna i omogućava korisniku da svoje parking mjesto osigura napravom koja bi omogućila da jedino on može parkirati na to mjesto.
Prezentirali smo svoj proizvod na GAST sajmu u Splitu i zadobili veliki interes od strane klijenata.

Nedavna anketa portala Educentar među 420 studenata pokazala je da mnogi odgađaju diplomu zbog straha da za njih nema mjestu na tržištu rada. Jeste li se i vi tako osjećali i kakav savjet bi dali trenutnim studentima?

Svi smo mi bili prepadnuti od diplome i što nas čeka u budućnosti, ali naše je mišljenje da ukoliko ste upisali neki fakultet i ako vas ono što učite zanima, poslodavac će prepoznati da bi baš vi mogli biti dio njegovog tima. Samo se treba boriti i napredovati, jer kako smo mi shvatili prava škola dolazi tek nakon fakulteta.

Ivana Perković

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan



Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte.
Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost.





Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu?
Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada nećeš biti pravi nogometaš. Ako hoćeš, možeš igrati za svoju satisfakciju, ali nećeš novce zarađivati kao nogometaš." Tri dana mi je bilo teško, ali sam prihvatio. A kako sam kao mali već počeo crtati i imam jako dobro razvijen prostorni zor, mogu osjetiti kako se prostor razvija, bilo je logično da postanem arhitekt s obzirom da nisam bio dovoljno dobar crtač ili slikar da bi bio umjetnik. Ja sam se defakto od prvog razreda gimnazije pripremao za arhitekturu.
Zanimanje za arhitekturom počinje od vrtića. Išao sam u Zagreb u vrtić i imali smo velike drvene kockice. Svaki petak smio sam, u izlogu vrtića, složiti neki dvorac iz bajke. Tu je počelo i na neki način to me obilježilo.

Da li Vam ponekad zasmeta što Vas često mjenjaju s ocem, a ne prepoznaju Vaše ime kao arhitekta?
Ne, ne smeta zato što se, na neki način, naši životi isprepliću. Ja sam cijeli život, i dok sam išao u srednju i osnovnu školu, bio sa njim vani i živio sam kroz njegovu slavu i u njegovoj slavi, uvijek pozitivno. Tako da meni to nikad nije smetalo, ali koji puta njega zna zasmetati kad budem dva, tri dana zaredom u novinama, pa veli -"Pa šta sad? Stalno si u novinama.''

Kako je hrvatska komora arhitekata prihvatila Vaš uspijeh u Kataru?
Nikako. Odlično pitanje. Nikako nije prihvatila. Moram reći da je taj projekt jedan veliki splet sretnih okolnosti. Nije to nešto što bi bilo kome palo na pamet, jednostavno se poklopilo nekoliko stvari. Jedna od tih stvari je da je katarski emir osobno vidio taj projekt i izabrao ga između dva ili tri projekta koja su bila ponuđena. S druge strane objavljivao se taj projekt i po portalima. Bio je izuzetno cijenjen u arapskom svijetu. Projekt je pogodio, u potpunosti, njihovo poimanje jer oni vole, ja bih to nazvao, pozitivni kič. Nije to jedna cool kuća kakvu bih ja napravio u Zagrebu.
Svake godine udruženje hrvatskih arhitekata objavljuje radove. Poslali smo projekt i nisam ni računao da bih mogao dobiti nagradu jer nije u okvirima kakvi bi voljeli hrvatski arhitekti, tako da nisam ostao iznenađen kad su ga u potpunosti stavili sa strane. Nikad nitko u stručnim krugovima za taj projekt nije rekao ništa pozitivno,osim časnih izuzetaka . Moji prijatelji Penezić i Rogina naprimjer, arhitekti koje ja osobno smatram trenutno najznačajnijim hrvatskim arhitektima, su se uvijek izuzetno pozitivno izražavali o tome i to mi je dovoljna satisfakcija. Gledajte, Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan.

Zašto ste rekli da ja Vaš projekt zagrebačke arene neizvediv?
Cijela priča oko zagrebačke arene je vrlo delikatna jer je s jedne strane grad Zagreb preko tadašnjeg glavnog arhitekta, ja bi ga tako nazvao, Slavka Dakića, organizirao natječaj gdje je bilo pozvano desetak jačih arhitekata u Zagrebu da daju svoj prijedlog, a paralelno s time tadašnji gradonačelnik je u dogovoru s Ingrom gurao drugi projekt koji je već bio gotov. Arena kao arena, njena školjka i njen sadržaj je u biti gotov projekt koji je već bio realiziran prije. Kolege koji su radili te projekte, napravili su lijepu ovojnicu i mislim da je arena vrlo dobra ova koja je. Ono što smo mi nudili i ono što je nudio profesor Kincl, koji je dobio taj natječaj, je bila više jedna autorski jasna i jedinstvena kuća. Naš objekt je bio stakleni kubus koji je bio malo ispred vremena. I moram reći, na svoju satisfakciju , isto tako jedan od stadiona u Kataru koji će se graditi je vrlo sličan toj mojoj areni od prije 7 godina.
Tada je ta forma koju smo mi predložili bila očito malo previše ispred vremena, vjerovatno i preskupa jer je to bila jedna staklena, kristalna forma, slična kristalu koji bi svjetlio iznutra.

Što je s Vašim Katarskim stadionom?
Nudimo jedan od stadiona za svjetsko prvenstvo 2022., još nije sigurno dal ćemo ga dobit, ali smo u pregovorima.
Kolegica Josipa Peša i ja imamo viziju za jedan stadion od 50 tisuća ljudi koji bi bio potpuno drugačiji od svega što je tamo zasad napravljeno. Pokušavamo bit do neke mjere originalni. Najbolji stadion u Hrvatskoj je definitivno Poljud. Pokojni akademik Magaš je sigurno bio najveći stručnjak za stadione u Hrvata. Ja pokušavam napraviti nešto na njegovom tragu, ne u potpunosti naravno, ali pokušavam Poljud reinterpretirati na još jedan malo artističkiji način.


Što je s projektom Lapadskog stadiona i dubrovačkog studentskog doma?
Stadion u Lapadu je bio specifičan. To je bilo otprilike godinu dana nakon zagrebačke arene. Dali smo jedan vrlo jaki projekt, izrazito jaki, koji je možda, ja bi rekao čak i previše avangardan da bi bio realan, tako da je to bila više jedna stilska vježba. Za stadion u Lapadu, koliko ja sam uspio shvatiti, je dodjeljena prva nagrada i stadion bi se trebao desit, ali pretpostavljam da je to problem novaca kao i sve ostalo. Lijepi projekti su bili i generalno mislim da bi se moralo to desiti.
A što se tiče studenstkog doma to je isto tako jedna hvale vrijedna incijativa. Međutim, žao mi je da se takvi projekti, bez obzira da li mi dobili ili ne dobili takav natječaj, ne realiziraju. Znam da ima jako puno studenata koji su izvan Dubrovnika i da bi im bilo lakše da imaju neki ugodan prostor.

Po čemu je West Gate u Splitu specifičan?
Projekt West Gate u Splitu je projekt na vrlo dobrom mjestu. Gradonačelnik Baldasar je sad izrazio želju da bude najviši u hrvata sa svojih 100 m.
To križanje kraj Domovinskog rata bi u nekoj budućnosti Splita trebalo postati jedno sjecište. Odluka da se ondje desi jedan ozbiljniji projekt je bila već prije pet-šest godina. Bio je organiziran pozivni natječaj. Kolegica Potočić i ja, osmislili smo dva trokuta koja ispunjavaju tu parcelu i kojoj u biti daju toj dugoj horizontali Domovinskog rata, na kraju jedan kraj. Ja inače sada, to je mala tajna, razmišljam dosta ozbiljno, sa grupom umjetnika sa splitske akademije likovnih umjetnosti, da stvorimo još jedna splitska vrata. Ima zlatna vrata, ima srebrna ima, željezna vrata e sad ovo bi bila neka četvrta ili peta splitska vrata.

Odakle Vam inspiracija i na što se najviše ogledate?
Istina je, kojoj mi ne možemo pobjeći, da je defakto sve već izgrađeno. Ne postoji ništa apsolutno jedinstveno i novo. Ono čemu ja težim je, da projekt koji radim, bude u duhu prostora i crpi neku osnovnu inspiraciju. Zagreb tower kad se pogleda ta elipsa i keks koji stoji uz nju, jasno definiraju odnose prema dviju ulica koje su tu, to je Radnička ulica koja je nakon 10 godina što je Zagreb tower izgrađen, dovršena i sad je kuća dobila pravu relaciju. Isto tako u Splitu, parcela koja je tog oblika je na neki način proizvela tu formu. Kvalitetna arhitektura treba uvijek biti u duhu mjesta u kojem se nalazi, zato su u Splitu tornjevi bijeli, a ne plavi.

Koliko Vaš posao utječe na obiteljski život?
Pa evo dobro, moja kćer je u međuvremenu stasala na zagrebačkoj akademiji, tako da njoj ne falim. A moja supruga se s tim pomirila, podržava moj život. Povremeno putuju sa mnom, no uglavnom putujem sam.

Odakle ljubav prema Korčuli?
Korčula mi je drugo najmilije mjesto na svijetu. Zagreb pa Korčula. Ja sam rođen zagrepčanin, nigdje se ne osjećam toliko dobro kao u Zagrebu, ali moram reći da se i u Korčuli osjećam skoro jednako. Imam jako puno dobrih prijatelja i znanaca, te nekoliko ljudi koji mi nisu toliko dragi, ali mi nimalo ne smetaju.
1964. godine, roditelji moje žene kupili su kuću u Korčuli, na šetnici iza grada i ja sam ju u nekoliko navrata do sada dograđivao, uređivao, nadopunjavao. Imao sam prvi kafić u starom gradu, glasoviti "ZG", koji je onda poslije postao "Art caffe". To su bile najljepše godine mog života. Tada sam studirao arhitekturu i imao kafić od kojeg smo stvorili jedno mjesto koje je u sezoni bilo ''the place''. Doduše to je bilo u bivšoj državi u bratstvu jedinstvu pa je tamo bilo i beograđana i sarajlija i zagrepčana i na neki način je prvo mjesto s kojim je stari grad živio. Tek nakon mnogo godina se desilo ovo što se sad desilo, da se opasalo restoranima, što je logično, ali tada je jednostavno Korčula funkcionirala na drugi način. Ja Korčulu doživljavam kroz ljubavi, poznanstava moje supruge i općenito kao grad koji volim.

Već nekoliko godina imate viziju otvoriti wine bar u Korčuli, što je s time?
Ja sam to nazvao drugačije, ja sam to nazvao anti restoran. U tom anti restoranu sam si zacrtao jednog konobara ili konobaricu, voditelja koji bi bio dovoljno drzak da kad je restoran prazan kaže ljudima: "Jeste rezervirali? Niste rezervirali!? Aaa lutrija, sljedeće godine u trećem mjesecu za stol." To je bila ideja, ne da budemo zločesti, nego da bude mjesto gdje će ljudi doći sa veseljem, sa voljom, gdje će dobiti maksimalno kvalitetnu uslugu, gdje im neće otet lovu, gdje će bit sretni i zadovoljni, mjesto gdje bi ja volio birat goste, a ne oni mene.



Ivana Franić


ÖSTERREICH - 12 POINTS!


Austrijski glazbenici Andreas Grass i Nikola Payla brane boje Hrvatske na ovogodišnjem Eurosongu.

Pjesma „Ligthouse“, u izvedbi mlade Nine Kraljić, pobjednice HRT-ovog glazbenog show-a „The Voice“, predstavljat će Hrvatsku na ovogodišnjem izboru za pjesmu Eurovizije u Stockholmu. Bit će to ponovno sudjelovanje Lijepe naše na ovoj europskoj glazbenoj smotri nakon dvije godine izbivanja.

Možda je važno naglasiti kako Eurosong nije jedna od inačica supertalenta niti natjecanje izvođača-interpretatora. To je izbor za PJESMU Eurovizije, dakle, ono što se ocjenjuje je skladba, odnosno kompozicija, stihovi i aranžman. Svakako i osobnost i način interpretacije izvođača utječe na odluku žirija, međutim u prvom planu je skladba i njezini autori.

U našem slučaju potpisnici glazbe, stihova i aranžmana za pjesmu „Lighthouse“ su austrijski glazbenici Andreas Grass i Nikola Payla. Nameće se pitanje sudjeluje li Hrvatska, zapravo, na ovogodišnjem natjecanju? Možemo li očekivati da ovoga ljeta na travnjak „Parka prinčeva“ u kockastom dresu istrče Schweinsteiger, Lewandowski i Bale? 

Cilj sudjelovanja na bilo kojoj međunarodnoj smotri je prezentacija svojih nacionalnih potencijala i resursa. Svojih posebnosti! Možda nismo najveća svjetska nogometna sila, ali niti jednoj obrani na svijetu neće biti svejedno kad na njih krenu Modrić, Rakitić i Mandžukić.

A mi se imamo prava nadati njihovom uspjehu. 

Promocija nacionalnih resursa, talenata, njegovanje hrvatskog jezika, glazbenih i ostalih kulturnih izričaja, upravo je uloga Hrvatske Radio-televizije, kao javnog medijskog servisa, stoga ovakva odluka u najmanju ruku začuđuje.

Ovim povodom reagiralo je i Hrvatsko društvo skladatelja uputivši dopis v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniši Kovačiću, u kojem ističu kako postoje tri razloga zašto skladba koja nas predstavlja na Eurosongu treba biti iz pera hrvatskih autora. Prvi razlog je što Hrvatska ima kvalitetnih autora i upješnu glazbenu industriju, drugi je poslovni i ekonomski, a treći je očuvanje nacionalnog identiteta.

Ipak, na kraju ovog prosvjednog pisma naglašeno je kako ne žele biti destruktivni i mladu i talentiranu Ninu Kraljić na njenom prvom međunarodnom angažmanu opteretiti skandalom. „Poželjet ćemo joj sreću i uspjeh s pjesmom „Lighthouse“, no apelirat ćemo na odgovorne ljude HRT-a da idućih godina bolje osvijeste svoju ulogu nacionalne javne televizije i da prilikom izbora pjesme za Eurosong posegnu za nacionalnim resursima i ljudima koji ih čine“- stoji u pismu koje potpisuje glavni tajnik HDS-a Antun Tomislav Šaban.

Alan Lasić

Ko to more platit?


                           

Prije nekoliko dana u javnosti je predočena tužna, ali istinita, i u lipu točna saborska plaća. Naravno, kao i sve u Hrvatskoj, do prije nekoliko godina bilo je gotovo zabranjeno pričati o svim doprinosima cijenjenih saborskih zastupnika. Zamislite da Hrvatska država samohranoj majci troje djece, koja radi kao čistačica u bolnici za jadnih, ali teško zarađenih 3000 kuna, isplaćuje doprinose za odvojeni život u iznosu od 1000 kuna? U Hrvatskoj tu istu samohranu majku  institucije i ljudi tuže i tlače na sve strane, te uzimaju od njenog komadića kruha sebi gigantske zalogaje. Neki će reći, a zašto majka šuti i ne bori se protiv vlasti i za svoja prava. Zato jer tu majku brine što će njena djeca jesti danas i nema vremena razmišljati o luksuzima podobnih pojedinaca.

Već je svima dobro poznato da našu državu od početka suverenosti na okupu drže nepotističke veze, čvrsto isprepletene ponegdje svezane u trostruke čvorove. Ljevica ili desnica, razlika je tu i tamo mikroskopski uočljiva,a najčešće je to borba oko uvođenja križeva u javne ustanove ili rješavanje pitanja definicije braka. Saborski zastupnici u svojim foteljama mjesecima debatiraju o  trivijalnim pitanjima, dok državni dug raste, nezaposlenot također, a majka s početka priče odvaja zadnje kune kako bi preživjela mjesec. Za svo to vijećanje koje najčešće završava na onom "gdje si bio '91?" saborski zastupnici primaju plaću od gotovo 17.000 kuna.  Uz enormno visoku mjesečnu plaću, oni ostvarju pravo na naknadu za odvojeni život, ako im je prebivalište udaljeno 50 kilometara od Zagreba u iznosu od 1000 kuna mjesečno.

 Zašto? Zato jer je tako zakonom propisano, a zakon se ne smije kršiti. Zato je nekolicina zastupnika uzela novac i za plaćen stan i za odvojen život tako da im mjesečne plaće tada iznose otprilike 20.000 kuna. Po odlukama sadašnje, ali i prethodne vlade, iznenađujuće je da ne isplaćuju iznose za nanesenu duševnu bol prilikom razvoda te pokoji dječki doplatak. Valja spomenuti da pravila isplate odvojenog života vrijedi i za neke kategorije službenika, primjerice policajce ili vatrogasce kada budu odsutni na nekoliko mjeseci pa za to dobiju naknadu. Na nju imaju pravo i zaposleni u realnom sektoru. Na primjer, zaposleni ste godinu dana daleko od sjedišta tvrtke te vam, tvrtka treba osigurati smještaj i naknadu za odvojeni život. Kod isplaćivanja ovakve naknade koju prima policajac koji je premješten na rad u Dalmaciju tijekom ljetnih mjeseci do slavonca građevinara koji radi na novom hotelu u Dubrovniku, nema ništa sporno.



Ali, kako netko može opravdati isplatu naknada i doprinosa saborskim zastupnicima koji su i ovako preplaćeni za uložen trud, rad, ali  najvažnije od svega- vrijeme boravka u Saboru. U ovakvoj situaciji u državi, gdje cijela Slavonija postaje suho, zaraslo polje ništavila i jada, jesu li ovakva prava opravdana? Prilikom sastavljanja i dogovora liste, saborski zastupnik već unaprijed zna kolike su mu šanse da će ući u parlament. Ako je on, primjerice iz Splita, zašto si ne bi sam plaćao stan u Zagrebu, već ako zna kolike su mogućnosti da će ondje zasjedati i provoditi većinu  radnih sati naredne četiri godine ( barem bi trebao). Rješenje je vrlo jednostavno, saborski zastupnik iz Splita si prilikom dolaska u Zagreb odabire stan u kojemu će biti podstanar i koji će plaćati sam, odvajajući 300 eura od svoje mjesečne plaće. Ne brinite, neće ni tada gladovati kao nekolicina hrvatskih građana.


Ovdje se ne govori samo o naknadama saborskim zastupnicima, već i o državnim tajnicima, zamjenicima, i ministrima koji  prvenstveno uživaju velike plaće, doprinose, a uz sve to službene mobitele, automobile i vozača. Ne govori se samo ni o osobno imenovanim zastupnicima koji su prihvatili naknade za odvojen život, govori se o apsurdnosti zakona i njegovoj provedbi. Govori se o neprekidnom crpljenju državnog proračuna na luksuz vladajuće elite i provedbu njihovih snobističkih želja. Govori se o nemaru, bezobrazluku i bahatosti svih onih koji sa ljigavim smješkom na licu ljube križ, dok majka s početka priče u suzama moli da preživi i sutrašnji dan.


Klara Špančić

ponedjeljak, 14. ožujka 2016.

Govornička škola „Grgur Ninski“ u Dubrovniku



Doc. dr. sc. Gabrijela Kišiček: Bonton je sve ono čega nema na hrvatskoj političkoj sceni

Studentski zbor Sveučilišta u Dubrovniku u suradnji sa studentskom udrugom Elsa Split, organizirali su prvi put Govorničku školu „Grgur Ninski“ u Dubrovniku. Održana je od 4. do 6. ožujka na Sveučilišnom kampusu. Cilj je edukacija polaznika o važnosti govora, kompoziciji, govornoj izvedbi, te odnosu govornika i publike.

Za više o Govorničkoj školi pročitajte na blogu:

http://dritoizdjardina.blogspot.com/2016/03/govornicka-skola-grgur-ninski-u.html


Elizabeta Jelić