subota, 28. ožujka 2015.

Slovenska Erasmus bajka: Erasmus iskustvo Ane Barbare Vego i Matee Suto

Studenti se sve češće odlučuju za razne programe koji im omogućuju dodatno obrazovanje. Jedan od takvih primjera je i program studentske razmjene Erasmus+. Tim putem su se uputile Matea Suton i Ana Barbara Vego, studentice treće godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva na Sveučilištu u Dubrovniku. Otputovale su na razmjenu u Sloveniju te će ljetni semestar ove akademske godine provesti na Sveučilištu u Ljubljani.


Kako ste se odlučile prijaviti na program Erasmus razmjene? I zašto ste baš odabrale Sloveniju?
Suton: Otkad sam upisala fakultet, želja mi je bila ići na Erasmus razmjenu. Ana i ja smo se dogovorile i odlučile zajedno prijaviti. Moj početni izbor je bila Austrija, ali je to otpalo jer je većina predmeta na njemačkom jeziku. Onda sam se odlučila za Sloveniju.
Vego: Slovenija mi se činila kao dobar izbor. Sveučilište u Ljubljani je priznato u svijetu, predavanja su na engleskom jeziku i sviđa mi se što grad nije prevelik ni opasan, budući da je ovo prvi put da idem živjeti van Hrvatske.

Kakav je bio proces prijave?

Vego: Trebale smo napisati motivacijsko pismo na engleskom jeziku, navodeći zašto želimo ići na razmjenu studenata. Naš ukupni prosjek je također igrao ulogu, s naglaskom na ocjeni iz engleskog jezika. Osim toga, svaki kandidat je morao u Rektoratu obaviti intervju s komisijom.
Suton: Komisija je na kraju zbrajala bodove i odlučivala koliko studenata može poći na razmjenu. Sve u svemu, nije bilo komplicirano. Ukoliko smo imali nekih nejasnoća, koordinatorica nam je bila na raspolaganju.

Što ste očekivale neposredno prije odlaska u Sloveniju?

Suton
: Bila sam znatiželjna kako izgledaju predavanja i koliko se program razlikuje od našeg fakulteta. Očekivala sam da ću puno toga naučiti, upoznati puno novih ljudi, i naravno, da ću se dobro zabaviti.
Vego: Očekivala sam pozitivnu promjenu, izlazak iz rutine i nova prijateljstva.

Ana Barbara Vego

Tamo ste nepunih mjesec dana – jeste li se snašle i prilagodile novom privremenom životu?

Suton:  Mislim da smo se dosta dobro snašle. Ljubljana je mali grad i svugdje se može brzo i lako doći. Ljudi su pristupačni i većina njih dobro govori hrvatski jezik.
Vego
: Da, bolje nego što sam mislila. Svi su susretljivi i dosad nije bilo nikakvih problema. Već prije dolaska u Ljubljanu nam je njihovo sveučilište poslalo sve potrebne informacije za snalaženje po gradu s detaljnim objašnjenjima, to nam je puno pomoglo.

Koje su mane i vrline odlaska na razmjenu?

Suton: Pa, vrlina ima puno. Prije svega nova poznanstva, zatim upoznavanje s drugačijim načinom rada na sveučilištu, život u novom gradu, brojna putovanja, izlasci..
Vego: Mane bi bile troškovi života u drugom gradu, i udaljenost od najbližih. Svakako ima više vrlina nego mana.

Pitanje koje vjerojatno zanima dosta studenata je kakav je društveni život?

Suton: Odličan! Ljudi su pristupačni i društveni.  Noćni život je dobar, u mnogim klubovima se pušta i hrvatska glazba, pa ponekad imam osjećaj kao da nisam u drugoj državi. Također ima puno sadržaja organiziranog baš za Erasmus studente, kao npr. tečaj slovenskog jezika, kuglanje, karaoke, zajedničko gledanje filmova, putovanja…
Vego: Slažem se, super je. Ljubljana ima puno više sadržaja nego Dubrovnik, pogotovo što se tiče noćnih izlazaka. I mentalitet ljudi je drugačiji, što meni odgovara. Zasad imam samo pozitivna iskustva.

Matea Suton

I za kraj, što biste poručile studentima koji se planiraju prijaviti dogodine? Na što da obrate pažnju?

Suton: Poručila bih im da se definitivno prijave, jer je Erasmus razmjena odlično i nezaboravno iskustvo te da ga iskoriste najbolje što mogu, jer će od tog iskustva sigurno imati koristi u budućnosti.
Vego: Neka se obavezno prvo konzultiraju sa sveučilištem za koje su zainteresirani, zna se dogoditi da nemaju predavanja na engleskom jeziku, ili su troškovi života preveliki za studenta.

Magdalena Linde

petak, 27. ožujka 2015.

Šizofrenija-jedna druga stvarnost


foto: cdm.me


Šizofrenija, često nazivana rakom duše ili kraljicom duševnih bolesti, je bolest o kojoj se vrlo malo
zna, kako među laicima, tako i među doktorima. Uobičajena mjesta na kojima bi se moglo saznati više o nečemu ovakvom su knjižnica ili Wikipedija. No, možda čak bolje mjesto od toga je Forum.
Preciznije, jedan mali dio Foruma, jedan dio pod nazivom 'Šizofrenija', jedno iznenađujuće toplo
mjesto, jedna druga stvarnost.
Nekoliko dana čitanja ovog foruma, i netko će se osjećati kao nova osoba. Naravno netko će se
osjećati i kao šizofreničar, pa nije preporučljivo za one slabog srca. Od uzroka, preko simptoma, do
raznoraznih lijekova i rješenja, sve što bi nekoga moglo zanimati o šizofreniji, može se ovdje pronaći.
Teško je reći što pokreće više kontroverzi i diskusija, uzroci ili rješenja. Uzroke je najlakše podijeliti na dvije grupe, a to su genetski i društveni. Tvrdi se da je šizofrenija nasljedna bolest, da postoji
konkretni gen koji je prenosi, te se navode postoci mogućnosti da je dijete bolesnih roditelja dobije.
No, naravno, rijetko kad će djelovati taj genetski faktor ako nema onog društvenog. Općenito
mišljenje je da se mora dogoditi nešto što bi pokrenulo taj gen, tu predispoziciju da se oboli. To mogu
biti različite stvari, od pretjeranog izlaženja, opijanja, konzumiranja droga pogotovo LSD-a, pa do
nekog velikog stresa ili traume kao što je težak prekid veze ili gubitak voljene osobe.
Što se tiče rješenja, većinom su to lijekovi, odnosno kombinacije lijekova, antipsihotici, antidepresivi,
litij, ovisi o preporuci psihijatra. Neki se odluče za alternativne metode, kao što je meditacija, nekima
su draže metode religiozne prirode, pa posjećuju svećenike s visokim brojem izliječenih u rukavu.
Kad dođe do kritičnog stanja, dolazi i do hospitalizacije, pa se i to treba ubrojiti u metode rješavanja. Kao i terapija elektrošokovima, koja se sad naziva magnetskom terapijom, i izgleda vrlo drugačije od
elektrošokova koje vidimo u psihološkim trilerima, te ima najvišu stopu izliječenja. Na kraju, možda
najbolja metoda, psihoterapija, je naravno i ona do koje je najteže doći, možda čak nemoguće, osim
ako se pacijentu jako posreći u državnoj bolnici ili na lutriji pa si može priuštiti 300 kuna za sat kod
privatnog psihijatra.
Ipak, ono što treba najviše naglasiti su sami simptomi bolesti, ono što ti pacijenti proživljavaju, te
kako se prema njima odnositi i kako im pomoći. Simptomi se dijele na pozitivne i negativne. Pozitivni, premda nisu nimalo pozitivni u onom smislu riječi koji će većini pasti na pamet, uključuju stvari kao što su vidne i slušne halucinacije, sumanute ideje, prisilne misli i poremećaji mišljenja. Ono što se može primijetiti na Forumu jest da je najizraženiji simptom strah. Strah da osobu netko prati, da svi u nju gledaju, svi o njoj pričaju, da je iz nekog razloga na meti. To rađa paranoične ideje i halucinacije. Često osobe umisle da su religiozni likovi, najčešće Isus, pa haluciniraju u skladu s tim, na neki način u skladu sa svojom trenutnom percepcijom sebe.
Koliko god ovi simptomi izgledali užasavajući, negativni su za mnoge još gori. Oni uključuju potpunu emocionalnu tupost, oskudnost govora i apatiju. Pacijenti u ovim fazama ne mogu osjetiti nikakve emocije, pa tako ni zadovoljstvo bilo čime. Nemaju potrebu za komuniciranjem s vanjskim svijetom, većinom se zatvore u sobu i konzumiraju cigarete.
Teško je reći koja je faza veći krivac za visoku stopu suicida kod šizofreničara. Nekad je to i faza nakon terapije, kad se pacijent vrati u stvarnost i shvati što je radio i da ništa nije onakvim kakvim je to zamišljao. Takvo nešto je teško uopće zamisliti i mnogi se s tim ne mogu nositi.
Zato je najbitniji dio sprječavanje takvih tragedija i pitanje odnosa prema ovim osobama. Ono što se
da zaključiti iz Foruma, jest da su oni osobe kao i svi mi ostali, i vole da se tako prema njima i odnosi.
Premda se to čini kao iznimno teška zadaća, nekad je dovoljno s njima sjesti, poslušati ih, popričati s
njima kao što bismo popričali s bilo kojom drugom osobom. Ljudi su različiti, a šizofreničari su ljudi,
stoga su i šizofreničari različiti. Tako se prema njima treba i odnositi, i ne stavljati ih sve u isti koš,
onaj koji je obilježen do kraja života. Svi mi imamo svoje strahove, svi mi imamo svoje stvarnosti, no  bitno je shvatiti da se one ne moraju suprotstavljati i da njihovim međusobnim nadopunjavanjem,
možemo dobiti najljepšu stvarnosti koju smo mogli zamisliti.

Tea Bundalo

utorak, 17. ožujka 2015.

Maro Dabelić o politici: Ljudi cijene napredak

Foto: Maro Dabelić, student Pomorstva i aktivan član HNS-a
Maro Dabelić je student četvrte godine diplomskog studija Pomorstva. Član je Hrvatske narodne stranke, liberalnih demokrata i aktivan športaš. U ranoj mladosti, kao većina dubrovačkih dječaka, trenirao je u vaterpolo klubu Jug, no u petnaestoj godini, interes je usmjerio na rukomet. Od tada je igrač rukometnog kluba Dubrovnik gdje nastupa za drugu Hrvatsku ligu Jug. No, u slobodno vrijeme i dalje se bavi vaterpolom te je u amaterskom natjecanju Divlja liga, sa svojom ekipom FUN H20, osvojio prošlu sezonu.

Kada i zašto ste se uključili u Hrvatsku narodnu stranku?

Politika me dugo nije zanimala jer sam u potpunosti bio posvećen fakultetu i treninzima. No, prošle godine kad je počela zadirati u odluke o športu, odlučio sam se aktivirati. Ključni trenutak bio je rušenje proračuna , iz kojeg se, između ostalog, trebalo športašima uplatiti 50 posto troškova putovanja na gostovanju. Neosporno je da bi tom mjerom svi oni u gradu profitirali. Kako sam svjetonazorski najbliže programu HNS-a i  podržavam sve kvalitetne poteze dosadašnjeg gradonačelnika Andra Vlahušića, odluku nije bilo teško donijeti. Kao primjer, istaknuo bih, subvencije, kredite za studente i plaćanje trenera športskim klubovima.

U stranku se učlanio veliki broj mladih ljudi. Koji je razlog tome? 
To je posebno vidljivo u posljednje vrijeme. Kada sam  pristupao stranci, uključilo se i pet mojih prijatelja športaša. Svaki novi dan prilaze nam i brojni drugi , međutim poseban interes pokazuju studenti. Nedavna događanja u politici, kako gradskoj tako i nacionalnoj,  potaknula su mlade da se društveno pokrenu. Razlog tome je što se politika počela direktno uplitati u naše živote.Na prijevremene lokalne izbore HNS je izašao u koaliciji sa Socijaldemokratskom partijom i Hrvatskom strankom umirovljenika.

Jesu li na taj način nadvladane do tada postojeće nesuglasice između SDP-a i HNS-a?  
Nisam 2013. bio uključen u politiku pa sam tadašnja zbivanja  promatrao sa strane. Tada sam razmišljao da je dobro da se ide zajedno. Nažalost, pokazalo se kako je tim omogućeno jedino nedavno rušenje proračuna. Nesuglasice, ako ih je i bilo, danas ne primjećujem. U ovoj kampanji svi zajedno sudjelujemo i vlada jedna zdrava, poticajna atmosfera. Svaki sastanak ili aktivnost predstavlja ugodno druženje i nerijetko se dogodi da nakon napornog dana svi zajedno negdje pođemo i zabavimo se.

Nakon početnog suglasja Dubrovački dogovor izazvao je promjene i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i Socijaldemokratskoj partiji. Koje je Vaše mišljenje? 
On je pokazao  kako je moguće pomiriti naizgled nepomiriva stajališta i svjetonazore te zajednički raditi na dobrobiti naših sugrađana. Gledajući iz današnje perspektive, to očito nije odgovaralo svima. Tako su se članovi prvo SDP-a, a potom i HDZ-a, odlučili za promjenu vodstva, što je u konačnici dovelo do sadašnjih izbora. Iako je dogovor trebao biti neformalna odluka političara da zajedno rade na boljem sutra, sama kohabitacija se pokazala lošim rješenjem. Pitanje je jesu li tome presudile svjetonazorske razlike ili su svoj utjecaj  imale središnjice. Međutim, iako je SDP formalno povukao svoje ljude iz odbora, članovi su ostali podržavati dobre odluke, dok se HDZ odlučio za rušenje proračuna i tim izazvao ove, nepotrebne izbore.

Kako komentirate pravomoćnu sudsku presudu dosadašnjeg gradonačelnika, Andra vlahušića? 
Sam gradonačelnik je priznao svoju krivnju zbog poklanjanja povjerenja pogrešnoj osobi. Kroz njegove ruke dnevno prođe na stotine dokumenata koje treba pregledati i potpisati. Naravno da su  moguće greške, a  jedna takva ga je, nažalost, skupo koštala. Trebao je biti posebno oprezan pri biranju stručnih suradnika, čiji je posao bio sve dobro pregledati i provjeriti. Disciplina je nužna. Na adresu Gradske uprave dnevno pristiže ogromna količina zahtjeva vezanih za račune, ostvarenje građevinskih i komunalnih dozvola  te raznih drugih dopisa. 

Kakva su Vaša očekivanja u drugom krugu lokalnih izbora za gradonačelnika? 
Očekujem uvjerljivu pobjedu Andra Vlahušića. Nitko prije njega nije toliko napravio za ovaj grad, ali ni za nas, športaše. Svakim novim korakom po gradu uočljiva su poboljšanja. Riješeni su problemi s prometom, radi se na olakšavanju problema izolacije Dubrovnika, a građani dobivaju brojne pogodnosti. Prema rezultatima prvog kruga, jasno je da ljudi cijene napredak. Stoga, ne sumnjam da će većina Dubrovčana,  22. ožujka, baš njemu dati svoj glas.

Politički angažman, kao i sportske aktivnosti kojima se bavite, oduzimaju puno vremena. Kako uspijevate balansirati, što je ključ svega? 
U trenutku formalnog ulaska u politiku nisam  ni pretpostavljao da će se moj dnevni ritam toliko izmjeniti. Često s fakulteta idem ravno na sastanak stranke, a potom jedva stižem na trening. Ovaj mi period studiranja ne prolazi u studentskoj ležernosti  jer sam vikendima, zbog kampanje, prezaposlen. Ključ balansiranja je znati zašto je važno ono što radiš. Prioritet mi je obrazovanje, a zatim šport. Aktivan angažman u politici mi ne pada teško sve dok ostale obveze redovito ispunjavam. Mana je što su mi, uz taj ritam, obroci postali usputni, a na izlaske nemam vremena ni pomisliti. Međutim, ispunja me što ne gubim vrijeme. Treba izdržati  kraj sadašnje kampanje jer , nakon 22. ožujka, umor će pasti u zaborav,a  izvrsni projekti, posebice za mlade, krenuti s realizacijom.
Kristina Jelčić

petak, 6. ožujka 2015.

Intervju s Domagojem Trojanovićem: Najvažnija su djela

Upornost i verbalna slojevitost osobine su koje najbolje opisuju Domagoja Trojanovića, studenta preddiplomskog studija Mediji i kultura društva na Sveučilištu u Dubrovniku. Uspješnost i proaktivnost ovog mladog čovjeka jasno su vidljivi u činjenici da obnaša političku funkciju predsjednika Temeljnog ogranka Trsteno i član je Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice Dubrovnik. Stalnim angažmanom u politici stranačke mladeži postaje najmlađim kandidatom na izbornoj listi HDZ-a za gradskog vijećnika, pod brojem 22. Uz politiku, bavi se aktivnim volonterstvom pri Društvu multiple skleroze te je član Studentskog katoličkog centra.

Kako biste ocijenili trenutno stanje političke svijesti u dubrovačkom društvu, posebno mladih ljudi, kako ste se Vi zainteresirali?
Činjenica je da je to jedna subjektivna kategorija, ali je isto tako činjenica da većinu mladih ljudi danas politika slabo zanima, nažalost. U samom obrazovanju nedostaje, ne samo politoloških predmeta, već onih poput građanskog odgoja koji bi, zasigurno, od najranijih godina mlade ljude pripremio i osvijestio na važnost sudjelovanja u društvenim kretanjima i koji bi tada u većoj mjeri, bez straha i predrasuda, politički participirali u znatno većem broju nego je to danas. Taj nedostatak politološkog predznanja dovodi do situacija poput ove danas da sami kandidati za gradonačelnika govore o stvarima koje ne spadaju u njihove ovlasti, kao što su da će Dubrovnik odvojiti u regiju i da će se zalagati za stvari vezane za autonomiju Županije. U suprotnome bi znali da to spada u nadležnost Župana i da su to pitanja koja se rješavaju na nacionalnoj razini. Da ne spominjem paradoks da se za gradonačelnika kandidira osoba sa pravomoćnom presudom za kriminal i zlouporabu položaja. I najveći problem nije u tome, nego u nedostatku političkog morala onih koji ga podupiru te u šutnji akademske i vjerske zajednice, elita i općenito i same javnosti. Oteto je prokleto, to ljudi trebaju osvijestiti. Razlog zašto sam ja ušao u politiku je taj što sam shvatio da je politika društvo i sam život oko nas. Također, radi se i o mojim osobnim financijama. Prije četiri godine sam ušao u stranku, prošao puno i lijepog i onog manje lijepog, stekao životno iskustvo kao drušveni kapital koji je nenadoknadiv.

Je li HDZ stranka krajnosti, s obzirom na sve ono pozitivno kao što je stvaranje Hrvatske držav,e u odnosu na negativni imidž koji je sebi priskrbila kroz period loših privatizacija i nezakonitih radnji?
Kao i svaka druga stranka, ima svoje pozitivne i negativne strane. Naravno da su brojne zasluge u stvaranju samostalne domovine i jedinstva u smislu njene obrane. Međutim, kroz povijest su se događale razne nezgodne situacije i kriminal. Ono što je najvažnije je da smo se mi kao stranka ogradili, jer kolektivnu odgovornost aposlutno ne prihvaćam, a ti pojedinici nisu više u našim redovima, nego su tamo gdje im je i mjesto. Ni ja kao pojedinac, ni grupa nikako ne možemo biti odgovorni za pojedinačne afere na nacionalnoj razini.

Kakvo je Vaše mišljenje o šefu dubrovačkog HDZ-a, Matu Frankoviću?
Najvažnija su djela. Mato Franković je do sada svoje riječi uspješno pretvarao u djela i to mi daje sigirnost da će tako i nastaviti na dobrobit svih nas. To bi mogao puno snažnije provoditi kada postane gradonačelnik, već 8. ožujka, na dan izbora. Naravno, kao osoba  ima svoje vrline i mane, ali je činjenica da se stalno trudi raditi na sebi i biti bolji, pogotovo u području komunikacije gdje ja, kao student Odjela za komunikoligiju, prijećujem znatan napredak.

U kojoj mjeri je slogan "ZA DUPLO BOLJI GRAD I OKOLICU" , realno ostvariv, ukoliko kandidat HDZ-a bude budući gradonačelnik?
Realno jest ostvariv. Svojevrsna je sreća u nesreći to da su ovo izvanredni izbori, dok su redovni za dvije godine. Bilo bi nezrelo sada davati isprazna obećanja i na taj način sam sebi zabiti autogol za dvije godine, jer ljudi pamte. A druga je stvar što se radi o mladim ljudima se žele dokazati sad ili nikad i svjesni su, ako se sad prepuste hiru, sutra su politički mrtvi. Na kraju krajeva ,zbog samih sebe imaju jasnu želju ostvariti program za Duplo bolji Dubrovnik.

Vaše kolege iz suprotnog tabora su političari s kojima se ideološki sukobljavate. Postoji li tendencija rasta u smislu prihvaćanja razlika kroz vanstranački dijalog?
Članove, članice i simpatizere drugih stranaka nipošto ne doživljavam kao političke neparnike već političke suparnike. Ono što svi imamo za cilj je boljitak našeg Grada, naše domovine, cijelog svijeta. Samo na različite načine i različitim instrumentima djelujemo. Naravno da su tenzije uvijek malo veće prije izbora, ali kroz redovno vrijeme treba spojiti srca, uskladiti mozgove, stisnuti ruke za sve ono čime se bavimo u Gradu, s bilo koje razine. Bitno je da Grad ide naprijed, a suprotnosti nas obogaćuju i osobno nikad nisam bio za to da se bilo koga diskriminira po bilo kojoj osnovi.

Kakvo je Vaše mišljenje o postojanju Dubrovačkog dogovora?
To je jedna delikatna situacija. Kad se događa da jedna opcija ne može sastaviti većinu, dobro je da se udruže dvije najjače opcije i postignu rješenje. Međutim, ovdje se dogodilo da interesi pojedinaca i interesnih skupina nadilaze interese puka i u tom smislu je počinjena nepravda. Od samog početka Dogovor je bio nekonkretan, nekompletan i neprirodan. Jednostavno je bio loš i zato je završio neslavno. Danas se događa to da njegovi kreatori ideja pomalo nestaju sa političke scene jer su izgubili političku relevantnost.

Kakve su Vaše političke ambicije i koliko Vam je studij omogućio da ih osvijestite?

Na ovom studiju sam dobio zaista puno znanja i stekao različite vještine kojima sam svladao osnove bilo terminološke i teorijske, bilo praktične političke kulture i same politike kao posebnog društvenog fenomena. U politici nemam neki poseban cilj, osim uvijek djelovati u smjeru razvoja i dobrobiti našeg Grada i Županije. Vrijeme nosi svoje, vidjeti ćemo što će donijeti. Korak po korak, za početak pobjedu na izborima za gradonačelnika i krenuti u provođenje ideje da se ovaj Grad napravi duplo boljim.

Kristina Jelčić