foto: cdm.me
Šizofrenija, često nazivana rakom duše ili kraljicom duševnih bolesti, je bolest o kojoj se vrlo malo
zna, kako među laicima, tako i među doktorima. Uobičajena mjesta na kojima bi se moglo saznati više o nečemu ovakvom su knjižnica ili Wikipedija. No, možda čak bolje mjesto od toga je Forum.
Preciznije, jedan mali dio Foruma, jedan dio pod nazivom 'Šizofrenija', jedno iznenađujuće toplo
mjesto, jedna druga stvarnost.
Nekoliko dana čitanja ovog foruma, i netko će se osjećati kao nova osoba. Naravno netko će se
osjećati i kao šizofreničar, pa nije preporučljivo za one slabog srca. Od uzroka, preko simptoma, do
raznoraznih lijekova i rješenja, sve što bi nekoga moglo zanimati o šizofreniji, može se ovdje pronaći.
Teško je reći što pokreće više kontroverzi i diskusija, uzroci ili rješenja. Uzroke je najlakše podijeliti na dvije grupe, a to su genetski i društveni. Tvrdi se da je šizofrenija nasljedna bolest, da postoji
konkretni gen koji je prenosi, te se navode postoci mogućnosti da je dijete bolesnih roditelja dobije.
No, naravno, rijetko kad će djelovati taj genetski faktor ako nema onog društvenog. Općenito
mišljenje je da se mora dogoditi nešto što bi pokrenulo taj gen, tu predispoziciju da se oboli. To mogu
biti različite stvari, od pretjeranog izlaženja, opijanja, konzumiranja droga pogotovo LSD-a, pa do
nekog velikog stresa ili traume kao što je težak prekid veze ili gubitak voljene osobe.
Što se tiče rješenja, većinom su to lijekovi, odnosno kombinacije lijekova, antipsihotici, antidepresivi,
litij, ovisi o preporuci psihijatra. Neki se odluče za alternativne metode, kao što je meditacija, nekima
su draže metode religiozne prirode, pa posjećuju svećenike s visokim brojem izliječenih u rukavu.
Kad dođe do kritičnog stanja, dolazi i do hospitalizacije, pa se i to treba ubrojiti u metode rješavanja. Kao i terapija elektrošokovima, koja se sad naziva magnetskom terapijom, i izgleda vrlo drugačije od
elektrošokova koje vidimo u psihološkim trilerima, te ima najvišu stopu izliječenja. Na kraju, možda
najbolja metoda, psihoterapija, je naravno i ona do koje je najteže doći, možda čak nemoguće, osim
ako se pacijentu jako posreći u državnoj bolnici ili na lutriji pa si može priuštiti 300 kuna za sat kod
privatnog psihijatra.
Ipak, ono što treba najviše naglasiti su sami simptomi bolesti, ono što ti pacijenti proživljavaju, te
kako se prema njima odnositi i kako im pomoći. Simptomi se dijele na pozitivne i negativne. Pozitivni, premda nisu nimalo pozitivni u onom smislu riječi koji će većini pasti na pamet, uključuju stvari kao što su vidne i slušne halucinacije, sumanute ideje, prisilne misli i poremećaji mišljenja. Ono što se može primijetiti na Forumu jest da je najizraženiji simptom strah. Strah da osobu netko prati, da svi u nju gledaju, svi o njoj pričaju, da je iz nekog razloga na meti. To rađa paranoične ideje i halucinacije. Često osobe umisle da su religiozni likovi, najčešće Isus, pa haluciniraju u skladu s tim, na neki način u skladu sa svojom trenutnom percepcijom sebe.
Koliko god ovi simptomi izgledali užasavajući, negativni su za mnoge još gori. Oni uključuju potpunu emocionalnu tupost, oskudnost govora i apatiju. Pacijenti u ovim fazama ne mogu osjetiti nikakve emocije, pa tako ni zadovoljstvo bilo čime. Nemaju potrebu za komuniciranjem s vanjskim svijetom, većinom se zatvore u sobu i konzumiraju cigarete.
Teško je reći koja je faza veći krivac za visoku stopu suicida kod šizofreničara. Nekad je to i faza nakon terapije, kad se pacijent vrati u stvarnost i shvati što je radio i da ništa nije onakvim kakvim je to zamišljao. Takvo nešto je teško uopće zamisliti i mnogi se s tim ne mogu nositi.
Zato je najbitniji dio sprječavanje takvih tragedija i pitanje odnosa prema ovim osobama. Ono što se
da zaključiti iz Foruma, jest da su oni osobe kao i svi mi ostali, i vole da se tako prema njima i odnosi.
Premda se to čini kao iznimno teška zadaća, nekad je dovoljno s njima sjesti, poslušati ih, popričati s
njima kao što bismo popričali s bilo kojom drugom osobom. Ljudi su različiti, a šizofreničari su ljudi,
stoga su i šizofreničari različiti. Tako se prema njima treba i odnositi, i ne stavljati ih sve u isti koš,
onaj koji je obilježen do kraja života. Svi mi imamo svoje strahove, svi mi imamo svoje stvarnosti, no bitno je shvatiti da se one ne moraju suprotstavljati i da njihovim međusobnim nadopunjavanjem,
možemo dobiti najljepšu stvarnosti koju smo mogli zamisliti.
Tea Bundalo
Primjedbe
Objavi komentar