subota, 30. siječnja 2016.

Preko sto gradova sudjelovalo u Noći muzeja




Još jedan dokaz da Hrvatima kronično nedostaje kulturnog sadržaja


Noć muzeja je završila i iza sebe ostavila već poznatu sliku. Ogroman broj ljudi u pohodima na hrvatske kulturne ustanove; galerije, muzeje, spomenike kulture pa čak i jednu hidroelektranu (u Ozalju).

Dubrovnik naravno, nije bio iznimka u ovom nacionalnom događaju, ipak je on i sam jedan veliki muzej. Svoja vrata ove godine su ponovno otvorile Ljetne igre, u Festivalskoj palači, Dom Marina Držića, Arheološki muzej, muzej Rupe, Pomorski muzej, te Prirodoslovni muzej. Na stotine posjetioca prodefiliralo je kroz ove objekte i uživalo u programu koji im se nudio.

Trebaju li se ovakve manifestacije i češće događati? Odgovor je naravno da, što pokazuje i ogroman interes za prethodne Noći muzeja. Pitanje je zašto se ne događaju? Zašto je proračun za kulturu (odnosno proračun Ministarstva kulture republike Hrvatske) koji otpada na muzejsko galerijske djelatnosti, kazališnu i glazbeno-scensku djelatnost te programe audio vizualne djelatnosti i medija u 2015. iznosio bijednih 33% proračuna (nešto manje od 300 milijuna kuna). 

Građani su očito gladni kulture, no ona se konstantno označava kao neprofitabilna, dosadna i kao "nešto što ljude ne zanima". Kako onda objasniti veliku posjećenost ovakve manifestacije, zatim kulturnih događaja kao što su Pula film festival, Splitsko ljeto ili u kontekstu Dubrovnika, Dubrovačke ljetne igre čije otvaranje 10. srpnja svake godine označava početak "prave" turističke sezone, a zatvaranje kraj? Kako objasniti "neprofitabilnost" kulture kad se u Kazalištu Marina Držića svaka gostujuća predstava rasproda u roku od nekoliko sati, te se zbog velike zainteresiranosti redovito povećava broj predviđenih prikazivanja?

Hrvatske su vlade u proteklim godinama uvijek pokušavale prikazati Hrvatsku kao izrazito kulturnu europsku zemlju, nadaleko profinjeniju od svojih "barbarski i primitivnih" istočnih susjeda. Međutim, zanimljivo je da su ministarstva kulture tih "primitivnih" susjeda u 2014. imali veći proračun od hrvatskog ministarstva (u Srbiji za 300 milijuna kuna, dok je u BiH taj prosjek bio veći za otprilike 50 milijuna).

Ista stvar je vidljiva i u hrvatskim medijima. Većina onih privatni su kulturu u svojem programu sveli na goli minimum, ona se sad sastoji od copy/pasteanja priopćenja za medije, a novinare koji prate kulturu može se izbrojati na prste jedne ruke. Ni javni mediji, HRT nije ništa bolji. Njihov televizijski sadržaj sveden je na nekoliko uistinu dosadnih emisija, u kojima pasivno agresivne voditeljice izdiktiraju što se u proteklom tjednu dogodilo u kazalištima i galerijama, te koja je knjiga na top ljestvici, po broju prodanih primjeraka. Radijski program im je također kriminalno loš; emisije su ili stavljene u neke čudne sate ili ih vode umišljeni elitisti za čiji izbor riječi, treba koristiti rječnik.

Jedina nada koju kultura u Hrvatskoj ima jedan od njenih gradova bude izabran za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Jer ako to ne pokrene neke promjene, onda vjerojatno ništa neće.

četvrtak, 28. siječnja 2016.

Fokus na baštinu: Prošlost i budućnost ujedinjeni


Pogled u budućnost često iziskuje i blagi okret u prošlost. U prošlost se gleda kratko, samo da se ponovi što se iz nje naučilo. Stara poslovica kaže da je povijest učiteljica života. I je. Treba učiti iz nje uvijek i svagda. Nastaviti i očuvati sve ono što je bilo dobro, a sve ono što nije ispraviti.
Stoga su u sklopu pripreme Kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture osmišljeni projekti pod nazivom ''Fokus na baštinu'' koji su započeli još u 2015. godini. Nizom predavanja razmatra se baština kao dinamična kategorija, čvrsto vezana uz život zajednice. Pri tom je ključno uključivanje javnosti u proces odlučivanja, korištenja i upravljanja zaštićenim građevinama i cjelinama. Neizostavne su i tematske šetnje otvorene za javnost. Cilj šetnji je afirmirati zaboravljene ili zanemarene kategorije baštine te barem privremeno otvoriti javnosti inače nedostupne prostore.



Dubrovnik kao Grad slavne prošlosti naslijedio je izraziti baštinski trag. Trag je to koji vodi u budućnost, a na sadašnjim je generacijama da taj trag slijede. Kandidatura Dubrovnika nastoji tradiciju iz prošlosti prenijeti i na budućnost. Pokazati Europi i svijetu svo blago koje se naziva dubrovačkim. Učiniti to blago živom slikom sadašnjosti jer je ono po sebi svevremensko. 

Baština je tako inspiracija za dubrovačku budućnost. Pritom je ključna je europska dimenzija te budućnosti. Grad koji je bio jedan od kulturnih centara Europe može i treba to biti opet iznova. Ali ne Europe radi. Sebe radi. Sebe i svoje slavne prošlosti koju baštini. Na čast svih onih koji su u tu prošlost utkali svo svoje postojanje i djelovanje. Zato je i danas nužan fokus na baštinu - u jedinstvu prošlosti i sadašnjosti.

Mislav Ćimić

ponedjeljak, 25. siječnja 2016.

Intervju s Josipom Lisac: Ja slavim svaki put, svaki dan, svaki trenutak

Kada netko odluči pisati dnevnik, tada sve skrovite misli, svu intimu, osjećaje, pitanja i odgovore, nastoji podijeliti samo s olovkom i papirom, sačuvati samo za sebe sva najiskrenija promišljanja, želje i nadanja. Prije 40 godina posebnim pismom, onim notnim, napisan je „Dnevnik jedne ljubavi“, dostojanstveni dio antologije hrvatske glazbene pjesmarice, kultno djelo koje je Josipu Lisac smjestilo na pijedestal s kojeg svo ovo vrijeme nije silazila. S razlogom. Uvijek jedinstvena, posebna, intrigantna, neponovljiva uz vokalne sposobnosti koje često koketiraju s nadnaravnim, Josipa Lisac odlučila je prvi koncert kojim slavi ovu neobičnu obljetnicu, održati u Dubrovniku, gradu u kojem je daleke 1973. i promovirala album.

Što ste željeli na početku svoje karijere?
Od samog početka sam željela... Ne znam, nije mi se svidjelo ovo, nije mi se svidjelo ono, borila sam se protiv klišeja, jer svi smo različiti. Glazbu sam prihvatila od svoje 11-te godine kad sam postala članicom dječjeg zbora RTV Zagreb. Od tog dana, ja nemam pauze; koncerti, matineje, VIS O'Hara, Zlatni Akordi i zatim samostalna karijera do današnjih dana. To je bilo određeno, da ja budem u glazbi, to je moja strast, moja bit, moj smisao postojanja. Glazba je moj identitet, moj karakter se čuje i osjeća kroz glazbu. Sretna sam što se sve tako posložilo jer cijelo vrijeme sam nosila bunt u sebi i borila se biti uniformirana.

„Dnevnik“ je ostavio neizbrisiv pečat na Vama.
Da, to je prekrasna priča mladih koji traže ljubav, koji žele ljubav, ali zašto samo mladih, zašto ne i starih koji možda nisu doživjeli ljubav i traže je cijeli život, priča je to o susretima, padovima, usponima. Kroz te balade i ritmove, stihove koji nose poruku puno toga naučiš, ali jesi li spreman voljeti i znaš li što znači voljeti, to se treba zapitati. Taj album ima poruku da je ljubav davanje, primanje i najveće prijateljstvo. U početku nisam shvaćala snagu koju u sebi nosi ovaj album. Znate, sa 22 godine želiš uvijek nešto drukčije od onog što jest, ali imala sam sreću imati kvalitetne ljude oko sebe koji su znali kako me usmjeriti.

1973. Dubrovnik je bio jedan od tri grada u kojem ste promovirali „Dnevnik jedne ljubavi“. Kako je to izgledalo?  
Te godine sam imala tri promocije „ Dnevnika“ koje su se održale u Zagrebu, Beogradu i Dubrovniku. U Dubrovniku, promocija se održala u hotelu Libertas, sjećam se, sve je organizirao Andrija Seifried i bila je bura baš kao i ova današnja. Hotel u stijeni, vidite....ništa nije slučajno, pa ni ovo večeras....Znate, ja sam puno dolazila u Dubrovnik.'64. sam pjevala na otvaranju Dubrovački ljetnih Igara sa zborom, dirigirao je Lovro Matačić. Ja se jako volim hvaliti tim razdobljem, a 1992. došla sam s drugim brodom koji je probio blokadu i u crkvi Male braće održala koncert, a Stradunom u to zimsko vrijeme, trebam li reći da je opet puhala bura, šetala su tek djeca iz škole koja su me prepoznala i popričala sa mnom. Tada sam možda prvi put čula –dubrovačku riječ- i bila sam jako dirnuta.

Već 20–tak godina održavate i posebne koncerte, koncerte nazvane „U čast Karla Metikoša“.

Da, svaki put želim da je drugačije, da su koncerti nešto posebno. Ja sam već napravila veliku turneju po Zagrebu. Obišla sam sve moguće koncertne dvorane, kazališta velika i mala, pjevala na otvorenom. Uvijek sam nastojala da to bude blizu datuma Karlovog rođendana, ali nije bitan ni datum, važan je događaj. Karlo i ja , poznanstvo, prijateljstvo pa ljubav , ljubav u veljači i snaga koju mi je dao dovela me je do toga gdje sam sada i zato pjevam za njega.

Na sceni ste razigrani, uvijek zanimljivi, posebni i novi. Često se poigravate sa glazbenim stilovima koje ostvarujete kroz suradnje s mladim ljudima.
To je famozno. Jako je dobro što su gotovo sve suradnje došle sa željom s druge strane, zato je i uspjelo. Ja sam ih prepoznala; jedan Cubismo, jedna Boa, divni Dino Dvornik ..to je fantastično. Ja sam zapravo o svima njima već jako puno znala i to je fantastično. Sad ne znam jesam li ih ja dozvala ili je bolje da je došlo s njihove strane , da nema zadrške itd. Ovako je došlo slobodno, a slobode s moje strane imate koliko hoćete. Zatim dolazi reper Marin Ivanović-Stoka, to je bila fantastična suradnja i onda dolazimo do jazzera. Elvis Stanić mi je ponudio gostovanje na njegovom albumu, dakle, od funka do jazza. Sjetim se „Oluje“, glazbenog presedana iz 1970. i vrsnih jazz glazbenika koji su bili oko mene. Tada to možda nisam znala razumjeti. A to što sam razigrana, zahvalna sam dragom Bogu da mi je ostavio malo razigrane djevojke u meni , da mogu lakše podnositi sve, da se mogu razveseliti , iako i ja imam svoj život i svoje kušnje, ali idem dalje i moram vam reći, ja slavim svaki put jer svaki trenutak se mora slaviti.



Suzi Sokol

Zašto sam upisala studij?

Razmišljajući o tome kako započeti pisati na zadanu temu, tražeći jednostavan i logičan razlog ili u konačnici odgovor na pitanje sadržano u samom naslovu, shvatila sam da jednostavnog odgovora i nema ili ga bar JA nemam. Naime, godine koje nosim i u potpunosti su moje vlasništvo, nerijetko, u sistemu i načinu života koji nas okružuje, ne vezujemo uz studiranje. Obično, te iste godine, vezujemo uz zrelost, ozbiljnost, stečene radne navike i naravno, obitelj. 

Studiranje, sfera je to u koju smještamo mladost, radoznalost, želju za nekim novim spoznajama, avanturizmom (naravno, vezanim uz znanost) kreiranje osobnog profesionalnog identiteta. U većini slučajeva, scenarij je upravo takav. Iznimke su tu da bi potvrdile pravilo svoga postojanja.

Kako je sve oko nas medij na svoj način (ali ne onaj šarlatanski - spiritualni ), moja osobna preokupacija oduvijek je bila biti dijelom istog, na ovaj ili onaj način. Ljubav prema glazbi, mediju koji dopire do najskrovitijih djelova naše intime, godinama je u meni stvarala skoro pa nasušnu potrebu za komunikacijom, komunikacijom sa samom sobom, ali i s okolinom do koje sam oduvijek i dolazila na taj način, dolazila s lakoćom. S određenom zrelošću stečenom godinama, shvatila sam kako je zajedno sa mnom sazrijevala i želja za objedinjenjem i konkretiziranjem onoga što smatram da me obilježava. Logičan korak bio je upisati studij Mediji i kultura društva.

Sad sam tu, treća godina otkucava, listovi na kalendaru se smjenjuju, a moje putovanje tajnovitim putima nauke ide svojim tijekom. Neki koraci su laki i neopterećeni, drugi malo teži i bremeniti, ali koraci su - moji. Dijelom sam sveučilišne obitelji s nadom pa čak i uvjerenjem da će mi pružiti dovoljno razloga da svoju osobnost i sposobnost na pravi način valoriziram.

Ne mogu reći da želim biti novinarka ili PR, što su glavne ili bar najočekivanije težnje polaznika ovog studija, ali mogu reći da želim pokušati nadograditi dosadašnje životno znanje i pokloniti sebi, vjerujem, vrijednost koja je neprocijenjiva.

Suzi Sokol




utorak, 19. siječnja 2016.

Mural u Gružu: Prijestolnica ljudskog duha

 
 Javni prostor - što je to? Svačije, a ničije. Briga nekoga drugoga. Barem takav odnos prema javnom prostoru imaju mnogi. Ali ne i jedan od gradova kandidata za Europsku prijestolnicu kulture (EPK). Za takva razmišljanja nema mjesta. Treba napredovati. Napredovati u duhu. To je jedan od ciljeva kandidature. Jedino tako Dubrovnik može biti istinska prijestolnica, prijestolnica ljudskog duha 21. stoljeća. I bez titule EPK. A opet, i ona dobro dođe!

U sklopu projekta ''Grad kandidat: Razotkrivanje'' proteklog tjedna je svoje djelo razotkrio akademski slikar, grafičar, ilustrator i street artist Miron Milić. Posljednjih se godina svojim posebnim i jedinstvenim radovima nametnuo kao jedno od najvažnijih imena hrvatske street art scene. Street art je, nažalost, pomalo apstraktan pojam većini Hrvata. No, polako se uči i njegovo značenje.

Umjetnik je realizirao mural na zgradi Lučke uprave Dubrovnik. Tema murala se izravno odnosi na koncept kandidature - pomorstvo i luka kao mjesto otvorenosti grada prema vanjskom svijetu, ali i mjesto neprestane preobrazbe grada-luke. Naziv ''Novi horizont'' otvara već mnoga pitanja. Kakav je danas dubrovački horizont? Kakav će biti horizont 2020. godine? Kakav bi trebao biti?
 
 
 
Na ta pitanja odgovor mora dati svatko za sebe. Svako djelo, pa naravno i ovaj mural, svatko će interpretirati na svoj način. U mnogome će se taj način vjerojatno podudarati s načinima drugih, ali će se vjerojatno i u nečemu razlikovati. Umjetnost potiče razmišljanje, potiče aktivniji rad sivih stanica mozga. Rad koji automatizacija društva kao da želi ukloniti. E pa, u umjetnosti toga nema! Ne odlijeće se iz stvarnosti. Ni balonom, ni ničim drugim. Razmišlja se. Zasukaju se rukavi. Za dobrobit svih. Tako se postaje, prije svega prijestolnica ljudskog duha. Pa i prijestolnica umjetnosti. Prijestolnica kulture.

Mislav Ćimić

Može li UNESCO platnom prekriti kruzere?

Grade što si spav’o ispod Srđa, san tvoj probudila ti vojska” pjevao je Srećko Kljunak, sada već davne 1992., a isti bi stihovi mogli zaživjeti i danas uz malu izmjenu – “san tvoj probudio ti kapitalizam”. Internet bruji od UNESCO-ve kritike upućene dubrovačkim gradskim vlastima u kojoj osuđuje izostanak studija koje bi očitovale štetan utjecaj gradnje golf terena na brdu Srđ na cjelokupnu kulturnu baštinu grada Dubrovnika, a uz opomenu i ukore, kroz priču se između redaka provlači i prijetnja o micanju Dubrovnika s liste zaštićene svjetske kulturne baštine.

Građani šokirano uzdišu, rukom pokrivaju usta, glasno protestiraju te upiru prstom svugdje osim ondje gdje bi trebali – prema samima sebi. Dubrovnik se više od desetljeća postepeno pretvara u paletu suvenirnica loših keramičkih i kineskih proizvoda, fast food restorana, kao i onih neopravdano skupih u kojima se poslužuju zamrznuti uvozni proizvodi, a sada je najednom pitanje očuvanja kulturološkog integriteta od ključne važnosti. Kasno Marko na Kosovo… Oni građani koji su politički aktivni za svog su vođu po drugi puta odabrali čovjeka koji je nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora, a oni koji se politikom nisu htjeli baviti – ona se pozabavila njima. Izgleda da Dubrovčanima nisu najjasniji principi na kojima funkcionira demokracija jer da je razumiju razmišljali bi dugoročnije, birajući ljude koji će ih zastupati na još čemu osim na principu iskoristivosti veze za zaposlenje. U sadašnjoj ekonomskoj situaciji, takvo je što razumljivo i nije za osudu, ali se isto tako za svoje odluke mora snositi odgovornost.

Tema samog povlačenja Dubrovnika s UNESCO-ve famozne liste priča je za ‘potpalu’ koju su servirali vjerojatno isti oni koji su mu aktivnosti gradskih vlasti i prijavili, i premda nema opravdanja za izostanak transparentnosti njihova poslovanja, za sam proces povlačenja titule spomenika kulture, nije dovoljno graditi nekretnine i golf terene na brdu iznad njega. U pitanju su kojekakve političke računice u kojima se pitanje kulturne ostavštine spominje samo u vidu ekonomske profitabilnosti. Ideja spornih golfskih terena na brdu Srđ je u samim svojim začecima komična jer tko god da je posjetio dotično mjesto zna da tamo i za nesnosno vrućih ljetnih dana puše vjetar koji je glavna prepreka tom sportu, no to je samo paravan za druge, bitnije projekte.

Još jedna tragikomična stvar u cijeloj situaciji je stav UNESCO-a koji se pokušava nametnuti kao autoritet, kao da će njihov ukor Dubrovniku spriječiti turiste iz svih dijelova svijeta da se kao mravi slijevaju u Grad i stvaraju paklenu gužvu u autobusima. Njihov doprinos u Domovinskom ratu sastojao se od prekrivanja fontana i spomenika plavim platnima s njihovim logom koji nisu učinili puno u sprječavanju granata da dođu do svog cilja.

Čitava je trenutna gospodarska situacija Dubrovnika za njegove građane dvosjekli mač: mrziti turiste, a živjeti od njih, ponositi se starinom i tradicijom, a zahtijevati napredak, uzdizati krilaticu libertas, a slobodu povjeravati nepodobnima, sve su to naličja istog novčića koje građani moraju pomiriti, izbalansirati te svjesno i dugoročno o njima razmišljati.

Not everything that you read on the internet is true“, kaže citat poznatog memea uz kojeg ponosno stoji Abraham Lincoln i koji savršeno odgovara apsurdnosti trenutne situacije. Pa tako neće ni UNESCO maknuti Dubrovnik s liste zaštićene kulturne baštine, ali ostaje nada da će priča svakako poslužiti svrsi – da će protresti svijesti ljudi, izvući ih iz letargije, navesti ih na promišljanje, suveren građanski dijalog i na odgovorno političko odlučivanje.


Dolores Brbora

četvrtak, 14. siječnja 2016.

''Vječna vatra gnjeva'' iliti umjetnost potpiruje



Kroz projekt ''Grad kandidat: Razotkrivanje'' devet umjetnika intervenirat će na neki način u prostor Grada. Na koji način? Svoj način. Do sada su izlagali Siniša Labrović, Vladimir Frelih, Igor Kuduz, Sandro Đukić i umjetnički kolektiv Numen, a najsvježijie, jučer, i Dalibor Martinis. Njegova akcija-instalacija „Vječna vatra gnjeva” do sada je možda najneobičnija.

Riječ je o paljenju automobila koje se zbilo u Mokošici. Bura nije bila prepreka. Osim u Mokošici, rad je proteklih godina izveden u Ljubljani, Grazu, Zagrebu i Subotici. Autor postavlja pitanje ''je li Grad (ono što je globalno poznato kao Dubrovnik) zaista grad ili je tek privid urbanog centra koji je zapravo izgubio svoje bitne karakteristike mjesta društvenog okupljanja i razmjene te postao razglednica za turističku prodaju''. Na taj način umjetnik želi prodrmati gradsku javnost i potaknuti na promišljanje budućnosti Dubrovnika.
 
Kako to obično biva, javnost je podijeljena. Jedni cijene ovu intervenciju kao par excellence izričaj suvremene umjetnosti. Žele vidjeti kako uz goreći automobil gore i sve predrasude i malograđanština ovog kraja. Drugi pak, u plamtećem automobilu uopće ne vide umjetnost. Smatraju da se promatrajući goreći automobil nitko neće ni kulturno, ni umjetnički uzdignuti. Oni u plamenu vide samo dim koji suklja i koji će prodrijeti u vlakna odjeće koja se suši na balkonima obližnjih kuća (bura dobro suši!).

Dakle, kojoj se struji prikloniti? Za koje se mišljenje opredijeliti? Ima li neko treće možda? Četvrt? Peto? Šesto? Trebalo bi ih biti. Toliko, i još puno više. To je zadaća umjetnosti. Ona mora generirati različita mišljenja, poimanja i osjećaje. Umjetnost je oduvijek bila poligon novog, a novo je uvijek podložno diskusiji. 

O ukusima se ne raspravlja kaže poslovica. Ili možda ipak raspravlja? Sviđao se nekome plamteći automobil ili ne, sviđala se nekome takva umjetnost ili ne važno je zadržati produktivnu razinu diskusije u javnosti. O gorućem automobilu pa nadalje i o svemu drugome što dotiče širu zajednicu. Čini se da je autor ispunio svoj cilj - izazvao različite reakcije. Barem malo (možda premalo, ali i to je nešto - nije do autora nego do sredine) prodrmao javnost. U tome je cijela bit. Svidjela se kome ova vatra ili ne. Umjetnost bocka. Potpiruje.


Mislav Ćimić