Kada netko odluči pisati dnevnik, tada sve skrovite misli, svu intimu, osjećaje, pitanja i odgovore, nastoji podijeliti samo s olovkom i papirom, sačuvati samo za sebe sva najiskrenija promišljanja, želje i nadanja. Prije 40 godina posebnim pismom, onim notnim, napisan je „Dnevnik jedne ljubavi“, dostojanstveni dio antologije hrvatske glazbene pjesmarice, kultno djelo koje je Josipu Lisac smjestilo na pijedestal s kojeg svo ovo vrijeme nije silazila. S razlogom. Uvijek jedinstvena, posebna, intrigantna, neponovljiva uz vokalne sposobnosti koje često koketiraju s nadnaravnim, Josipa Lisac odlučila je prvi koncert kojim slavi ovu neobičnu obljetnicu, održati u Dubrovniku, gradu u kojem je daleke 1973. i promovirala album.
Što ste željeli na početku svoje karijere?
Od samog početka sam željela... Ne znam, nije mi se svidjelo ovo, nije mi se svidjelo ono, borila sam se protiv klišeja, jer svi smo različiti. Glazbu sam prihvatila od svoje 11-te godine kad sam postala članicom dječjeg zbora RTV Zagreb. Od tog dana, ja nemam pauze; koncerti, matineje, VIS O'Hara, Zlatni Akordi i zatim samostalna karijera do današnjih dana. To je bilo određeno, da ja budem u glazbi, to je moja strast, moja bit, moj smisao postojanja. Glazba je moj identitet, moj karakter se čuje i osjeća kroz glazbu. Sretna sam što se sve tako posložilo jer cijelo vrijeme sam nosila bunt u sebi i borila se biti uniformirana.
„Dnevnik“ je ostavio neizbrisiv pečat na Vama.
Da, to je prekrasna priča mladih koji traže ljubav, koji žele ljubav, ali zašto samo mladih, zašto ne i starih koji možda nisu doživjeli ljubav i traže je cijeli život, priča je to o susretima, padovima, usponima. Kroz te balade i ritmove, stihove koji nose poruku puno toga naučiš, ali jesi li spreman voljeti i znaš li što znači voljeti, to se treba zapitati. Taj album ima poruku da je ljubav davanje, primanje i najveće prijateljstvo. U početku nisam shvaćala snagu koju u sebi nosi ovaj album. Znate, sa 22 godine želiš uvijek nešto drukčije od onog što jest, ali imala sam sreću imati kvalitetne ljude oko sebe koji su znali kako me usmjeriti.
1973. Dubrovnik je bio jedan od tri grada u kojem ste promovirali „Dnevnik jedne ljubavi“. Kako je to izgledalo?
Što ste željeli na početku svoje karijere?
Od samog početka sam željela... Ne znam, nije mi se svidjelo ovo, nije mi se svidjelo ono, borila sam se protiv klišeja, jer svi smo različiti. Glazbu sam prihvatila od svoje 11-te godine kad sam postala članicom dječjeg zbora RTV Zagreb. Od tog dana, ja nemam pauze; koncerti, matineje, VIS O'Hara, Zlatni Akordi i zatim samostalna karijera do današnjih dana. To je bilo određeno, da ja budem u glazbi, to je moja strast, moja bit, moj smisao postojanja. Glazba je moj identitet, moj karakter se čuje i osjeća kroz glazbu. Sretna sam što se sve tako posložilo jer cijelo vrijeme sam nosila bunt u sebi i borila se biti uniformirana.
„Dnevnik“ je ostavio neizbrisiv pečat na Vama.
Da, to je prekrasna priča mladih koji traže ljubav, koji žele ljubav, ali zašto samo mladih, zašto ne i starih koji možda nisu doživjeli ljubav i traže je cijeli život, priča je to o susretima, padovima, usponima. Kroz te balade i ritmove, stihove koji nose poruku puno toga naučiš, ali jesi li spreman voljeti i znaš li što znači voljeti, to se treba zapitati. Taj album ima poruku da je ljubav davanje, primanje i najveće prijateljstvo. U početku nisam shvaćala snagu koju u sebi nosi ovaj album. Znate, sa 22 godine želiš uvijek nešto drukčije od onog što jest, ali imala sam sreću imati kvalitetne ljude oko sebe koji su znali kako me usmjeriti.
1973. Dubrovnik je bio jedan od tri grada u kojem ste promovirali „Dnevnik jedne ljubavi“. Kako je to izgledalo?
Te godine sam imala tri promocije „ Dnevnika“ koje su se održale u Zagrebu, Beogradu i Dubrovniku. U Dubrovniku, promocija se održala u hotelu Libertas, sjećam se, sve je organizirao Andrija Seifried i bila je bura baš kao i ova današnja. Hotel u stijeni, vidite....ništa nije slučajno, pa ni ovo večeras....Znate, ja sam puno dolazila u Dubrovnik.'64. sam pjevala na otvaranju Dubrovački ljetnih Igara sa zborom, dirigirao je Lovro Matačić. Ja se jako volim hvaliti tim razdobljem, a 1992. došla sam s drugim brodom koji je probio blokadu i u crkvi Male braće održala koncert, a Stradunom u to zimsko vrijeme, trebam li reći da je opet puhala bura, šetala su tek djeca iz škole koja su me prepoznala i popričala sa mnom. Tada sam možda prvi put čula –dubrovačku riječ- i bila sam jako dirnuta.
Već 20–tak godina održavate i posebne koncerte, koncerte nazvane „U čast Karla Metikoša“.
Da, svaki put želim da je drugačije, da su koncerti nešto posebno. Ja sam već napravila veliku turneju po Zagrebu. Obišla sam sve moguće koncertne dvorane, kazališta velika i mala, pjevala na otvorenom. Uvijek sam nastojala da to bude blizu datuma Karlovog rođendana, ali nije bitan ni datum, važan je događaj. Karlo i ja , poznanstvo, prijateljstvo pa ljubav , ljubav u veljači i snaga koju mi je dao dovela me je do toga gdje sam sada i zato pjevam za njega.
Na sceni ste razigrani, uvijek zanimljivi, posebni i novi. Često se poigravate sa glazbenim stilovima koje ostvarujete kroz suradnje s mladim ljudima. To je famozno. Jako je dobro što su gotovo sve suradnje došle sa željom s druge strane, zato je i uspjelo. Ja sam ih prepoznala; jedan Cubismo, jedna Boa, divni Dino Dvornik ..to je fantastično. Ja sam zapravo o svima njima već jako puno znala i to je fantastično. Sad ne znam jesam li ih ja dozvala ili je bolje da je došlo s njihove strane , da nema zadrške itd. Ovako je došlo slobodno, a slobode s moje strane imate koliko hoćete. Zatim dolazi reper Marin Ivanović-Stoka, to je bila fantastična suradnja i onda dolazimo do jazzera. Elvis Stanić mi je ponudio gostovanje na njegovom albumu, dakle, od funka do jazza. Sjetim se „Oluje“, glazbenog presedana iz 1970. i vrsnih jazz glazbenika koji su bili oko mene. Tada to možda nisam znala razumjeti. A to što sam razigrana, zahvalna sam dragom Bogu da mi je ostavio malo razigrane djevojke u meni , da mogu lakše podnositi sve, da se mogu razveseliti , iako i ja imam svoj život i svoje kušnje, ali idem dalje i moram vam reći, ja slavim svaki put jer svaki trenutak se mora slaviti.
Suzi Sokol
Već 20–tak godina održavate i posebne koncerte, koncerte nazvane „U čast Karla Metikoša“.
Da, svaki put želim da je drugačije, da su koncerti nešto posebno. Ja sam već napravila veliku turneju po Zagrebu. Obišla sam sve moguće koncertne dvorane, kazališta velika i mala, pjevala na otvorenom. Uvijek sam nastojala da to bude blizu datuma Karlovog rođendana, ali nije bitan ni datum, važan je događaj. Karlo i ja , poznanstvo, prijateljstvo pa ljubav , ljubav u veljači i snaga koju mi je dao dovela me je do toga gdje sam sada i zato pjevam za njega.
Na sceni ste razigrani, uvijek zanimljivi, posebni i novi. Često se poigravate sa glazbenim stilovima koje ostvarujete kroz suradnje s mladim ljudima. To je famozno. Jako je dobro što su gotovo sve suradnje došle sa željom s druge strane, zato je i uspjelo. Ja sam ih prepoznala; jedan Cubismo, jedna Boa, divni Dino Dvornik ..to je fantastično. Ja sam zapravo o svima njima već jako puno znala i to je fantastično. Sad ne znam jesam li ih ja dozvala ili je bolje da je došlo s njihove strane , da nema zadrške itd. Ovako je došlo slobodno, a slobode s moje strane imate koliko hoćete. Zatim dolazi reper Marin Ivanović-Stoka, to je bila fantastična suradnja i onda dolazimo do jazzera. Elvis Stanić mi je ponudio gostovanje na njegovom albumu, dakle, od funka do jazza. Sjetim se „Oluje“, glazbenog presedana iz 1970. i vrsnih jazz glazbenika koji su bili oko mene. Tada to možda nisam znala razumjeti. A to što sam razigrana, zahvalna sam dragom Bogu da mi je ostavio malo razigrane djevojke u meni , da mogu lakše podnositi sve, da se mogu razveseliti , iako i ja imam svoj život i svoje kušnje, ali idem dalje i moram vam reći, ja slavim svaki put jer svaki trenutak se mora slaviti.
Suzi Sokol
Primjedbe
Objavi komentar