petak, 26. svibnja 2017.

INTERVJU: Ana Petrović: "Zaista je potrebno biti zaljubljen u ono što radiš"

Mlada Osječanka Ana Petrović studentica je treće godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva na Sveučilištu u Dubrovniku. Osim obavezna na fakultetu, Ana svoju svakodnevicu popunjava u Teatru, što je rijetkost za dubrovačke studente. Svoju životnu priču o glumi, kazalištu i fakultetu odlučila je podijeliti i svojim primjerom pokazati kako se rad i trud uvijek nagrađuju.






 Kada ste pojavila ljubav prema glumi?
 Ljubav prema glumi je procvjetala rano, zavoljela sam je nesvjesno. Kao 'jedinica' u obitelji savršeno sam naučila podređivati pravila igre samoj sebi. Gluma je za mene predstavljala 'obiteljsku zabavu' kroz koju sam mogla angažirati i roditelje kao sporedne glumce. Adrenalin je bio na vrhuncu samo zato što nisu znali kada predstava počinje i završava. Mogu samo reći da im nije bilo lako.







 Gdje ste započeli svoju karijeru?
Aktivnu amatersku karijeru započela sam prije 3 godine, u Studentskome Teatru Lero. Trebao mi je taj već isprobani 'ispušni ventil' kao terapija za sve. Postala sam teatarski adrenalin junkie, a odvikavanje nije bila opcija.






 S obzirom da studirate na Sveučilištu u Dubrovniku, kako usklađujete svoje obaveze na fakultetu sa glumom?
Fascinantno je kako vrijeme leti i kako su dani postali prekratki ali uz dobru organizaciju sve je moguće. U mome slučaju to je još uvijek kroničan nedostatak vremena i 8-ga dana u tjednu. Živim za dan kada ću evoluirati u potpunosti organiziranu osobu.





Kako često Vam se održavaju probe?
Za vrijeme stvaranja predstave probe su svakodnevica, Lero postaje drugi dom. Svaka predstava označava otkrivanje i oživljavanje novog svijeta i vlastite uloge. Za to je naravno potrebno vrijeme prilagodbe, koliko zajedničke toliko i osobne. Upravo to disanje 'istog zraka' zahtijeva najviše posvećenosti i kontinuiteta ali i daje potpis svake izvedbe. Gotove predstave igramo u prosjeku dva puta mjesečno uz 'cardio probe', dan prije.




Koja je predstava na Vas ostavila veliki utisak?
 Kao da roditelja pitate koje dijete najviše voli. Dojmila me se svaka pojedinačno na svoj jedinstven način. Zaista je potrebno biti zaljubljen u ono što radiš, pogotovo u umjetnosti jer je prosjek ružna i tužna stvar.


 Sto želiš poručiti svojim kolegama?
Kolegama želim poručiti da mijenjaju vlastita uvjerenja koja im ne služe. Da više vole i manje razmišljaju. Više slušaju glazbu, a manje unutarnje dijaloge straha i sumnje. Da se pokrenu, vjeruju i ožive svoje snove jer nitko drugi za njih neće. 



Ana-Marija Gugić

četvrtak, 25. svibnja 2017.

RECENZIJA FILMA: Me before you

Film Me before you preveden kao Tu sam pred tobom je romantična drama prilagođena istoimenom romanu autorice Jojo Moyes iz 2012. godine, koji je postao svjetski bestseller. U glavnim ulogama su simpatična Emilia Clark koja se proslavila u Igri prijestolja i Sam Claflin, najpoznatiji po ulozi Finnicka u Igrama gladi i iz Love, Rosie.



Louisa Clark je duhovita 26-godišnjakinja iz borbene obitelji srednje klase. Lou ostaje bez posla u trgovini gdje je prodavala slastice i očajno traži novi posao kako bi pomogla svojoj obitelji. Pronalazi oglas s opisom 'briga i pravljenje društva paraliziranoj osobi'. Odlazi na razgovor za posao i saznaje da bi njen svakodnevni zadatak bio skrbiti za 30-godišnjeg Willa koji je postao kvadriplegičar nakon prometne nesreće. Lou na razgovor dolazi kod Willove majke koja svog sina tretira kao da je 'paraliziran i u glavi'. Nespretna i zbunjena Lou dobiva posao na licu mjesta, a vrlo brzo se poslovni odnos s Willom pretvori u nešto puno više.

U srži - živa akcijska Disney princeza, Louisa za ekscentričnu garderobu odabire neobične suknjice s uzorcima cvijeća ili srca, koje kanaliziraju uzbuđenje, koje joj nedostaje u njezinom životu. Posjeduje nevjerojatnu neverbalnu komunikaciju ekspresijama lica, a posebno fascinira što može raditi svojim obrvama – neobičan detalj u njezinoj glumi koji još više dočarava pojedine trenutke.

Najveći dio filma posvećen je razvijanju odnosa između Lou i Willa, gdje se i javljaju najveći problemi - na novom poslu Lou treba oraspoložiti čovjeka koji je namrgođeni sarkastični bogataš koji više ne želi živjeti. Will je potpuno hladan i zatvoren prema cijelom svijetu i vrlo teško podnosi činjenicu da više ne može živjeti život kakav je živio prije nesreće. Takav odnos između njih na trenutke ostavlja dojam kao da gledamo ljepoticu i zvijer, ali kako dani prolaze Will se sve više otvara i dopušta Lou da uđe u njegovo srce.




Zanimljivu atmosferu i dojam filma prvenstveno donosi Emila Clarke koja dominira sa odličnom glumom i evidentno uspijeva stvoriti kemiju sa glavnim glumcem, dostojnim glumačkim partnerom. Iako film kombiniranjem ljubavi i bolesti, donosi jednu vrlo osjetljivu priču koja izaziva sve više kontroverzi i na kojoj se često lome koplja, ipak uspijeva u svojoj namjeri – simpatično  prikazati jednu ljubavnu priču. 

Đurđica Ćališ

ponedjeljak, 22. svibnja 2017.

KRIZA VLADE

Dok većina u Saboru postoji, pa onda ne postoji, Petrov je odlučio dati ostavku. SDP i Most žele nove izbore, a Plenkoviću novi izbori nisu ni na kraju pameti. Kaže kako u Vladi ide sve po planu i krize nema. HDZ nervozan, SDP nervozan, a Mostovcima je i dalje sve zabava.

Plenković je zatražio razrješenje 3 Mostovih ministara jer nisu podržali ministra financija Marića, koji previše je ponosan na svoju poziciju pa tako nije odlučio iznenaditi javnost i podnijeti ostavku, a izglasavanje povjerenja završilo je 75:75 čime mu nije izglasano nepovjerenje. Dva dana slušao je o tome kako nije moralno i etički da ostane ministar financija nakon što je četiri godine radio u Agrokoru. Glasanje se po prvi puta održalo pojedinačno.

Podmićivanje saborskih zastupnika nije neuobičajeno, pa je tako Saucha 2 puta odlučio spasiti HDZ. Petrov je tri dana volio fotelju Saborskog predsjednika kao nikad do sad, ali se u jednom trenutku ipak umorio od tolikog sjedenja da je sazvao stanku od samo dva sata. Time je došlo do povrede Poslovnika u kojem je navedeno da stanka može trajati maksimalno 30 minuta, pa je tako mladi saborski zastupnik Grbin uputio prigovor Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav hrvatskoga Sabora. Sada i oni imaju posla.

Kako u RH novca ima na bacanje, Vlada je odlučila odobriti 5 milijuna kuna DORH-u i to za potrebe istrage oko Agrokora. Nije dovoljno što Vlada spašava Todorića, sada je sav njegov dug od 40 milijardi kuna spao na hrvatske građane. Bitno da je Todorić „ponosan čovjek“ jer kako kaže – „sve što je izgradio u posljednjih 40 godina predao državi“.

Naravno da si država ne smije dopustiti da desetci tisuća zaposlenih u Agrokoru, koji rade za minimalac, završe na burzi pa se tako piše i donosi Lex Agrokor i cijeli svijet se vrti oko jedne kompanije u privatnom vlasništvu.

Da krize u Vladi i cijelom Saboru Republike Hrvatske nema nisu se uvjerili i građani. Svakodnevno suočeni s vijestima iz Agrokora, prepucavanjima iz Sabora koji liči više na jaslice, a ne na državnu instituciju, građanima je, čini se, dosta. No ipak, izgleda kako Oreškoviću nedostaje cirkusa ovakve vrste pa se poželio vratiti u Lijepu našu i tako najavio svoj povratak na hrvatsku političku scenu. Navodno se vraća i Karamarko.

Dok se društvene mreže sprdaju s političarima na dnevnoj bazi, Slavonci masovno odlaze, kako na Jadransku obalu, tako i van Hrvatske. Slavonija koja je nekad prehranjivala čitavu Jugoslaviju, danas je spala na jad i bijedu. A 5 milijuna kuna daje se DORH-u. Ima se, može se.


Gdje je kriza? Sve funkcionira. 


Leona Milotić

Intervju: ''Nogomet je postao sastavni dio moga života''

Mario Meter osječki je nogometaš čije je ime postalo sinonim za najboljeg strijelca Bijelo Plavih. Ljubav prema nogometu je vječna, a zahtijeva li više posvećenosti nego li prema zaljubljenoj ženi, pročitajte u nastavku.

S koliko se godina probudila ljubav prema nogometu?
Nogomet sam počeo trenirati sa 6 godina. Trebao mi je sport da potrošim višak energije koju sam imao. S vremenom sam ga zavolio, a na kraju je postao sastavni dio moga života.

Tko je ostavio najveći utisak na osobni i profesionalni razvoj?
Najveći utisak nije ostavila isključivo jedna osoba nego je to bila kombinacija različitih igrača i trenera. Od svakoga sam želio učiti i naučiti. Na taj sam način ujedno razvio osobnu sliku i doživljaj nogometa koja me i dan danas prati i motivira. Imao sam iskustvo igranja u drugom klubu odnosno državi. U mome slučaju, druga država je značila bolje uvjete bolji standard i veći napredak za karijeru. Uvijek je izazov otići u nepoznato i ostaviti iza sebe obitelj i prijatelje ali je najbrži put za osobni rast i razvoj.

Ljudi smo-znači griješimo, koje biste odluke i poteze ponovno preispitali?
Svakako da bi promjenio neke odluke kao što su odluke vezane uz odabir kluba i odabir ljudi koji su vodili brigu o mojoj karijeri ali nažalost nekada ne možete znati koja odluka je ispravna pa tek kasnije uvidite da je bila pogrešna.

Koliko je važna podrška obitelji?
 Podrška obitelji najvažnija je stavka u karijeri svakog sportaša jer bez podrške najbližih čovjek ne osjeća zadovoljstvo i potporu potrebnu za uspješnu karijeru jednog sportaša

Postoji li život izvan terena?
Slobodno sam vrijeme provodio pohađajući fakultet, i u društvu prijatelja, općenito radeći stvari koje rade većina mladih ali u puno zgusnutijem rasporedu. Ponekad se uhvatim u razmišljanju da mi ni dvojnik ne bi pomogao.

Doživljavate li pritisak navijača kao motivaciju ili kamen spoticanja?
Nogomet  je sport koji se igra zbog navijača. Poznato je da ako si uspješan i pobjeđuješ, navijači su također sretni i zadovoljni. S druge strane ako gubiš, navijači stvaraju pritisak i pokazuju nezadovoljstvo. S time se susreće svaki sportaš i na nama je da se s tim nosimo na način da uvijek damo najbolje od sebe. Osobno mi ne smeta pritisak od strane navijača jer nas taj isti potiče i tjera da pomjeramo granice vlastitog maksimuma.

Odgoj mladih jedan je od najvećih izazova ovoga vremena. Koliko sport utječe na izgradnju ličnosti i promjenu karaktera mladih pubertetlija?
Sport je jedan od najboljih načina izgradnje karaktera, discipline i samopouzdanja. Osim osobnog rasta, nogomet kao timski sport naglašava interakciju među igračima, njihovo povezivanje i uči čovjeka najvećoj životnoj filozofiji – čovjek nije rođen da bude sam, a kao takav ovisi o ljudima s kojima se svjesno ili nesvjesno okružuje. Savjet mladim nadama je da vjeruju u sebe i u to što rade , i da uvijek daju svoj maksimum jer će se rad i upornost sigurno isplatiti.

Ana Novakova Petrović

Recenzija: Sluškinjina priča

Serija Sluškinjina priča adaptacija je knjige Margaret Atwood iz 1985. godine. Iako priča prikazuje distopijsko društvo u budućnosti problemi i opasnosti prikazani u seriji aktualni su i u današnjem društvu.

Radnja se događa u distopijskoj zemlji Gileada koja je nastala na mjestu nekadašnje Amerike. U ovoj totalitarnoj državi ukinuta su ljudska prava te vlada kršćanski fundamentalizam i militarizam. Serija prati protagonisticu Offred koja je pripadnica posebne kaste žena, koje su zbog toga što su plodne, prisiljene u seksualno ropstvo. Njena zadaća je služiti vođama države i njihovim neplodnim ženama kako bi preko nje dobili djecu te tako poboljšali opadajući natalitet u državi. Dok pratimo kako se Offred snalazi u novom društvu kroz njena sjećanja saznajemo o događajima koji su doveli do sloma društva te o životu koji je vodila prije nego što su je zarobili.

Priča u seriji vjerna je knjizi uz nekoliko izmjena kako bi se naznačila povezanost sa današnjim događajima. U epizodama se prikazuju razne grafički nasilne scene, no one nisu sredstvo kojim se želi šokirati ili privući publika već integralni dio radnje putem kojih se gledateljima prikazuje emocionalno stanje likova u sceni. Elementi serije podsjećaju na horor filma. Crvene kapuljače, usporen tempo te konstantno stanje neizvjesnosti koje okružuje likove. No najstrašniji element je kada se događaji koji su doveli da urušavanja društva povezuju s današnjim svijetom. Time se želi potaknuti gledatelje da razmisle o tome koji su ciljevi današnjeg društva.

Glumačka postava na čelu s Elisabeth Moss svojom izvedbom unose pokret i energiju koja je potrebna kako radnja ne bi bila prestatična. Boje također igraju veliku ulogu u seriji, pa se tako jasno može uočiti raspoloženje ovisno o svijetlim i tamnim tonovima koji prevladavaju u sceni.

Iako je planirano samo deset epizoda potaknuti uspjehom serije najavljena je i druga sezona koji će nastaviti priču tamo gdje završava knjiga. Sluškinjina priča je i horor i triler, ali ponajviše upozorenja o tome kako opresija može zavladati društvom.



Petra Poša

INTERVJU: ''Šminkanje je ono što me opušta i potiče moju kreativnost koju je vrlo lako spojiti sa ovim studijem''

Često se u razgovoru sa studentima može  čuti da nemaju nikakav hobi niti vremena baviti se onim što vole. Kao argument navode ubrzani tempo života što je obilježje današnjeg vremena. Ipak, postoje studenti koji usprkos studiranju nađu vremena za kreativno izražavanje. Ana-Marija Gugić, studentica treće godine Medija i kulture društva na Sveučilištu u Dubrovniku, zaljubljenica je u šminkanje, uljepšavanje, frizerske i druge beauty tretmane. U intervjuu otkriva detaljnije o tretmanima koje obavlja, zašto je upisala fakultet u Dubrovniku te planira li u budućnosti na hobiju i zarađivati.

S obzirom da ste iz Bosne i Hercegovine, kako ste se odlučili doći studirati u Dubrovnik?
Krajem srednje škole odlučila sam da želim studirati izvan svoje države kako bih se osamostalila i stekla nova iskustva. Uvijek sam mislila da ću studirati u Splitu jer me on privlačio kao grad, no zbog studija Mediji i kultura društva sam se opredijelila za Dubrovnik. 



Kada i kako se javila želja za šminkanjem?
Još kao mala obožavala sam uređivati sebe i ljude oko sebe. Od tada se javila ljubav prema šminkanju. Svoj san sam ostvarila prije godinu dana kada sam se educirala kod poznate mostarske vizažistice Ines Jarak. No, za mene je ta diploma tek početak.

Koje još tretmane obavljate i je li Vas djevojke često kontaktiraju?
Uz šminkanje, volim obavljati i druge tretmane kao što su: pravljenje frizura, depilacija, korekcija obrva i uređivanje noktiju. Naravno, u svemu tome šminkanje je ipak moja prva ljubav. S obzirom da živim u studentskom domu gdje prevladavaju studentice, imam priliku na pravim modelima odrađivati svoju praksu. Cure često izlaze pa me dosta puta kontaktiraju kako bih ih sredila za izlazak.



Osim djevojaka, jeste li imali priliku uređivati i muškarce?
S obzirom da se još uvijek ovim ne bavim profesionalno, nikad nisam imala priliku šminkati muškarca, ali ostale tretmane kao što su šišanje, depilacija te čupanje obrva sam obavljala. Zvuči smiješno, no danas većina muškaraca obavlja kozmetičke tretmane.

Iako ovo još uvijek nije Vaš posao, jeste li ikada dobili novac za odrađeni tretman?
Do sada nisam naplaćivala tretmane koje sam obavljala i ne namjeravam  dok se ne krenem time baviti profesionalno. Za sada još uvijek učim i nastojim se što više usavršiti kako bih mogla pružati što kvalitetnije usluge.



Po Vašem mišljenju, što čini kvalitetnim make up artista?
Da bi postao dobar i kvalitetan make up artist važno je naučiti promatrati određeno lice i imati dar kako ga transformirati u nešto drugačije. Prvenstveno je važno školovanje, dugogodišnje iskustvo i talent. Ali ipak, ljubav je ona koja ovaj posao čini lakim i inspirativnim.

Na čemu najviše posvetite pažnje pri šminkanju i što najprije primjetite kod šminke na drugima?
Kod šminkanja, smatram da je svaki dio lica podjednako važan i da svemu treba posvetiti pažnju. Oči su te oko kojih se uvijek najviše radi pa prema tome oduzimaju i najviše vremena. Rekla bih i da je podloga jako važna, posebno kod konturiranja lica, te mogu reći da i tome treba posvetiti određeni dio vremena. Kod drugih, najprije uočim obrve jer smatram da uredne i korigirane obrve daju dojam cjelokupnog lica i kao takve ne oduzimaju puno vremena pri šminkanju.


Imate li u planu još edukacija i tko je za Vas najveći uzor iz make up svijeta?
Naravno. Voljela bih se educirati što je više moguće, no obaveze na faksu mi to još uvijek ne dopuštaju. Teško je izdvojiti samo jednog među gomilom njih, no za mene su, iako svi muškarci, Bojan Vukadinov, Mario Dedivanović i Dušan Lazić najveći uzori koji će me, nadam se, jednog dana educirati.

Završavate treću godinu u Dubrovniku. Namjeravate li nastaviti diplomski studij i planirate li svoj hobi pretvoriti u posao koji volite?
Tako je. Završavam preddiplomski studij na Odjelu za komunikologiju i namjeravam ostati i nastaviti studij u Gradu. Šminkanje je ono što me opušta i potiče moju kreativnost koju je vrlo lako spojiti sa ovim studijem. Planiram jednog dana imati svoj kozmetički salon koji će nuditi mnoge tretmane.

Kao studentica koja uljepšavanjem drugih izražava kreativnost, koja je Vaša poruka za kraj?

Vjerujem da snovi postaju stvarnost te da će se i moj san jednog dana ostvariti. Iskoristite sve što vam se nudi, razvijajte svoje vještine i upoznajte ono što vas ispunjava. Sve će to pomoći da budete najbolja verzija sebe. 



Đurđica Ćališ

nedjelja, 21. svibnja 2017.

Promocija knjige ''Republika Kamena''

Knez Orlando i čarobnjak Getaldić
Promocija knjige "Republika kamena" mlade autorice Tanje Radman održala se 19. travnja u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Dubrovnik. Brojnu publiku zaintrigirala je knjiga koja je idealan spoj mašte i zbilje, odnosno uravnotežen spoj fantastičnog žanra i povijesti slavne Dubrovačke republike. Tanja je inspiraciju za knjigu pronašla u šetnji gradom za kojeg tvrdi da je jednostavno čaroban i predivan, te da je spoj fantastičnog i povijesti došao prirodno, jer je grad sam po sebi nadrealan.

Dubrovački sastav Mystica stvorio je posebnu atmosferu prilikom prezentacije, a uz čitanje pojedinih ulomaka iz knjige publika je dobila priliku pobliže se upoznati s nekim od likova. Knez, koji se u Republici birao otprilike svakih mjesec dana, u knjizi je prikazan kao glavni negativac, a nasuprot njemu tu su i pozitivci, među kojima je i Beta, kćer Marina Getaldića, prikladno nazvana po njegovom nadimku. Marin Getaldić u povijesnim se spisima prikazuje kao izumitelj, matematičar i znanstvenik, ali ne kao čovjek, muškarac, otac, suprug, a autorica mu je nadodala i titulu čarobnjaka.

Tanja je prizala da ne vjeruje da bi ovakvo ili slično djelo nastalo da nije nikad bila u Dubrovniku, te da je potrebno grad doživjeti i živjeti u njemu da bi ovakvo nešto nastalo. Istaknula je da je cilj knjige "Republika kamena" te cjelokupnog serijala slaviti povijest Dubrovnika na jedan zanimljiviji način za mlade, a u knjizi se kratko dotakla i malo šireg apekta, odnosno slavenske mitologije uz pomoć narodnih pjesama koje su se pjevale za slavljenje dolaska proljeća, kao i drugih staroslavenskih motiva.

Iako se isprva bojala reakcije, posebno dubrovačke publike, jer, kako je rekla, izokreće njihovu povijest sebi u korist na način koji je potreban za knjigu, zadovoljna je krajnjim rezultatom i reakcijom. Na prezentaciji je također osim engleskog izdanja knjige "Republic of Stone" predstavljen i kratki video kojim se knjiga predstavila na domaćem, ali i na međunarodnom tržištu. Predstavljanje knjige na ovakav način zaista je neuobičajen, a autorica je istaknula kako joj je misao vodilja kroz projekt bila – zašto ne, odnosno ako je napravila Marina Getaldića kao čarobnjaka, zašto ne napraviti trailer za knjigu.


Iako je prvotno serijal zamislila kao trilogiju, uz najavu nastavka knjige ove jeseni, Tanja je najavila kako zasad planira objaviti pet nastavaka. „Što se tiče nastavka mislim da se vidi moja veća sigurnost, puno sam opuštenija u izvrtanju povijesti za potrebe ovog žanra, ali i likovi su isto puno opušteniji, to se isto vidi u radnji, tako da ćete  ove jeseni uživati u tome“ – zaključila je autorica.





Jadranka Milovčić

INTERVJU: ''Umjesto da šetaju po Stradunu, turisti traže duhove po Boninovu''

Dubrovnik sezonu za sezonom obara sve rekorde, a svake godine svjedočimo porastu broja posjetitelja. Neki od ambasadora našeg grada definitivno su turistički vodiči – oni su često baš oni s kojima gosti pri dolasku u grad uspostavljaju prvi kontakt. Na vodiču je da gostu poželi dobrodošlicu i da ga upozna s gradom i njegovom bogatom poviješću, s ciljem da gost kući ponese nevjerojatan doživljaj, priče koje nikada neće zaboraviti i veliku želju da se opet vrati. U Dubrovniku tako djeluju brojne turističke agencije koje su u svoju ponudu uvrstile ture razne tematike, tako da su šanse da netko neće pronaći nešto baš za sebe jako male.

No u moru već dobro poznatih tura i razgledavanja povijesne jezgre, u Dubrovniku se ističe jedna zaista neobična tematska tura pod imenom Ukleti Dubrovnik.  Što o tom projektu kaže njegova autorica Marija Milovac, dugogodišnja turistička vodička, pročitajte u intervjuu.



O čemu se radi, zašto Ukleti Dubrovnik?
To je moj projekt skupljanja legendi, neobičnih i misterioznih pričica koje svjedoče o tamnoj, skrivenoj strani našega grada, raznih priča o duhovima, utvarama, prikazama, zatim masonima u Dubrovniku, razno raznih priča iz folklora i sličnih. U sklopu tog projekta plan mi je objaviti mnoge od njih na blogu koji pišem. Neke sam već i objavila, a u sklopu cijelog tog projekta izradila sam jednu turističku turu u obliku večernje šetnje. Ide od Boninova, preko Graca i Vješala, Pila i završava pored samostana Sv. Klare. Na toj večernjoj šetnji, uz blagu romantičnu svjetlost fenjera pričam neke od tih priča gostima.

Kako mislite vješala?!
To je bilo mjesto gdje su se za vrijeme Republike izvršavale smrtne kazne vješanjem. Postoji cijeli proces kažnjavanja, od javnog sramoćenja pa do konačnog izvršenja. Ujedno se pomičemo dalje od stare gradske jezgre i pokazujem gostima mjesta koje inače ne bi ni primijetili, poput zapuštenih kapelica dubrovačke gospode, stare karantene na području Danača...

Kako ste došli na samu ideju kreiranja takve ture?
Takve teme su me uvijek intrigirale, interesirale. Volim čitati, uvijek volim pročitati dobar krimić, neku misteriju. Tijekom svojih vođenja gradom turistima uvijek volim ispričati neke od tih legenda, poput legende o prokletstvu Lokruma. U svim velikim turističkim gradovima u Europi postoje takve strašljive ture i jednostavno mi se nametnulo da bi i naš Dubrovnik trebao imati svoj pandan. U našem folkloru i u našoj povijesti ne nedostaje takvih priča, ima dosta zanimljivog pisanog materijala za takvu jednu interesantnu i zabavnu strašljivu turu.

Gdje ste pronašli inspiraciju?
U samim tim pričama. Istraživala sam malo, kopala sam po knjižnicama, našla sam neke knjige. Isto tako u povijesti našeg grada, naravno. Trebalo bi se zahvaliti mnogim našim autorima, povjesničarima, ne samo dubrovačkim nego i hrvatskim etnografima koji su zapisali te pričice iz naroda. Dakle meni puno inspiracije i ne treba jer ja zapravo prepričavam te priče koje su se ili dogodile ili nastale prije mnogo generacija, dakle te priče ne izmišljam već ih interpretiram. Cilj mi je zaintrigirati goste, te kod njih potaknuti jedan osjećaj koji me podsjeća na djetinjstvo, taj jedan osjećaj blage neugode koji mogu opisati kao nešto čega se sjećam kad bi išli kod babe i djeda na selo u Dubrovačko primorje. Nas djecu su uvijek plašili s Babarogom, govorili su nam da je to zločesta vještica koja će nas oteti i pojesti ukoliko bi išli lutati sami po selu i docima, a nekad bi se tako opustila i sama u avanturu i otišla bih malo dalje od kuće i onda bih se sjetila priče i upozorenja o Babarogi i nebi mi onda bilo svejedno. Isto tako se nadam da ću i kod svojih gostiju potaknuti taj osjećaj da se okreću, da provjeravaju iza svojih leđa da li ih neka lokalna utvara vreba.

Koje biste priče izdvojili kao najzanimlljivije, čega se gosti najviše preplaše?
Najveći dojam nekako ostavlja šetnja parkom Gradac, po mraku, uz blagu svjetlost fenjera. Šum krošnji, uvijek neki zvuk iz mraka u daljini, uz priče o nadnaravnom, ljudi se stalno okreću oko sebe, na nekom su oprezu, sve to doista izaziva jednu dozu straha. U parku pričam i priču o crkvenoj procesiji duhova u Šumetu, zaista intrigantnu i zanimljivu priču koja dosada nikoga nije ostavila ravnodušnim, tu bih možda izdvojila kao najzanimljiviju.

Kakve su reakcije gostiju, a kakve lokalnih ljudi?
Gosti su dosad pokazali oduševljenje, fascinirani su kakvu mračnu povijest skrivu Dubrovnik, uz onu blistavu koju svakodnevno slušaju šetajući gradskim ulicama. Ovo je ipak nešto potpuno drugačije, vide dijelove grada koje čak ni mnogi ljudi iz grada dosada nisu posjetili. Što se tiče lokalnih ljudi, moram priznati da me ponekad gledaju u čudu. Žena obučena u dugu, crnu haljinu s kapuljačom, s fenjerom u ruci, s grupom ljudi šeta mračnim, skrivenim uličicama, vjerojatno im je sve to neobično. Makar sam dobila i puno pohvala od sugrađana, koje je također zaintirigirala ta malo drugačija strana dubrovačke povijesti.

Ima li djece među gostima ili je ovo tura samo za starije od 18?
Za sada još nije bilo djece na turama, ali moja preporuka je, s obzirom na rutu i tematiku ture, ipak djecu ne povesti sa sobom.




Jadranka Milovčić

Intervju sa predsjednikom Studentskog zbora Sveučilišta u Dubrovniku: NADAM SE DA ĆE STUDENTSKI ZBOR ZADRŽATI MJESTO NA KOJE SMO GA POSTAVILI

Početkom listopada službeno je počeo mandat novog vodstva Studentskog zbora Sveučilišta u Dubrovniku. Na mjesto predsjednika izabran je student treće godine Odijela za komunikologiju Marko Plavčić. U intervjuu za Punkt otkrio je čime se Studentski zbor bavi, koji su im planovi za budućnost,te kakvu ulogu ima Studentski zbor u životu prosječnog studenta.

Kako je biti predstavnik svih studenata, krije li se iz toga velika odgovornost?
Biti predstavnik svih studenata u Dubrovniku velika je odgovornost,ali i čast. Naime, kao jedno vrhovno predstavničko tijelo,odnosno jedino legitimno predstavničko tijelo studenata zalažemo se i zauzimamo za sva studentska pitanja,te na najbolji mogući način rješavamo sva pitanja koja nam studenti postavljaju.

Koji su glavni zadaci Studentskog zbora?
Glavni zadaci Studentskog zbora je brinuti se o kvaliteti i studentskom standardu,poticati studente na što bolju uspješnost. Također, poticati ih na prijavu projekata,te samu edukaciju i razne druge mogućnosti koje im se nude u tijeku njihovog studiranja.

Što ste sve napravili kao predsjednik Studentskog zbora?
Kao predsjednik Studentskog zbora dosta se tog napravilo u mom mandatu. Nešto što je najupečatljivije je sama otvorenost studentskog zbora prema studentima. Naime, do prije godinu i pol dana, Studentski zbor je bio jedna zatvorena grupa koja je sama donosila neke odluke koje se uopće nisu doticale studenata,ali nadam se da smo mi to uspješno promijenili, te smo sve komunikacije usmjerili prema javnosti i prema našim studentima. Također povećanje od više od 50 posto prijava na projekte jako je velika stvar. Studenti su otkrili što i na koji način im studentski zbor nudi sredstva da svoje školovanje što bolje i što više iskoriste. Isto tako, razna studentska putovanja,studentske zabave, edukativni programi kao govornička škola,razne konferencije koje smo organizirali, ali i sportski turniri i poticanje samih sportaša studenata na što bolji angažman i rad. Jednostavno smatram da smo dosta toga napravili, kako ja tako i cijela skupština, a nadam se da će se taj trend i dalje nastaviti i da će studentski zbor zadržati mjesto na koje smo ga postavili.

Spremate li neke nove projekte? 
Novih projekata zasigurno ima. U planu je otvaranje studentskog savjetovališta za studente invalide, te otvaranje i mogućnost međunarodne suradnje Studentskog zbora sa ostalim studentskim zborovima, a pogotovo iz Europske studentske organizacije, te razni edukativni programi. Također i pokretanje jednog portala,ali o tome nadam se uskoro u novoj akademskoj godini.

Unatoč tome što ste predsjednik SZ-a, marljivo učite i radite. Kako uspijevate uskladiti svoje obaveze?
Jako je teško uskladiti obaveze i mogu reći da privatni život dosta pati, ali potrebno je prilagoditi se i svoje vrijeme pametno i kvalitetno iskoristiti. Treća sam godina na Odjelu za komunikologiju, preda mnom je završni rad i prvo stjecanje diplome, nadam se uspješno. Svakako postoji razni profil profesora kojima je uredu to što sam predstavnik, što tu volontiram i što radim bez ikakve naknade, no postoji i drugi profil profesora koji baš ne podržavaju taj angažman i jako teško mogu shvatiti to. Također, najveći problem su sami izostanci zbog raznih putovanja, sudjelovanja na sjednicama u Zagrebu ili van Hrvatske što se na neki način uspješno pokušavam opravdati, ali evo uvijek postoji neki problema, no nadam se da će i profesori biti malo bolje osviješteni i da će što više poticati angažman studenata i njihovu borbu za njihova prava i pitanja.

Za kraj, imate li kakvu poruku za studente?
Za kraj bi poželio sreću svim studentima za nadolazeće ispitne rokove, nadam se da će im što bolje proći. Također ih pozivam da se aktivnije uključe u donošenje pitanja bitnih za studente jer svakako mogu promijeniti veliki broj stvari i tako učiniti svoje studiranje zanimljivijim.





Mateja Karačić










četvrtak, 18. svibnja 2017.

Marijana Katalinić: ''Slavonija je oaza veganstva''

Studentica Marijana Katalinić iz Slavonskog Broda pola života ne konzumira meso, a zadnjih pet godina ni ostatak životinjskih proizvoda. Biljna prehrana donijela joj je mnoge blagodati, a konzumaciji životinjskih proizvoda ne planira se vratiti.

Što Vas je potaknulo na veganstvo?
Na veganstvo me je potaknula svijest o tome tko je čovjek i što čini u svom svakodnevnom životu. Razmišljala sam o svojim postupcima, o tome na koji način djelujem prema drugim ljudima, ali i svim živim bićima oko sebe. Shvatila sam da mogu nešto učiniti, ako prije svega promijenim sebe.

Ljudi u Hrvatskoj su poprilično tradicionalni i zatvoreni prema nečemu drugačijem, kako je Vaša okolina to prihvatila?
Još u pubertetskoj dobi, u osnovnoj školi sam prešla na vegetarijanstvo. Sjećam se da su ljudi reagirali prilično odbijajuće, ističući i braneći stavove o mesnoj i tradicionalnoj ishrani. Moji roditelji su me slali liječniku govoreći da je meso neophodan nutrijent. Danas, godinama poslije, stavovi  su se popustili, a pomalo i promijenili. Mnogi prihvaćaju moj odabir, dapače mnogi prihvaćaju ovakav način života kao ispravan. Zvuči pomalo smiješno, ali za mene je Slavonija „oaza veganstva.“

Kako izgleda Vaš dnevni meni?
 Jako volim jesti voće i povrće. Ponekad pripremam posebno povrtno jelo i kuham satima, a ponekad se zadovoljim sa ogromnom zdjelom salate koja se vrlo brzo pripremi. Trudim se jesti raznoliko. Važno je jesti svježe ubranu hranu koja je nimalo ili u vrlo malom udjelu tretirana umjetnim gnojivima i pesticidima. Pripremam žitarice, posebno preferiram one punog zrna i organski uzgojene kao što su proso, pir i ječam.


Mnogi misle da je biljna prehrana skupa, je li to istina?
 Dolazim sa slavonskog sela gdje je posve prirodno uzgajati ogroman vrt prepun najrazličitijih vrsta povrća, ali i imat jedan vlastiti voćnjak gdje se čitave godine bere svježe plodove. Moram priznati kako su cijene voća i povrća, bilo na tržnici ili u supermarketu prilično skupe, dok je kvaliteta voća i povrća upitna. Mnogi ljudi se također žale oko toga, to nam samo treba biti poticaj da organiziramo poljoprivredu u vlastitoj državi i uzgojimo visokokvalitetnu hranu jer ćemo samim time održati vlastito zdravlje.

Ljudi imaju brojne stereotipe o većini supkultura, koji su najčešći stereotipi o veganima i jesu li opravdani?
Smatram da se ljudi boje onoga što im je nepoznato i time nesvjesno odbijaju mnogo toga o čemu su tek načuli. Jednak je slučaj sa vegetarijanstvom, a još više veganstvom. Veganstvo se smatra „ekstremnijim“, a pomalo to i je, ako razmišljamo u već predviđenim društvenim okvirima. Uglavnom nas se uspoređuje sa „kravama koje pasu travu“ i kako većinom gladujemo jer nismo pojeli „ništa konkretno“. To naravno nije točno, zapravo, mnogi od nas zaista uživaju u hrani.

Koje su prednosti veganstva?
Prednosti veganstva su prije svega zdravlje, o čemu svjedoče brojne studije posljednjih godina. Veganstvo je prije svega način života, točnije govoreći, svjetonazor koji vas vodi kroz život, a daje nadu i radost. Govorimo o oslobođenju svih životinja, a samim time i oslobođenju čovjeka.

Je li prelazak na veganstvo donio i promjenu Vašega životnog stila?
 Prelaskom na veganstvo  moj životni  stil se je promijenio. Postala sam svjesna vlastitih navika koje su postale ojačane svakodnevnim djelovanjem. Porasla je i moja ekološka svijest, kao i svijest o tome što pojedinac može učiniti za ovaj svijet radi li na sebi.

Postoje li u Hrvatskoj zajednice vegana, kako to funkcionira?
 Postoji nekoliko udruga koje okupljaju mnoge ljubitelje životinja. Mnogi vegetarijanci i vegani okupljeni su oko udruga koje bespomoćnim životinjama nude zaklon i zaštitu, liječeći i njegujući ih. Vjerojatno najpoznatija udruga je ona „Prijatelji životinja“, sa sjedištem u Zagrebu. Osim nje, rado bih istaknula udrugu „Pobijede“ čiji su volonteri  nedavno dobili i nagradu za svoj trud.




Jesu li Vaši razlozi prelaska na veganstvo bili iz moralnih ili zdravstvenih razloga?
 Moji razlozi prelaska na veganstvo objedinjuju zdravstvene, ali i one moralne razloge. Raduje me što jedem zdravu hranu , ali i što se svijest  o zdravoj prehrani širi sve brže među ljudima. S druge strane, raduje me jer se oslobađam boli i jer vjerujem da je moguć svijet koji štiti svaki život. Vrijeme je da krenemo štiti život, pogotovo onaj ljudski. Sjetimo se da danas na ovoj Planeti postoje mnogi koji umiru od gladi i bolesti koje su, da smo se malo više potrudili, mogle biti izliječene.

Kako ljudi u Slavoniji, a kako u Dubrovniku reagiraju kada ima kažete da ne konzumirate životinjske proizvode?
 Veganstvo je postalo prilično rašireno u Slavoniji. Znam mnoge ljude koji žive na taj način, koji, kao što sam već istaknula, postaje sve rašireniji i prihvaćeniji. U Dubrovniku su me ljudi prilično dobro prihvatili, a čini se da i ovdje postoje mjesta gdje se ljudi ovakvog svjetonazora okupljaju. Drago mi je da ljudi po selima oko Dubrovnika uzgajaju vlastite vrtove i voćnjake. Svježu hranu je moguće nabaviti i na dubrovačkoj tržnici, a ja se nadam da će izbor biti sve veći i bolji.

Biste li počeli konzumirati životinjske proizvode?
Moram priznati da već gotovo pola života ne jedem meso. Teško mi je zamisliti da ga uopće jedem. Meni je život bez mesa, ali i životinjskih proizvoda postao normalan. Danas možete živjeti ugodno i lijepo, biti zdravi i pokretni uz vegansku prehranu. Mnogo toga se može vrlo lako pribaviti, bilo od prehrane , kozmetike ili odjeće. Pozivam i druge da razmisle o veganstvu.





Kristina Vaniš

utorak, 16. svibnja 2017.

Trag života - recenzija filma

Trag života je američki znanstveno-fantastični horor film režiran od strane malo poznatog Daniela Espinose. Za scenarij su zaslužni Rhett Reese i Paul Wernick, a u glavnom ulogama se nalaze Ryan Reynolds, Jake Gyllenhaal i Rebecca Ferguson.

U kinima je pušten 24. ožujka 2017., a do sada je zaradio 78 milijuna, dok je budžet iznosio 58 milijuna dolara. Bio je najavljen za svibanj iste godine, no termin puštanja u kina je pomaknut da se izbjegne preklapanje s novim nastavcima Aliena i Pirata sa Kariba. Film je dobio različite kritike te na Metacriticu ima ocjenu 54 od 100 baziranu na 44 recenzije. Premda se o kvaliteti može raspravljati s financijske strane, radi se o filmu koji je u mjesec dana zaradio 20 milijuna dolara. 

Film prati šesteročlanu posadu Međunarodne Svemirske Postaje koja otkriva dokaz života na Marsu. Među članovima posade su po jedan Rus i Kinez što dobro dođe za probijanje na tamošnja tržišta. Radnja filma je klasična za ovaj žanr, krvoločni vanzemaljac, nazvan Calvin ubija članove posade jednog po jednog, što podsjeća na prvi dio Aliena, s razlikom da ovdje jedino preživi vanzemaljac. Vanzemaljac, kao i u Alienu proživljava fizičku transformaciju, te je njegov dizajn površno odrađen i izgleda kao kombinacija hobotnice, bubamare i još nečega s oštrim zubima. Puno gori dizajn je na samom početku kada izgleda poput hodajućeg pudinga od vanilije. Dijalog među glumcima nije najupečatljiviji dio filma, no „atmosfera“ i specijalni efekti su ti koji nose film. Glumačka izvedba je solidna te bolji dio filma, a iz likova se jasno iščitavaju emocije ovisno o situaciji. Cijela radnja se, kao što je i spomenuto, nalazi na Međunarodnoj Svemirskoj Postaji što je uzrokovalo da izgleda kao da se cijeli film snimio u dvije prostorije.

Filmu se ne mogu naći veće zamjerke osim manjka kreativnosti scenarista uzrokovani rokovima, koji su napravili prokušani recept akcije, straha i nepoznatog te napravili solidno filmsko ostvarenje.

Vedran Radić

Greben spašenih - recenzija filma

Greben spašenih ili kako ga mnogi još nazivaju Junak bez ispaljenog metka je film koji govori o istinitoj priči heroja Desmonda Dossa (Andrew Garfielda), američkog vojnika iz Drugog svjetskog rata kojem osobna uvjerenja nisu dopuštala da uzme oružje u ruke, ali to ga nije spriječilo da se kao medicinski tehničar bori s ostali vojnicima na ratištu- Okinawi.  Istinitu i inspirativnu priču o Dossu, vojniku koji je dobio Medalju časti bez da je ispalio iti jedan metak, a spasio 75 života u jednoj noći, te život mladog vojnika od mladih dana sve do krvave bitke na Pacifiku, donosi film Mela Gibsona.

Gibson je prikazao kombinaciju čovjeka koji ne želi uzeti oružje u ruke i koje se našao ured rata i nije birao žrtve. Prikazuje stvari onakvima kakve zapravo jesu, nema nikakvog veličanja rata, nema milosti.

Film je podijeljen u dva dijela, prvi dio je više dramski, koji govori o djetinjstvu i životu mladića, te njegovoj prvoj ljubavi, dok drugi prikazuje sami rat.  Prvi dio je važan kako bi nas upoznao sa Dossom, govori o događajima koji su ga odveli na put religioznosti i o tome da više ne želi dotaknuti oružje. Redatelji su u potpunosti približili Dossa gledateljima. Djetinjstvo je snažno utjecalo na činjenicu da prezire nasilje. Obiteljska slika daleko je od idealnih, glava obitelji, otac Tom koji boluje od PTSP-ja, čovjeka koji je preživio teške životne traume koje na neki način utječu na njihovu obitelj. Prošlost se ne može mijenjati, ali budućnost je vrijeme za iskupljenje, poruka je koju nam redatelj šalje kroz lik Toma Dossa.

Desmod je greškom priključen borbenoj pristojbi unatoč činjenici da se pozvao na priziv svijesti odnosno odbijanja nošenja oružja iz vjerskih razloga, ne želi koristiti oružje ali želi sudjelovati u ratnim operacijama kao bolničar. Kolege i ostali na sve moguće načine se žele riješiti „čudaka“ pa je Desmond izložen psihofizičkom maltretiranju. Preučen  je od strane kolega zbog odbijanja zapovijedi i strpan  u zatvor. Desmond, osoba koja trpi maltretiranje, u početku prikazan kao najslabija karika. Nevjerojatnom psihičkom snagom zapravo postaje  najjača karika dosljednošću i zaslužuje poštovanje kolega vojnika i nadređenih.

Dosljednost je vrlina koja kroz film krasi Desmonda i prati ga na vojnom putu. Dok proživljava izrugivanja ne odustaje od svog odabira. Vojnik koji je u bitku išao golih ruku ukazuje na one  ruke koje nama prečesto nedostaju.


U konačnici riječ je o izuzetno napetom i emocionalnom filmu koji ne forsira glavnog lika kao heroja već govori o „običnom“ čovjeku koji gledateljima brzo priraste srcu.  Greben spašenih je film za kojeg vrijedi izdvojiti vrijeme.

Ana-Marija Gugić

subota, 13. svibnja 2017.

Predstavlljeni rezultati popisa stanovništva

Odumiranje grada

Ravnateljica Zavoda za obnovu Dubrovnika Iva Carević Peković predstavila je rezultate internog popisa stanovništva provedenog krajem prošle godine unutar stare gradske jezgre. Rezultati su javnosti predstavljeni 6. svibnja u Lazaretima. Prema podacima dobivenim popisom, u Gradu živi svega 1557 stanovnika, od čega je više od trećine starije od 65 godina.

Naglašeno je kako se radi o demografskoj katastrofi s obzirom da je prema službenom popisu stanovništva iz 2011. godine unutar zidina živjelo preko 2100 ljudi, što znači da je Grad izgubio oko 600 stanovnika tijekom samo pet godina. Razlozi za to su mnogi: većina građana je rekla kako je skupo i teško živjeti u starom gradu te da nije čudo kada njihovi susjedi odluče prodati kuću ili stan da bi živjeli lakšim i donekle jeftinijim životom u drugim dijelovima Dubrovnika.

S druge strane, ima i stanova koji su prazni ili se koriste isključivo za smještaj stranih gostiju. Drugim riječima, u njima se ne živi nego boravi. Stanovnici su naglasili probleme koji ih tište, od nedostatka parkinga do nepostojanja trgovina sa potrepštinama koje im mogu zatrebati, a za koje moraju ići u Gruž ili češće u Župu dubrovačku.

Veliki postotak domaćinstava čine jednočlane i dvočlane obitelji, a obitelji s više djece ima zabrinjavajuće malo. Dr. sc. Ognjen Čaldarović, jedan od autora studije koja prati Plan upravljanja starom gradskom jezgrom, naglasio je rastuću gentrifikaciju, odnosno starenje stanovništva. Od gradskih vlasti se očekuju konkretne odluke kojima bi se potaknuo život unutar zidina i privukle mlade obitelji.

No, nije sve na Gradu Dubrovniku – među nekretninama u gradu postoje i one koje su u vlasništvu zaklada poput Blagih djela, ali i onih u državnom vlasništvu. Zakon tržišta je, međutim, neumoljiv. Dok god cijene stanova budu toliko visoke da su izvan dohvata prosječne mlade obitelji, ne može se očekivati skori demografski oporavak stare gradske jezgre.

Ostaje za vidjeti hoće li se ovaj trend nastaviti. Ako se nastavi, za pet godina, opet će biti 600 ljudi manje, što znači da će brojka pasti ispod tisuću stanovnika. Što će onda biti za petnaest godina?





Jadranka Milovčić