Mlada Osječanka
Ana Petrović studentica je treće godine preddiplomskog studija Mediji i kultura
društva na Sveučilištu u Dubrovniku. Osim obavezna na fakultetu, Ana svoju svakodnevicu
popunjava u Teatru, što je rijetkost za dubrovačke studente. Svoju životnu
priču o glumi, kazalištu i fakultetu odlučila je podijeliti i svojim primjerom
pokazati kako se rad i trud uvijek nagrađuju.
Kada ste pojavila ljubav prema glumi?
Ljubav prema
glumi je procvjetala rano, zavoljela sam je nesvjesno. Kao 'jedinica' u
obitelji savršeno sam naučila podređivati pravila igre samoj sebi. Gluma je za
mene predstavljala 'obiteljsku zabavu' kroz koju sam mogla angažirati i
roditelje kao sporedne glumce. Adrenalin je bio na vrhuncu samo zato što nisu
znali kada predstava počinje i završava. Mogu samo reći da im nije bilo lako.
Gdje ste započeli svoju karijeru?
Aktivnu
amatersku karijeru započela sam prije 3 godine, u Studentskome Teatru Lero.
Trebao mi je taj već isprobani 'ispušni ventil' kao terapija za sve. Postala
sam teatarski adrenalin junkie, a odvikavanje nije bila opcija.
S
obzirom da studirate na Sveučilištu u Dubrovniku, kako usklađujete svoje
obaveze na fakultetu sa glumom?
Fascinantno je
kako vrijeme leti i kako su dani postali prekratki ali uz dobru organizaciju
sve je moguće. U mome slučaju to je još uvijek kroničan nedostatak vremena i
8-ga dana u tjednu. Živim za dan kada ću evoluirati u potpunosti organiziranu
osobu.
Kako često Vam se održavaju probe?
Za vrijeme stvaranja predstave probe su
svakodnevica, Lero postaje drugi dom. Svaka predstava označava otkrivanje i
oživljavanje novog svijeta i vlastite uloge. Za to je naravno potrebno vrijeme
prilagodbe, koliko zajedničke toliko i osobne. Upravo to disanje 'istog zraka'
zahtijeva najviše posvećenosti i kontinuiteta ali i daje potpis svake izvedbe.
Gotove predstave igramo u prosjeku dva puta mjesečno uz 'cardio probe', dan
prije.
Koja
je predstava na Vas ostavila veliki utisak?
Kao da roditelja pitate koje dijete
najviše voli. Dojmila me se svaka pojedinačno na svoj jedinstven način. Zaista
je potrebno biti zaljubljen u ono što radiš, pogotovo u umjetnosti jer je prosjek
ružna i tužna stvar.
Sto želiš poručiti svojim kolegama?
Kolegama želim
poručiti da mijenjaju vlastita uvjerenja koja im ne služe. Da više vole i manje
razmišljaju. Više slušaju glazbu, a manje unutarnje dijaloge straha i sumnje.
Da se pokrenu, vjeruju i ožive svoje snove jer nitko drugi za njih neće.
Ana-Marija Gugić
Primjedbe
Objavi komentar