Preskoči na glavni sadržaj

INTERVJU: ''Umjesto da šetaju po Stradunu, turisti traže duhove po Boninovu''

Dubrovnik sezonu za sezonom obara sve rekorde, a svake godine svjedočimo porastu broja posjetitelja. Neki od ambasadora našeg grada definitivno su turistički vodiči – oni su često baš oni s kojima gosti pri dolasku u grad uspostavljaju prvi kontakt. Na vodiču je da gostu poželi dobrodošlicu i da ga upozna s gradom i njegovom bogatom poviješću, s ciljem da gost kući ponese nevjerojatan doživljaj, priče koje nikada neće zaboraviti i veliku želju da se opet vrati. U Dubrovniku tako djeluju brojne turističke agencije koje su u svoju ponudu uvrstile ture razne tematike, tako da su šanse da netko neće pronaći nešto baš za sebe jako male.

No u moru već dobro poznatih tura i razgledavanja povijesne jezgre, u Dubrovniku se ističe jedna zaista neobična tematska tura pod imenom Ukleti Dubrovnik.  Što o tom projektu kaže njegova autorica Marija Milovac, dugogodišnja turistička vodička, pročitajte u intervjuu.



O čemu se radi, zašto Ukleti Dubrovnik?
To je moj projekt skupljanja legendi, neobičnih i misterioznih pričica koje svjedoče o tamnoj, skrivenoj strani našega grada, raznih priča o duhovima, utvarama, prikazama, zatim masonima u Dubrovniku, razno raznih priča iz folklora i sličnih. U sklopu tog projekta plan mi je objaviti mnoge od njih na blogu koji pišem. Neke sam već i objavila, a u sklopu cijelog tog projekta izradila sam jednu turističku turu u obliku večernje šetnje. Ide od Boninova, preko Graca i Vješala, Pila i završava pored samostana Sv. Klare. Na toj večernjoj šetnji, uz blagu romantičnu svjetlost fenjera pričam neke od tih priča gostima.

Kako mislite vješala?!
To je bilo mjesto gdje su se za vrijeme Republike izvršavale smrtne kazne vješanjem. Postoji cijeli proces kažnjavanja, od javnog sramoćenja pa do konačnog izvršenja. Ujedno se pomičemo dalje od stare gradske jezgre i pokazujem gostima mjesta koje inače ne bi ni primijetili, poput zapuštenih kapelica dubrovačke gospode, stare karantene na području Danača...

Kako ste došli na samu ideju kreiranja takve ture?
Takve teme su me uvijek intrigirale, interesirale. Volim čitati, uvijek volim pročitati dobar krimić, neku misteriju. Tijekom svojih vođenja gradom turistima uvijek volim ispričati neke od tih legenda, poput legende o prokletstvu Lokruma. U svim velikim turističkim gradovima u Europi postoje takve strašljive ture i jednostavno mi se nametnulo da bi i naš Dubrovnik trebao imati svoj pandan. U našem folkloru i u našoj povijesti ne nedostaje takvih priča, ima dosta zanimljivog pisanog materijala za takvu jednu interesantnu i zabavnu strašljivu turu.

Gdje ste pronašli inspiraciju?
U samim tim pričama. Istraživala sam malo, kopala sam po knjižnicama, našla sam neke knjige. Isto tako u povijesti našeg grada, naravno. Trebalo bi se zahvaliti mnogim našim autorima, povjesničarima, ne samo dubrovačkim nego i hrvatskim etnografima koji su zapisali te pričice iz naroda. Dakle meni puno inspiracije i ne treba jer ja zapravo prepričavam te priče koje su se ili dogodile ili nastale prije mnogo generacija, dakle te priče ne izmišljam već ih interpretiram. Cilj mi je zaintrigirati goste, te kod njih potaknuti jedan osjećaj koji me podsjeća na djetinjstvo, taj jedan osjećaj blage neugode koji mogu opisati kao nešto čega se sjećam kad bi išli kod babe i djeda na selo u Dubrovačko primorje. Nas djecu su uvijek plašili s Babarogom, govorili su nam da je to zločesta vještica koja će nas oteti i pojesti ukoliko bi išli lutati sami po selu i docima, a nekad bi se tako opustila i sama u avanturu i otišla bih malo dalje od kuće i onda bih se sjetila priče i upozorenja o Babarogi i nebi mi onda bilo svejedno. Isto tako se nadam da ću i kod svojih gostiju potaknuti taj osjećaj da se okreću, da provjeravaju iza svojih leđa da li ih neka lokalna utvara vreba.

Koje biste priče izdvojili kao najzanimlljivije, čega se gosti najviše preplaše?
Najveći dojam nekako ostavlja šetnja parkom Gradac, po mraku, uz blagu svjetlost fenjera. Šum krošnji, uvijek neki zvuk iz mraka u daljini, uz priče o nadnaravnom, ljudi se stalno okreću oko sebe, na nekom su oprezu, sve to doista izaziva jednu dozu straha. U parku pričam i priču o crkvenoj procesiji duhova u Šumetu, zaista intrigantnu i zanimljivu priču koja dosada nikoga nije ostavila ravnodušnim, tu bih možda izdvojila kao najzanimljiviju.

Kakve su reakcije gostiju, a kakve lokalnih ljudi?
Gosti su dosad pokazali oduševljenje, fascinirani su kakvu mračnu povijest skrivu Dubrovnik, uz onu blistavu koju svakodnevno slušaju šetajući gradskim ulicama. Ovo je ipak nešto potpuno drugačije, vide dijelove grada koje čak ni mnogi ljudi iz grada dosada nisu posjetili. Što se tiče lokalnih ljudi, moram priznati da me ponekad gledaju u čudu. Žena obučena u dugu, crnu haljinu s kapuljačom, s fenjerom u ruci, s grupom ljudi šeta mračnim, skrivenim uličicama, vjerojatno im je sve to neobično. Makar sam dobila i puno pohvala od sugrađana, koje je također zaintirigirala ta malo drugačija strana dubrovačke povijesti.

Ima li djece među gostima ili je ovo tura samo za starije od 18?
Za sada još nije bilo djece na turama, ali moja preporuka je, s obzirom na rutu i tematiku ture, ipak djecu ne povesti sa sobom.




Jadranka Milovčić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.