Dubrovnik sezonu za sezonom obara sve
rekorde, a svake godine svjedočimo porastu broja posjetitelja. Neki od
ambasadora našeg grada definitivno su turistički vodiči – oni su često baš oni
s kojima gosti pri dolasku u grad uspostavljaju prvi kontakt. Na vodiču je da
gostu poželi dobrodošlicu i da ga upozna s gradom i njegovom bogatom poviješću,
s ciljem da gost kući ponese nevjerojatan doživljaj, priče koje nikada neće
zaboraviti i veliku želju da se opet vrati. U Dubrovniku tako djeluju brojne
turističke agencije koje su u svoju ponudu uvrstile ture razne tematike, tako
da su šanse da netko neće pronaći nešto baš za sebe jako male.
No u moru već dobro poznatih tura i
razgledavanja povijesne jezgre, u Dubrovniku se ističe jedna zaista neobična
tematska tura pod imenom Ukleti Dubrovnik.
Što o tom projektu kaže njegova autorica Marija Milovac, dugogodišnja
turistička vodička, pročitajte u intervjuu.
O čemu se radi, zašto Ukleti Dubrovnik?
To je moj projekt skupljanja legendi,
neobičnih i misterioznih pričica koje svjedoče o tamnoj, skrivenoj strani
našega grada, raznih priča o duhovima, utvarama, prikazama, zatim masonima u
Dubrovniku, razno raznih priča iz folklora i sličnih. U sklopu tog projekta
plan mi je objaviti mnoge od njih na blogu koji pišem. Neke sam već i objavila,
a u sklopu cijelog tog projekta izradila sam jednu turističku turu u obliku
večernje šetnje. Ide od Boninova, preko Graca i Vješala, Pila i završava pored
samostana Sv. Klare. Na toj večernjoj šetnji, uz blagu romantičnu svjetlost
fenjera pričam neke od tih priča gostima.
Kako mislite vješala?!
To je bilo mjesto gdje su se za
vrijeme Republike izvršavale smrtne kazne vješanjem. Postoji cijeli proces
kažnjavanja, od javnog sramoćenja pa do konačnog izvršenja. Ujedno se pomičemo
dalje od stare gradske jezgre i pokazujem gostima mjesta koje inače ne bi ni
primijetili, poput zapuštenih kapelica dubrovačke gospode, stare karantene na
području Danača...
Kako ste došli na samu ideju kreiranja
takve ture?
Takve teme su me uvijek intrigirale,
interesirale. Volim čitati, uvijek volim pročitati dobar krimić, neku
misteriju. Tijekom svojih vođenja gradom turistima uvijek volim ispričati neke
od tih legenda, poput legende o prokletstvu Lokruma. U svim velikim turističkim
gradovima u Europi postoje takve strašljive ture i jednostavno mi se nametnulo
da bi i naš Dubrovnik trebao imati svoj pandan. U našem folkloru i u našoj
povijesti ne nedostaje takvih priča, ima dosta zanimljivog pisanog materijala
za takvu jednu interesantnu i zabavnu strašljivu turu.
Gdje ste pronašli inspiraciju?
U samim tim pričama. Istraživala sam
malo, kopala sam po knjižnicama, našla sam neke knjige. Isto tako u povijesti
našeg grada, naravno. Trebalo bi se zahvaliti mnogim našim autorima,
povjesničarima, ne samo dubrovačkim nego i hrvatskim etnografima koji su
zapisali te pričice iz naroda. Dakle meni puno inspiracije i ne treba jer ja
zapravo prepričavam te priče koje su se ili dogodile ili nastale prije mnogo
generacija, dakle te priče ne izmišljam već ih interpretiram. Cilj mi je
zaintrigirati goste, te kod njih potaknuti jedan osjećaj koji me podsjeća na
djetinjstvo, taj jedan osjećaj blage neugode koji mogu opisati kao nešto čega
se sjećam kad bi išli kod babe i djeda na selo u Dubrovačko primorje. Nas djecu
su uvijek plašili s Babarogom, govorili su nam da je to zločesta vještica koja
će nas oteti i pojesti ukoliko bi išli lutati sami po selu i docima, a nekad bi
se tako opustila i sama u avanturu i otišla bih malo dalje od kuće i onda bih
se sjetila priče i upozorenja o Babarogi i nebi mi onda bilo svejedno. Isto
tako se nadam da ću i kod svojih gostiju potaknuti taj osjećaj da se okreću, da
provjeravaju iza svojih leđa da li ih neka lokalna utvara vreba.
Koje
biste priče izdvojili kao najzanimlljivije, čega se gosti najviše preplaše?
Najveći dojam nekako ostavlja šetnja
parkom Gradac, po mraku, uz blagu svjetlost fenjera. Šum krošnji, uvijek neki
zvuk iz mraka u daljini, uz priče o nadnaravnom, ljudi se stalno okreću oko
sebe, na nekom su oprezu, sve to doista izaziva jednu dozu straha. U parku
pričam i priču o crkvenoj procesiji duhova u Šumetu, zaista intrigantnu i
zanimljivu priču koja dosada nikoga nije ostavila ravnodušnim, tu bih možda
izdvojila kao najzanimljiviju.
Kakve su reakcije gostiju, a kakve
lokalnih ljudi?
Gosti su dosad pokazali oduševljenje,
fascinirani su kakvu mračnu povijest skrivu Dubrovnik, uz onu blistavu koju
svakodnevno slušaju šetajući gradskim ulicama. Ovo je ipak nešto potpuno
drugačije, vide dijelove grada koje čak ni mnogi ljudi iz grada dosada nisu
posjetili. Što se tiče lokalnih ljudi, moram priznati da me ponekad gledaju u
čudu. Žena obučena u dugu, crnu haljinu s kapuljačom, s fenjerom u ruci, s
grupom ljudi šeta mračnim, skrivenim uličicama, vjerojatno im je sve to
neobično. Makar sam dobila i puno pohvala od sugrađana, koje je također
zaintirigirala ta malo drugačija strana dubrovačke povijesti.
Ima li djece među gostima ili je ovo
tura samo za starije od 18?
Za sada još nije bilo djece na turama,
ali moja preporuka je, s obzirom na rutu i tematiku ture, ipak djecu ne povesti
sa sobom.
Jadranka Milovčić
Primjedbe
Objavi komentar