utorak, 15. ožujka 2016.

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan



Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte.
Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost.





Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu?
Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada nećeš biti pravi nogometaš. Ako hoćeš, možeš igrati za svoju satisfakciju, ali nećeš novce zarađivati kao nogometaš." Tri dana mi je bilo teško, ali sam prihvatio. A kako sam kao mali već počeo crtati i imam jako dobro razvijen prostorni zor, mogu osjetiti kako se prostor razvija, bilo je logično da postanem arhitekt s obzirom da nisam bio dovoljno dobar crtač ili slikar da bi bio umjetnik. Ja sam se defakto od prvog razreda gimnazije pripremao za arhitekturu.
Zanimanje za arhitekturom počinje od vrtića. Išao sam u Zagreb u vrtić i imali smo velike drvene kockice. Svaki petak smio sam, u izlogu vrtića, složiti neki dvorac iz bajke. Tu je počelo i na neki način to me obilježilo.

Da li Vam ponekad zasmeta što Vas često mjenjaju s ocem, a ne prepoznaju Vaše ime kao arhitekta?
Ne, ne smeta zato što se, na neki način, naši životi isprepliću. Ja sam cijeli život, i dok sam išao u srednju i osnovnu školu, bio sa njim vani i živio sam kroz njegovu slavu i u njegovoj slavi, uvijek pozitivno. Tako da meni to nikad nije smetalo, ali koji puta njega zna zasmetati kad budem dva, tri dana zaredom u novinama, pa veli -"Pa šta sad? Stalno si u novinama.''

Kako je hrvatska komora arhitekata prihvatila Vaš uspijeh u Kataru?
Nikako. Odlično pitanje. Nikako nije prihvatila. Moram reći da je taj projekt jedan veliki splet sretnih okolnosti. Nije to nešto što bi bilo kome palo na pamet, jednostavno se poklopilo nekoliko stvari. Jedna od tih stvari je da je katarski emir osobno vidio taj projekt i izabrao ga između dva ili tri projekta koja su bila ponuđena. S druge strane objavljivao se taj projekt i po portalima. Bio je izuzetno cijenjen u arapskom svijetu. Projekt je pogodio, u potpunosti, njihovo poimanje jer oni vole, ja bih to nazvao, pozitivni kič. Nije to jedna cool kuća kakvu bih ja napravio u Zagrebu.
Svake godine udruženje hrvatskih arhitekata objavljuje radove. Poslali smo projekt i nisam ni računao da bih mogao dobiti nagradu jer nije u okvirima kakvi bi voljeli hrvatski arhitekti, tako da nisam ostao iznenađen kad su ga u potpunosti stavili sa strane. Nikad nitko u stručnim krugovima za taj projekt nije rekao ništa pozitivno,osim časnih izuzetaka . Moji prijatelji Penezić i Rogina naprimjer, arhitekti koje ja osobno smatram trenutno najznačajnijim hrvatskim arhitektima, su se uvijek izuzetno pozitivno izražavali o tome i to mi je dovoljna satisfakcija. Gledajte, Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan.

Zašto ste rekli da ja Vaš projekt zagrebačke arene neizvediv?
Cijela priča oko zagrebačke arene je vrlo delikatna jer je s jedne strane grad Zagreb preko tadašnjeg glavnog arhitekta, ja bi ga tako nazvao, Slavka Dakića, organizirao natječaj gdje je bilo pozvano desetak jačih arhitekata u Zagrebu da daju svoj prijedlog, a paralelno s time tadašnji gradonačelnik je u dogovoru s Ingrom gurao drugi projekt koji je već bio gotov. Arena kao arena, njena školjka i njen sadržaj je u biti gotov projekt koji je već bio realiziran prije. Kolege koji su radili te projekte, napravili su lijepu ovojnicu i mislim da je arena vrlo dobra ova koja je. Ono što smo mi nudili i ono što je nudio profesor Kincl, koji je dobio taj natječaj, je bila više jedna autorski jasna i jedinstvena kuća. Naš objekt je bio stakleni kubus koji je bio malo ispred vremena. I moram reći, na svoju satisfakciju , isto tako jedan od stadiona u Kataru koji će se graditi je vrlo sličan toj mojoj areni od prije 7 godina.
Tada je ta forma koju smo mi predložili bila očito malo previše ispred vremena, vjerovatno i preskupa jer je to bila jedna staklena, kristalna forma, slična kristalu koji bi svjetlio iznutra.

Što je s Vašim Katarskim stadionom?
Nudimo jedan od stadiona za svjetsko prvenstvo 2022., još nije sigurno dal ćemo ga dobit, ali smo u pregovorima.
Kolegica Josipa Peša i ja imamo viziju za jedan stadion od 50 tisuća ljudi koji bi bio potpuno drugačiji od svega što je tamo zasad napravljeno. Pokušavamo bit do neke mjere originalni. Najbolji stadion u Hrvatskoj je definitivno Poljud. Pokojni akademik Magaš je sigurno bio najveći stručnjak za stadione u Hrvata. Ja pokušavam napraviti nešto na njegovom tragu, ne u potpunosti naravno, ali pokušavam Poljud reinterpretirati na još jedan malo artističkiji način.


Što je s projektom Lapadskog stadiona i dubrovačkog studentskog doma?
Stadion u Lapadu je bio specifičan. To je bilo otprilike godinu dana nakon zagrebačke arene. Dali smo jedan vrlo jaki projekt, izrazito jaki, koji je možda, ja bi rekao čak i previše avangardan da bi bio realan, tako da je to bila više jedna stilska vježba. Za stadion u Lapadu, koliko ja sam uspio shvatiti, je dodjeljena prva nagrada i stadion bi se trebao desit, ali pretpostavljam da je to problem novaca kao i sve ostalo. Lijepi projekti su bili i generalno mislim da bi se moralo to desiti.
A što se tiče studenstkog doma to je isto tako jedna hvale vrijedna incijativa. Međutim, žao mi je da se takvi projekti, bez obzira da li mi dobili ili ne dobili takav natječaj, ne realiziraju. Znam da ima jako puno studenata koji su izvan Dubrovnika i da bi im bilo lakše da imaju neki ugodan prostor.

Po čemu je West Gate u Splitu specifičan?
Projekt West Gate u Splitu je projekt na vrlo dobrom mjestu. Gradonačelnik Baldasar je sad izrazio želju da bude najviši u hrvata sa svojih 100 m.
To križanje kraj Domovinskog rata bi u nekoj budućnosti Splita trebalo postati jedno sjecište. Odluka da se ondje desi jedan ozbiljniji projekt je bila već prije pet-šest godina. Bio je organiziran pozivni natječaj. Kolegica Potočić i ja, osmislili smo dva trokuta koja ispunjavaju tu parcelu i kojoj u biti daju toj dugoj horizontali Domovinskog rata, na kraju jedan kraj. Ja inače sada, to je mala tajna, razmišljam dosta ozbiljno, sa grupom umjetnika sa splitske akademije likovnih umjetnosti, da stvorimo još jedna splitska vrata. Ima zlatna vrata, ima srebrna ima, željezna vrata e sad ovo bi bila neka četvrta ili peta splitska vrata.

Odakle Vam inspiracija i na što se najviše ogledate?
Istina je, kojoj mi ne možemo pobjeći, da je defakto sve već izgrađeno. Ne postoji ništa apsolutno jedinstveno i novo. Ono čemu ja težim je, da projekt koji radim, bude u duhu prostora i crpi neku osnovnu inspiraciju. Zagreb tower kad se pogleda ta elipsa i keks koji stoji uz nju, jasno definiraju odnose prema dviju ulica koje su tu, to je Radnička ulica koja je nakon 10 godina što je Zagreb tower izgrađen, dovršena i sad je kuća dobila pravu relaciju. Isto tako u Splitu, parcela koja je tog oblika je na neki način proizvela tu formu. Kvalitetna arhitektura treba uvijek biti u duhu mjesta u kojem se nalazi, zato su u Splitu tornjevi bijeli, a ne plavi.

Koliko Vaš posao utječe na obiteljski život?
Pa evo dobro, moja kćer je u međuvremenu stasala na zagrebačkoj akademiji, tako da njoj ne falim. A moja supruga se s tim pomirila, podržava moj život. Povremeno putuju sa mnom, no uglavnom putujem sam.

Odakle ljubav prema Korčuli?
Korčula mi je drugo najmilije mjesto na svijetu. Zagreb pa Korčula. Ja sam rođen zagrepčanin, nigdje se ne osjećam toliko dobro kao u Zagrebu, ali moram reći da se i u Korčuli osjećam skoro jednako. Imam jako puno dobrih prijatelja i znanaca, te nekoliko ljudi koji mi nisu toliko dragi, ali mi nimalo ne smetaju.
1964. godine, roditelji moje žene kupili su kuću u Korčuli, na šetnici iza grada i ja sam ju u nekoliko navrata do sada dograđivao, uređivao, nadopunjavao. Imao sam prvi kafić u starom gradu, glasoviti "ZG", koji je onda poslije postao "Art caffe". To su bile najljepše godine mog života. Tada sam studirao arhitekturu i imao kafić od kojeg smo stvorili jedno mjesto koje je u sezoni bilo ''the place''. Doduše to je bilo u bivšoj državi u bratstvu jedinstvu pa je tamo bilo i beograđana i sarajlija i zagrepčana i na neki način je prvo mjesto s kojim je stari grad živio. Tek nakon mnogo godina se desilo ovo što se sad desilo, da se opasalo restoranima, što je logično, ali tada je jednostavno Korčula funkcionirala na drugi način. Ja Korčulu doživljavam kroz ljubavi, poznanstava moje supruge i općenito kao grad koji volim.

Već nekoliko godina imate viziju otvoriti wine bar u Korčuli, što je s time?
Ja sam to nazvao drugačije, ja sam to nazvao anti restoran. U tom anti restoranu sam si zacrtao jednog konobara ili konobaricu, voditelja koji bi bio dovoljno drzak da kad je restoran prazan kaže ljudima: "Jeste rezervirali? Niste rezervirali!? Aaa lutrija, sljedeće godine u trećem mjesecu za stol." To je bila ideja, ne da budemo zločesti, nego da bude mjesto gdje će ljudi doći sa veseljem, sa voljom, gdje će dobiti maksimalno kvalitetnu uslugu, gdje im neće otet lovu, gdje će bit sretni i zadovoljni, mjesto gdje bi ja volio birat goste, a ne oni mene.



Ivana Franić


Nema komentara:

Objavi komentar