Preskoči na glavni sadržaj

Mali đir po Južnoj Italiji, drugi dio: Trani

Foto: Alga I. Alić
Udaljen dvadesetak minuta vlakom ili autom od Barija, Trani je grad od sedamdesetak  tisuća stanovnika smješten na Jadranskoj obali talijanske regije Puglia, poznat po svojoj staroj luci, katedrali i mladom vinu Mosto.

Grad vuče korijene iz Rimskog carstva koje je i ostavilo dubokog traga na slici stare gradske jezgre. Morska strana grada je i najstarija, a što se više kreće prema unutrašnjosti prizori su modernijeg stila. Orijentirati se u Traniju je poprilično lako pogotovo ako se stigne u grad vlakom jer se željeznička stanica nalazi u samom centru što uvelike olakšava i kretanje.

Kada se stigne u Trani  dojam je uvelike  različit od onoga u Bariju, ceste jesu pune auta i pješaka-akrobata, ali je sve nekako mirnije i kulturnije. Sto metara od izlaza iz željezničke stanice je ogromna pijaca, piazza della Repubblica, sa velikim parkom, šetnjicama i prekrasnim fontanama, koja čini odlučnu početnu točku za razgledavanje grada ali i za odmor i stjecanje prvih dojmova.

Kada se produži ravno od piazze prema moru, stigne se do gradskog parka koji nudi pogled na cijelu tranešku obalu, od korza kraj mora i gradskih plaža do stare gradske luke i Katedrale. 

Sam gradski park, zvan Villa Comunale, je uređen u šetnjice i ima mali vidikovac prema staroj luci, ispod njega su  kupališta i jedan restoran na plaži te manji lukobran zvan Braccio piccolo (mala ruka). Izlazeći sa bočne strane prema staroj luci dolazi se do marine koja je u svako doba godine prepuna jedrilica, katamarana i malih jahtica. Kada se produži dalje prema marini, stiže se do starog dijela luke u kojemu su uglavnom koče ribarice.

Profesionalno ribarstvo je dugo bilo jedna od glavnih profesija u Traniju ali zbog recesije su mnogi odustali od te prakse prvenstveno zbog cijene samih brodova, koja najčešće premašuje cifre od pola milijuna eura, a ako se tome dodaju troškovi za mreže, održavanje same koče ali i vezova koji su uglavnom u vlasništvu grada, jasno je i zašto su se mnogi prestali baviti ovim poslom.

U staroj luci je uglavnom moguće vidjeti i zgrade starije gradnje do visine tri ili četiri kata, građene bez krova, jedna od kojih se posebno ističe zbog izrazito visoke jelke koja joj raste na krovnoj terasi. 

Prema kraju luke se nalazi jedna od poznatijih crkava u Traniju, la Chiesa di Ognissanti, crkva Svih svetih koju su izgradili Templari na putu za Svetu Zemlju tijekom križarskih ratova i u čijim su katakombama skrivali plijen pljački na povratku sa istoka. Kroz srednji vijek, ova crkva je bila i poznato nalazište masona Južne Italije pa i njihovo mjesto pokapanja. Kao u slučaju crkava i dvoraca u Bariju, i ova je građena u grčko-romanskom stilu, pa nema nekih posebnih ukrasa ili upečatljivih arhitektonskih figura.

Udaljena samo par minuta od crkve Svih svetih je i traneška katedrala svetog Nikole Putnika isto građena u rimskom stilu, na kojoj je radio i Juraj Dalmatinac, talijanski kipar i graditelj rodom iz Zadra koji je u Hrvatskoj poznat zbog rada na Šibenskoj katedrali, onoj u Trogiru ali i na dubrovačkoj tvrđavi Minčeta. Kraj katedrale, još jedna veza sa Barijem, još jedan Castello Svevo, s istim čistim linijama i stilom gradnje. Star 800 godina, kroz povijest je pretrpio mnoge preinake ali zadržao isti stil te imao razne namjene, od muzeja do gradskog zatvora.

Udaljavajući se lagano od obale, zgrade ostaju manje više iste u cijelom starom gradu po kojemu, automobili slobodno prometuju, za razliku od većine hrvatskih starih jezgri. Cijela površina grada je prepuna pijaca i malih parkova što čini Trani odličnim obiteljskim gradićem. Tako su posebno korzom uz more, zvanom Lungomare, najčešći prizori obitelji sa više djece koje skakuću okolo.

Šetnjom uz Lungomare je moguće vidjeti traneške plaže, koje se bitno razlikuju od naših jednako kao i more. Uglavnom su pješčane a more zamućeno. Uz malo vjetra, valovi se počinju valjati čak stotinjak metara od obale što domaćima ne smeta jer se uglavnom i u najtoplijim ljetnim danima samo skvase do pupka i vrate na plažu pržiti na suncu.

Osim grčko-rimskog utjecaja i zgrada moderne gradnje koje se ne razlikuju mnogo ni od onih u našim gradovima ali je moguće također primijetiti da je velik broj građevina, prvenstveno škola i gradskih institucija, nastao za vrijeme fašizma. Jako puno lokalnog stanovništva, iako naravno osuđuje pokret per se,  ujedno je i zahvalno istome bez kojega bi grad poput Tranija tko zna kada bio dobio škole ali i ceste.

Šetnjice i povijesne znamenitosti na stranu, u Traniju ima mnoštvo kafića i restorana. Navike ispijanja kave nema, pa je tako najčešći prizor onog eksiranja espressa  s noga za šankom, rijetki sjede za stolom uz toplo piće ako pritom nisu naručili neki mali kolač ili neku drugu slasticu. Najčešće se konzumiraju razni aperitivi i digestivi ili lokalno mlado vino Mosto.

U večernjim satima se manje-više sve generacije izlaze po manjim restoranima i po onome što Talijani vole zvati pubovima iako su isti u biti daleko od standardnog engleskog ili irskog puba, već više nalikuju zalogajnicama u kojima se uz hranu, serviraju sve vrste alk
oholnih pića. Cijene su svugdje prihvatljive, malo više od naših ali definitivno niže od cijena drugih manjih europskih gradova.

Ako se usporedi sa Barijem, Trani je mnogo ljepši i mirniji, pa je svakako preporučljiva posta svakome tko odvoji vremena prijeći Jadran na onu stranu.

Alga I. Alić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.