Preskoči na glavni sadržaj

Privatizacija američkih zatvora

Foto: huffingtonpost.com
Ono što je donio Bretton Woods u teoriji i počevši s Ronaldom Reaganom i Margaret Thacher u praksi, vrti se oko riječi "sloboda" i "privatizacija". Smanjena uloga države u ekonomiji i privatizacija javnih sektora prikazuje se kao nešto dobro i poželjno; pobrinuti se za sebe jer to država nije dužna, uz dovoljno novca dostupno je liječenje i školovanje. Jedan takav sustav zaživio je u SAD-u. No, kakve veze ima neoliberalizam na djelu i privatizacija javnog sektora s time da je svaki stoti Amerikanac u zatvoru i takva statistika treba ostati narednih 20 godina u zemljama diljem SAD-a?

Prema statistikama pet posto svjetske populacije zauzimaju Amerikanci, a oni čine i 25 posto svjetske populacije zatvorenika. Je li moguće da su oni najveći kriminalci ili je nešto drugo posrijedi?

Od 1970. do 2005. porast broja zatvorenika u SAD-u skočio je za 700 posto. No, prvo se valja vratiti na početak; ono što je Reagan donio tijekom svog mandata 80-ih svakako je ideologija neoliberalizma, smanjenje utjecaja države u ekonomiji, odnosno privatizacija, privatizacija i privatizacija. Donio je i recept koji će popraviti ekonomsko stanje u državi nazvan reaganomics. On je smanjio poreze za preko 20 posto onim najbogatijima što je trebalo imati za posljedicu to da će oni više ulagati u posao, širiti svoje carstvo i tako otvarati nova radna mjesta,  a zapravo se samo produbio jaz između bogatih i siromašnih. Pa tako osim privatiziranog zdravstva i školstva on je krenuo i na veći nivo. Rat protiv droge i teže kazne za prijestupe, odnosno kaznena djela povezana s drogom, imali su za posljedicu prenapučenost zatvora pa je započela izgradnja novih. Međutim, to je značilo i veće izdvajanje iz državnog proračuna pa se moralo naći neko svrsishodno rješenje. Tu, zapravo, u ludilu privatizacije prvi zatvori padaju u ruke velikih korporacija.

 No, pitanje je tko to drži zatvore i kako zapravo donose profit. GEO grupacije i CCA su kompanije koje drže 75 posto američkih zatvora. CCA kao „leader in partnership corrections“ sklopila je ugovore s preko 20 država diljem zemlje i zato platila ogromne svote novca, a obećan je veliki broj novih radnih mjesta poput čuvara, osiguranja, čistača, doktora, medicinskih sestara, psihologa itd. U ugovorima je jedan od uvjeta popunjenost zatvora koja mora biti (ovisno o državi) negdje i preko 90 posto. Nadalje, neke od kompanija koje imaju udjela svakako su General Electrics, Starbucks, Victoria Secrets, McDonald's i mnoge druge koje djeluju globalno. Pa tako američki zatvorenici proizvode namještaj, školske ormariće, veziva, zapisnike, klupe, kutije sokova, neprobojne prsluke itd. Plaća im varira od zatvora do zatvora, ali prosječno je 25 centi po satu, a sve usluge od poziva do liječnika im se naplaćuju.

Pa tako je u prosjeku minuta poziva pet američkih dolara. To je industrija koja vrijedi milijarde dolara. Nakon Reagana, George H. W. Bush, Bill Clinton, George W. Bush i danas Obama nastavljaju s istom politikom. Bez obzira bili oni republikanci ili demokrati i kakvu god vanjsku politiku vodili, povećavali vojnu industriju, ratovali, bili u primirju s istokom ili ne, unutar države  teško da se promijenilo stanje. Jaz između bogatih i siromašnih još je tu, možda veći nego prije. Pitanje je, kako država može raditi u korist naroda, kada nailazi na sukob interesa. Legaliziraju li se lake droge poput neznatnih količina marihuane, smanje li se kazne za određene prijestupe, pola budućih zatvorenika ne bi vidjelo uopće ili barem ne tako dugo okove ćelije, što bi značilo gubitak za velike korporacije. No, ne zaboravimo, država s njima ipak ima ugovore o kvoti popunjenosti kreveta pa će ih se zasigurno pridržavati, a najpoželjnija roba su svakako mladi muškarci koji su u punoj snazi pa tako i radno najsposobniji. Velike korporacije kupuju i prodaju ljudsku slobodu pod krinkom naziva „partnership corrections“.

Alena Hadžić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.