Preskoči na glavni sadržaj

Snimatelj Nino Ogresta - S kamerom po svijetu

Foto: Victoria Ogresta
Nino Ogresta dubrovački je snimatelj s dugogodišnjim iskustvom. Snimanjem se počeo baviti još u srednjoj školi kada je surađivao s poznatim dubrovačkim novinarom i režiserom, pok. Baldom Čupićem u izradi turističkih propagandnih filmova. S vremenom, počeo je raditi za hrvatske nacionalne televizijske kuće kao i za inozemne. 1994. otvorio je svoju produkcijsku kuću koja danas posluje pod imenom Digital Video Studio. Posljednjih pet godina radi za showbiz magazin, a okušao se i u paparazzo snimanju.

Kako ste se počeli baviti snimanjem?
Sedamdesetih godina radilo se s filmskom kamerom koja je zahtijevala puno rasvjete, a ton se snimao zasebno na magnetofonske trake. Tad sam bio asistent snimatelju, radio sam ton i rasvjetu, a s vremenom sam počeo i snimati. U to vrijeme nije bilo lako napraviti dobar snimak jer se film morao slati na razvijanje u Beč i dok se ne bi vratio nazad nisi mogao biti siguran da si u redu snimio. Zato je ustvari bilo najvažnije naučiti se raditi kao asistent snimatelju, pa se tek onda uhvatiti kamere. S godinama su se mijenjale tehnologije, pa nam je bilo sve lakše raditi. Osamdesetih godina sam postao snimatelj i radio sam turističke filmove za hotele na području današnje županije.

U svom radnom vijeku surađivali ste s mnogobrojnim novinarima. Je li teško naći zajednički jezik?
Suradnja s novinarima je bila odlična, ali bilo je i mladih, neiskusnih. Dolazile su novinarke iz Zagreba koje su mislile da sve znaju, a onda bih im ja na kraju morao organizirati snimanja i rješavati probleme. Pojedine novinarke ponašale su se kao prave dive i smatrale sebe važnijima od same vijesti koju su došle raditi. Većinu tih mladih novinara koji su se tek počinjali javljati uživo usmjeravao sam kako moraju stajati i ponašati se pred kamerom. Neki od novinara koji su sad poznatiji, a snimao sam im prvo javljanje uživo su Andrija Jarak, Amela Čilić i Đurica Drobac.

Koje vam je snimanje ostalo u posebnom sjećanju?
Devedesetih godina, tada jedan od najvećih američkih nosača aviona Eisenhower plovio je Jadranom i išli smo snimati reportažu za HRT. Letjeli smo helikopterom iz Čilipa na nosač gdje smo snimali posjet predsjednika Stjepana Mesića i premijera Ivice Račana. Bilo je impresivno snimati slijetanja i polijetanja borbenih aviona, rad i život vojske, tj. posade broda. Pri povratku smjestili su nas u transportni avion koji je poletio pomoću katapulta. Osjećaj je bio jedinstven, a moram priznati da me bilo malo strah, posebno kad su mi uzeli kameru iz ruku i snažno nas pričvrstili s dva pojasa za sjedala.

Foto: Victoria Ogresta
Zadnjih godina snimate ljude iz svijeta poznatih, kako domaćih, tako i stranih. Možete li izdvojiti nekoga tko vam je ostao u sjećanju zbog pristupačnosti?
Jedan od najpristupačnijih i trenutno jedan od najbogatijih ljudi na svijetu je Bernie Ecclestone, vlasnik Formule 1, koji nam nakon višegodišnjih ljetovanja u Dubrovniku i davanja izjava, sada sam priđe kad nas vidi. A izdvojio bih još glumca iz NYPD Blue, Dennisa Franza. Na dogovoreni intervju kasnio je sat i pol, ali je unaprijed zvao recepciju hotela da će kasniti. Od domaćih zvijezda iznenadila me Severina s kojom smo nakon odrađenog intervjua na Stradunu prošlo ljeto sjedali dva sata na kavi i ugodno se družili.

Je li bilo kakvih incidenata na snimanjima, da vam je netko pokušao zabraniti da snimate?
Da, u više navrata je bilo zabrane snimanja, a incident je izbio s tjelohraniteljem svjetski poznate pjevačice Beyonce. Prilikom posjeta Dubrovniku, snimao sam njezinu jahtu sa stijena u Svetom Jakovu. Kad me tjelohranitelj uočio dalekozorom, uskočio je u gliser i krenuo prema meni. Sreća, nisam to shvatio dobronamjerno jer sam bio sam s opremom vrijednom desetke tisuća eura, pa sam se bez razmišljanja udaljio prema autu, a u međuvremenu se tjelohranitelj iskrcao s glisera i počeo trčati prema meni. To isto večer tjelohranitelj je nastavio ometati snimanje na Peskariji, javnoj površini. Svijetlio je baterijskom lampom u objektiv, a u jednom trenutku mi je prišao i udario rukom po kameri. Za taj dan bilo mi ga je dosta i otišao sam u studio. Nakon mog odlaska imao je fizički sukob s drugim snimateljem.

Često putujete u inozemstvo poslom, gdje ste sve bili i kakve ste reportaže radili?
U ovih 20 godina puno sam putovao, a htio bih istaknuti Barcelonu i ekskluzivni intervju s opernom pjevačicom Montserrat Caballe u njezinom domu. Zatim putovanje po Izraelu u trajanju od 12 dana gdje smo na mjestu rođenja Isusa Krista uspjeli napraviti ekskluzivni stand up te pod strogim nadzorom osoblja posjetili najveću svjetsku burzu dijamanata u Tel Avivu. Istanbul mi je posebno drag zbog gostoljubivosti i prijateljski raspoloženih ljudi u starom dijelu grada gdje smo boravili pet dana. U Beogradu smo snimili koncert Tonija Cetinskog, istražili noćni život te obišli noćne klubove na splavima.

Što biste naveli kao prednosti, a što kao mane svog posla?
Prednosti su definitivno putovanja, upoznavanje novih ljudi – poslovnih suradnika, poznatih osoba iz cijelog svijeta, a naravno i financijska korist od svega toga. Kao mane naveo bih da nema radnog vremena, nema praznika i blagdana, radi se u svim vremenskim uvjetima i u bilo koje doba dana i noći. Ne mogu unaprijed planirati ništa privatno jer nikad ne znam kad će iskrsnuti neko snimanje ili poslovno putovanje.

Victoria Ogresta

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada...

Ako se ne probudim - Lauren Oliver

Foto: facebook.com Ako se ne probudim je roman poznate američke književnice Lauren Oliver , autorice bestsellera Delirium i Pandemonium , a u ovom, još jednom djelu za mlade Lauren je pokazala zrelost i vještinu pisanju na posve novoj razini. Tko je čitao megapopularni Delirium zna što može očekivati: pitak stil, tečnu, nekompliciranu radnju te detaljnu razradu glavnog junaka/junakinje koji su autoricu vinuli u visine književne slave, a ni ova knjiga nije drugačija. Priča prati tinejdžericu Samanthu Kingston i uski krug njenih prijateljica kroz naizgled posve obično Valentinovo u srednjoj školi, no nakon što dan završi teškom prometnom nesrećom u kojoj Samantha pogiba, sve stvari kreću nizbrdo, a ponajviše samo vrijeme. Junakinja se sljedeće jutro budi u svojoj sobi, zbunjena, ali sretna, no te osjećaje ubrzo zamjenjuje panika kada shvati da se dan nesreće iznova ponavlja; u školi je proslava Valentinova, a navečer se održava zabava nakon koje će automobil sa Sam i njenim pr...

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim kolik...