Putopis iz Rima: Posjet vječnom gradu za vječne uspomene

Rim je najbolji primjer veličanstvenog spoja povijesne arhitekture sa suvremenim načinom života. Šetanjem ulica ovog grada postaje jasna izreka: ''Svi putevi vode u Rim.'' Ipak, potrebno je dobro odrediti polaznu točku i grad se bez problema obiđe pješice. Usput se može naići na restorane koji nude odlična tradicionalna jela i jednim potezom, zadovoljiti oba čula. 

Najpoznatija slastičarnica u Rimu, Venchi, vuče svoju tradiciju još od 1878. godine. Bez obzira na vrtoglave cijene, neobični spojevi u sladoledima i čokoladama su ono što privlači i domaće i turiste. Upravo je ova slastičarnica odličan izbor za suvenire. Nezamislivo je otići kući iz Rima , a ne probati njihovu slavnu tjesteninu ili pizzu. Jedan simpatičan kuhar bio je pristupačan i otkrio je tajnu talijanske tjstenine, ona se nikad ne skuha do kraja. Na pizzama kombiniraju kiselo, slatko, gorko ili slano. Ne postoji čovjek koji u Italiji ne može pronaći pizzu po svom izboru. Od svih obroka.

Spomenik Viktoru Emanuelu II, nalazi se na Piazzi Venezia. Izgrađen je od bijelog kamena i ukrašen zlatnim detaljima, baš kao što i priliči čovjeku koji je 1861. ujedinio Italiju. Iza tog spomenika nalazi se Foro Romano ili Rimski trg koji vodi do Coloseuma. Na izlasku s Fora Romano, nalazi se trg Campidoglio. Od tuda se kreće u Viu el Corso, to je pravo mjesto za sve ljubitelje mode. Na početku ulice nalaze se dućani za one s nešto manjim budžetom, a šetajući prema njenom kraju, koji vodi do Piazze del Poplo, nailazi se na trgovine u kojima se prema kupcima ljubazno osoblje ponaša kao sluge prema kraljici Elizabeti II. Za talijane je poznato da su modno osvješteni. Kombinacije koje oni nose, u Hrvatskoj bi se vjerovatno osudile, a osobe koje ih nose smatrale bi se krajnje nenormalne. Nastavljajući dalje može se naići na konje koji kaskaju ne obazirujući se na prolaznike, autobuse i automobile. Isprva, netko može pomisliti da se radi o filmskom setu za neki vestern , ali ipak se samo radi o talijanskim policajcima. U koju god se ulicu skrenilo put vodi do nekog spomenika, skulpture ili muzeja. Upravo jedna takva ulica vodi do Fontane di Trevi, rimske kraljice među fontanama. Upravo je to mjesto gdje treba ubaciti novčić, ako se ponovno poželi vratiti u Rim. Pantenon se nalazi s druge strane Vie del Corso , posebno je zanimljiv zbog rupe na vrhu kupole. Ulaz se ne naplaćuje jer je broj ljudi koji ondje cirkuliraju iz sata u sat jednostavno nemoguće kontrolirati. 

  

Velik je broj uličnih umjetnika, svirača i pjevača. Kada se spusti mrak, broj ljudi na ulicama se poveća – može se reći kako je noćni život razvijeniji nego dnevni. Ipak, treba naglasiti kako je Rim skup grad, ali kvalitetu treba naplatiti, a upravo je to ono što Rim definitivno nudi. 

 

Na dolasku u grad bio je mrak, pa se veličina zračne luke Leonardo da Vinci nije mogla doživjeti, ali prilikom odlasku postalo je jasno da se radi o veličini nekog manjeg grada. Baš zato nije ni čudno što turisti osuđuju veličinu hrvatskih zračnih luka. Naime, da bi se stiglo do aviona potrebno je voziti se taksijem, podzemnom i na kraju autobusom, i to sve unutar jedne zračne luke. 

Prelijepo vrijeme, ukusna hrana, odlična raspoloženost autorice ovog teksta, ali i Rimljana utjecala je na cijeli doživljaj grada. Još kad se među onolikim mnoštvom, na tečnom hrvatskom začuje: '' Hej, možeš li me slikati? Želim uspomenu iz Rima?'' , autorica teksta odgovori: '' A što ne bi moglo?!''
Škljoc, škljoc u vječnom gradu, za vječne uspomene.

Laura Rakuljić