Sven Maretić: Ništa nije nemoguće

Povodom obilježavanja Paraolimpijskog školskog dana razgovarali smo s paraolimpijskim državnim prvakom u bacanju koplja Svenom Maretićem. Otkrio je kako se odlučio baviti atletikom, koji su mu daljni planovi i što ga gura naprijed unatoč invaliditetu.

Kako ste se odlučili za atletiku?

Bilo je to sasvim slučajno. Kako dosta vremena provodim u teretani zapazio me naš bivši olimpijac, Edi Ponoš koji mi je prišao i pitao me da li bih želio probati bacati koplje u njegovom klubu ASK. Kasnije mi je rekao kako su moje dobre fizičke predispozicije bile razlog zbog kojih me izabrao. Spojio me s trenerom Markom Mastelićem, kojem bih se svakako i ovim putem htio zahvaliti... i tako je sve počelo.

Koliko su trajale pripreme za državno prvenstvo?

Oko mjesec ipo dana. To izgleda vjerovatno kratko, međutim to su moje prve pripreme ovakvog tipa, tako da su treninzi uključivali najviše bacačkih vježbi. Nakon tih treninga ostane vam snage jedino za doći do kuće i zaspati.

Osim atletike, što još trenirate?

Rekreativno se bavim stolnim tenisom i plivanjem, u kojima sam također imao odlične rezultate na državnim razinama. Međutim, tu nisam pronašao jednako zadovoljstvo kao u atletici.

Koliko Vam bavljenje sportom pomaže?

Bavljenje sportom je zakon. Zakon za život, zakon za ponašanje, odgoj i sve ostalo. To je ustvari put koji pratim cijeli svoj život, praktički otkad znam za sebe. Trenutno je bavljenje sportom moja terapija.

Jeli prehrana važnija od treniranja?

Prehrana je najvažnija! Naročito za one kampanjce koji u teretanu idu ili treniraju samo pred ljeto. Svaki čovjek je za sebe, tako da mora naći balans što mu paše i kada, tako da ne prijeđe mjeru svog dnevnog unosa hrane. Konkretno u mom slučaju, ja se još uvijek držim svoje „sam svoj majstor“ prehrane.

Imate li neke poroke kojima se ne uspijevate oduprijeti?

Mislim da nemam poroka kojima se ne mogu oduprijeti, ali obožavam društvo i konobu. Takvom druženju se teško mogu oduprijeti bez obzira na drastične režime prije natjecanja.

Koliko dnevno trenirate?

Nije uvijek isto, ali uglavnom se razgibavam pola sata, zatim slijedi bacački trening nekih sat vremena, a onda teretana sat ipo i istezanje još nekih pola sata. Uglavnom, sve zavisi o treneru.

Što je po Vama važnije, sudjelovanje na  natjecanjima i osvajanje odličja ili sport kao način života?

Teško pitanje. Kako za koga. Ja volim pritisak, volim se natjecati i volim adrenalin koji me tjera naprijed. Ne bih nikome na svijetu priznao da je bolji u od mene u bilo čemu. Sport je način života, a odličja dolaze s njim. Mislim da jedno bez drugog ne ide i ne može.

Osim sporta i treniranja, čim se još bavite?

Student sam sportskog menadžmenta na jednom splitskom visokom učilištu. Od toga sve kreće, bez škole ne mogu nigdje. Zaposlen sam već pet godina u Croatia osiguranju i predsjednik sam Sindikata zaposlenika splitske podružnice, što mi je velika čast. Preko fakulteta volontiram u košarkaškom klubu Split, ova sezona nam je  završila dosta uspješno, tako da za iduću imam dodatne planove. I zadnje meni najdraže, odnedavno sam honorarno nogometni skaut za Sports Investments Group, kompaniju iz Nizozemske.

Imate li uzore?

Nemam nikoga posebno za istaknuti, volim od svakoga naučiti ponešto i biti svoj. Vjernik sam i u crkvi pronalazim svoj mir.

Koji je sport  vaša ''ljubav''?

To bi svakako bio nogomet, život me natjerao da prestanem trenirat, ali sam se odlučio studirati, kako bih se jednog dana  mogao skroz „približiti“ terenu i  nekoj nogometnoj funkciji.

Smatrate li da malo ljudi zna za područja u kojima se paraolimpijci natječu?

Pa može se tako reći, iako sve se više daje na važnosti prespektivnim i uspješnim ljudima koji se time bave, pa evo i ovaj intervju Vam je dokaz za to.

Kakvi su daljni planovi?

Što se tiče atletike, nadam se izbornikovom pozivu za Europsko prvenstvo u Italiji, koje se održava 10. lipnja u Grossettu, to je moja zlatna prilika. Ne treba mi medalja, želim samo bacati koplje u što većoj konkurenciji da vidim koliko sam blizu ili daleko od najboljih.

Mnogi ljudi odustaju čim naiđu na prepreku. Što Vas pokreće i daje Vam snagu?

Veliki sam zagovaratelj potizivnog načina razmišljanja i da mogu išao bih od vrata do vrata do osoba s invaliditetom i vodio ih na sportove, socijalizirao ih i pokazao da ništa nije nemoguće. Kada netko misli da je zaboravljen, osjeti snagu i potporu, ponovno se rodi. Kada shvatiš koliko vrijediš i što sve možeš, ne postoji osoba na svijetu koja bi ti to mogla oduzeti. Već sam dosta puta neke koji nisu vjerovali u sebe i svoje sposobnosti približio sportu. Uvijek sam na raspolaganju za pomoći drugima. Što meni daje snagu i gura me dalje, ipak bih želio ostaviti za sebe.

Laura Rakuljić