Vid je najvažnije i najprioritetnije osjetilo koje ljudi imaju. Stalno gledaju svijet oko sebe i brzo prepozanju i shvaćaju smisao onoga što vide. No, ne utječe samo vid na njihovo shvaćanje. Percepcija je subjektivna. Ono što misle da vide ustvari se filtrira kroz oči njihovih vlastitih umova. Postoje mnogi primjeri sa viđenje svijeta kroz um. Ljudi na dijeti, na primjer, vide jabuke veće nego ljudi koji ne broje kalorije. Igrači softballa vide loptu manjom nakon razdoblja loše igre u usporedbi s ljudima koji su odigrali dobru igru. Svaki čovjek kada gleda neki objekt ima drugačije shvaćanje od nekog drugog.
Napola puna, napola prazna
Razloga za to je mnogo, ali jedan razlog zahtijeva upoznanost o tome kako ljudske oči funkcioniraju. Znanstvenici koji se bave vidom znaju da količina informacija koji čovjek može vidjeti u pojedinom trenutku, ustvari je relativno mala. Ono što može vidjeti s velikom oštrinom, jasnoćom i točnošću ekvivalentno je površini palca ispružene ruke. Sve oko toga je nejasno i mnogo od onoga što je pred njegovim očima ostaje neodređeno. No, nužno je pojasniti i dati smisao što čovjek vidi i tu uskače um koji pomaže u popunjavanju praznine. Rezultat toga je da je percepcija subjektivni doživljaj i tako se odražava na shavaćanje svijeta „očima“ uma. Zato ljudi ne vide nešto na isti način. Zašto neki mogu doslovno vidjeti čašu napola punu, a drugi doslovno vide napola praznu? Što je to u razmišljanju i osjećanju neke osobe što je navodi da svijet vidi na potpuno drugačiji način? I je li to uopće važno? Emily Balcetis, socijalna pshihologinja s svojim istraživačkim timom traži odgovor na to s jednom temom internacionalne pažnje: zdravljem i fitnessom.
Percepcijom do lakšeg vježbanjaDiljem svijeta ljudi se bore da održe odgovarajuću težinu i postoji mnogo strategija koje pomažu u borbi protiv suvišnih kilograma. Na primjer, ljudi si zacrtavaju najbolje namjere da će vježbati nakon praznika, ali ustvari većina ljudi novogodišnje odluke prekrše do Valentinova. Zašto? Nema jednostavnog odgovora, no jedan razlog koji Emily Balectis tvrdi je da oči uma rade protiv ljudi. Neki ljudi mogu doslovno vidjeti vježbe kao teže, a drugi ih možda mogu doslovno vidjeti kao lakše. To navodi na pitanje da li postoji strategija koja bi mogla koristiti i naučiti ljude, a koja bi pomogla da se promijeni vlastita percepcija udaljenosti, pomogla da je vježba lakša? Istraživanje je pokazalo kako percepcija i pažljivo fokusiranje na cilj jedan je način postugnuća lakšeg vježbanja. Ljudima koji „nisu skidali oči s nagrade“ trebalo je zamjetno manje napora da bi izveli vježbu nego ljudima koji su prirodno gledali naokolo. To je promjenilo njihov subjektivni doživljaj vježbe. To je također promjenilo i objektivnu prirodu njihove vježbe. Ljudi koji su se fokusirali na cilj uistinu su se kretali brže od ljudi koji su prirodno gledali naokolo. Pažnja i fokusiranje učinilo je da vježba izgleda i bude lakša čak i kada su se ljudi više trudili zbog toga jer su se brže kretali. Za zdravlje treba više od malo bržeg hodanja, ali percepcija bi možda mogla biti dodatna strategija koja može pomoći u promicanju zdravog stila života.
Marko Roško
Primjedbe
Objavi komentar