Mihael Stengl: U radionici se osjećam kao doma

Mihael Stengl je bivši student Odjela za konzervaciju-restauraciju na Sveučilištu u Dubrovniku, koji se nakon završetka studija zaposlio kao suradnik u radionici za drvo. U intervjuu Stengel otkriva kako je sve to krenulo i koji su mu budući planovi.

Zašto ste odlučili upisati studij konzervacije-restauracije?

S obzirom na to da sam završio srednju Drvodjeljsku školu u Zagrebu te postao drvodjeljski tehničar restaurator odlučio sam nastaviti taj smjer, a kako u Hrvatskoj postoji samo jedan studij restauracije i konzervacije u gradu Dubrovniku bio sam primoran upisati ga.

Kakav je osjećaj biti suradnik sa svojim bivšim profesorima?

Iskreno jako dobar osjećaj. Profesor Joško i ja imamo kvalitetne profesionalne odnose. Prije smo surađivali na nekim manjim projektima za vrijeme studija i čim se otvorilo mjesto za suradnika, rado sam prihvatio ponudu.

Najdraži predmet koji ste restaurirali?

Teško mi je na to odgovoriti jer svaki predmet ima neku svoju priču. U posljednje vrijeme se više bavim replikama. Jedna od dražih replika mi je blagovaonski stol koji je kopija klasicističkog stola, s dodatnim detaljima koji nisu izvorni kao na originalu, nego sam ja osmislio nešto svoje. Meni osobno najdraži predmet na kojem sam radio su kopije svijećnjaka izložene u hodniku Sveučilišta. Trebalo mi je sedam mjeseci za taj projekt, a tehnologije korištene pri izradi su: konstrukcijska građa bloka, tokarenje, rezbarenje, tehnologija polimentne pozlate srebrnim listićima i tradicionalne lazure zlatnog sjaja.

Što mislite koliko su ljudi upoznati s povijesnim aspektom pojedinog namještaja?

Ljudi su u zadnje vrijeme više osviješteni za namještaj kao obiteljsku ostavštinu i češće to čuvaju i restauriraju, dok su se u nazad desetak godina vrijedni komadi namještaja bacali jer ljudi nisu znali vrijednost. Danas se također događa suprotan efekt, zbog sentimentalne vrijednosti pojedinci precjenjuju komad namještaja i misle da su vrijedni iako nisu.

Gdje pronalazite inspiraciju za svoje radove?

Posvuda, ali uglavnom je to preko mobitela. Najviše ideja pronalazim preko Youtubea ili Facebooka. Američki stil je dosta utjecajan, jer su ljudi tamo dosta slobodni i kreativni pa pokušam izraditi ono što vidim. Najdraža tehnika u drvenoj tehnologiji mi je rezbarenje drva i tome pridodajem dosta pažnje. Na primjer u drugom mjesecu za vrijeme ispitnih rokova studenata, kad sam imao vremena izradio sam i kopirao intarziju sa stola na kojem sam radio restauraciju za završni rad i nadodao ružu vjetrova.

Koji su vam budući planovi?

To je jako teško za reći, ne znam gdje će me život odvesti. Za sad ću ostati u Dubrovniku i nastaviti raditi kao suradnik, ali ako se jednog dana otvori neko radno mjesto za asistenta rado bih se prijavio. Najveći problem mi je trenutno smještaj koji je jako teško naći u Dubrovniku.

Što biste poručili budućim studentima restauracije?

Poručio bi im da se pripreme. Moraju biti zainteresirani i posjedovati određeno znanje i vještine, jer je to potrebno pogotovo u radionici za drvo. Ne trebaju sve znati, ali moraju biti spretni, pedantni i posjedovati određenu umjetničku crtu. Imamo dosta studenata koji dolaze iz umjetničke škole pa se to odražava. Primjerice, kad su vježbe retuša gdje treba slikati crte godova ili retuširati slikane dijelove, većinom koristimo kistiće i tu su oni ostvarili bolje rezultate nego ostali.

       
     
        
  Gabriela Lulić