Preskoči na glavni sadržaj

Inspirativna sportašica Iva Oberan

Mlada nada hrvatskog sporta koja je do sada već sudjelovala na raznim turnirima diljem svijeta i osvojila brojne medalje, ustrajna je  i pred njom stoji svijetla budućnost. Vrhunska dubrovačka judašica Iva Oberan koja je 2019. godine proglašena najboljom sportašicom u županiji odgovorila nam je na par pitanja.

(dubrovniknet.hr)


Što te privuklo judu, možda neki uzor, te kada si se točno krenula baviti ovim sportom?

Ljubav prema judu naslijedila sam od tate koji mi je trener od malih nogu, on je također bio judaš te je nakon natjecateljske karijere postao trener. Kad sam bila jako mala, sa 4 godine sam odlazila s njim u dvoranu i gledala treninge dok nakon nekog vremena nisam odlučila da i ja želim trenirati i evo me 16 godina kasnije još uvijek u ovom sportu.

Koje su pozitivne a koje su negativne strane bavljenja judom za tebe?

Smatram da je najveća prednost prijateljstva koja sam tijekom godina stekla koja će mi ostati za cijeli život i naravno putovanja. Mogu reći da sam sa svoju 21 godinu proputovala pola svijeta i sigurno da nije juda ne bi imala tu šansu. Uz ovo sve judo je proglašen najboljim sportom za razvoj motorike kod djece. Ne mogu reći da postoje negativne strane, ali kao i u svakom profesionalnom sportu ovdje nema vikenda, blagdana i rođendana, kad je turnir ili pripreme sve ostalo ostaje po strani i jednostavno se na to treba naviknuti.

Na kojim si sve turnirima prisustvovala?

Prisustvovala sam na dvjestotinjak turnira u svojoj karijeri, a kao najvažnije bih istaknula europska i svjetska prvenstva, grand prix turnire te Univerzijadu.

Kako se pripremaš za turnir, prehrana, treninzi, mentalne pripreme?

Treninzi su malo drugačiji prije samog turnira, više se radi na eksplozivnosti i bez pretjeranog umaranja. Što se tiče prehrane sve ovisi koliko kila moram skinut pa prema tome reguliram i obroke.

Vidiš li se i u budućnosti kao judo igračica ili si zainteresirana za neku drugu karijeru?

U budućnosti se naravno vidim kao profesionalna judašica te idem prema tom cilju.

Tko ti je najveća podrška?

Smatram da su mi najveća podrška moja obitelj, prvenstveno tata kao trener ali i mama. Naravno uz njih veliku podršku imam od svojih najbližih prijatelja.

Koje si medalje do sada osvojila?

Osvojila sam preko 150 medalja na državnim, međunarodnim, europskim prvenstvima. Prvakinja sam Hrvatske u svim uzrastima te imam 17 medalja sa europskih kupova također u svim uzrasnim kategorijama. Imam 3 medalje sa europskih ekipnih prvenstava i srebro sa svjetskog ekipnog prvenstva. Nedavno sam napravila i najveći uspjeh u karijeri kad sam osvojila broncu na svjetskom kupu u Pragu.

Što želiš poručiti mladima koji se žele baviti ovim sportom, na što sve trebaju biti spremni da bi postali uspješni kao i ti?

Smatram da je judo zaista najbolji sport za razvoj djece. Koliko god treninzi bili teški, porazi razočaravajući nikad i za ništa ne bi mijenjala posljednjih 16 godina koje sam provela u ovom sportu. Poručila bih svima da ne odustaju, da se trude i da budu uporni a rezultat će doći kad tad.

Lucija Berković

 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.