Kada bi se čovječanstvo barem mislima, vratilo u
početak, recimo prošlog stoljeća, zasigurno bi bilo zaprepašteno raspoloživim
znanjima, resursima te robama drugih kultura odnosno manjkom istih, bilo onih
dalekih, ili recimo, nešto bližih i poznatijih zemalja. Danas kada proces
globalizacije, tako reći objedinjavanja
cijelog svijeta u jedno globalno selo uvelike prožeo svaki segment današnjice,
vremena u kojem egzistiramo, no on se poima vrlo malo te o njemu gotovo da se i
ne razmišlja na svjesnoj razini.
Ideja je to koja je svoj put do realizacije započela i
prije nego što joj se moglo predvidjeti razmjere, a potrebu za ostvarenjem lako
je iščitati već u znanju o starim arapskim trgovcima, koji su dio svoje kulture
kroz prehrambene namirnice te „egzotične" materijale, širili po staroj
Europi, ili pak iz putopisa Marca Pola te mnogobrojnih istraživača koji su
neustrašivo otkrivali tada još svijetu neznane meridijane i paralele.
Opće je poznata činjenica da je globalizacija posljedica
kojoj je vodilo mnoštvo izuma, s naglaskom na mehaničko i tehnološko
unaprjeđenje putnih sredstava, a time i lakše svjetske povezanosti, čiji je
proces trajao, možemo reći, vrlo kratko u odnosu na vrijeme koje je ljudski rod
bez takvih „povlastica" proveo. Unatoč svim pogodnostima globalizacije,
kojih je zaista mnogo, poput toga da na drugom kraju svijeta može se biti za
jedan dan, ili da u trgovinama možemo pronaći mango, kuskus, pa i duhan
koji dolazi iz Amerike, pročitati na internetu što se trenutno događa u Keniji,
skriva se nagriženost globalizacije, i njen svjesni kapitalistički juriš na
države Trećeg svijeta.
Licemjerstvo koje se vješto krije pod krinkom idile, svako
toliko ispliva na površinu, da bi se zatim, poput beznadnog davljenika, opet
utopilo u moru neistine koja se plasira
građanima diljem zemaljske kugle. Razlog k tomu može se pokušati
percipirati kroz prizmu selektivne apatije, odnosno, nedovoljne spobnosti da se
čovjek, koji uživa svoja prava, istinski do te mjere poveže sa onima koji ih ne
uživaju. Tomu je tako jer je današnji čovjek, ako uzmemo u obzir da živi u iole
razvijenoj državi, najviše zaokupljen sobom, svojom egzistencijom te boljitkom
iste. Većina je ljudi sposobna osjetiti bol, tugu i suosjećanje kada gleda
izvještaje o životima ugroženih skupina ili čitavih nacija, međutim vrlo
kratkotrajno, to je gotovo automatski tako iz razloga što bi razina empatije za
određen slučaj bila veća što je veća mogućnost poistovjećenosti sa situacijom,
ili osobom, uglavnom na temelju iskustva.
Javnost je danas gotovo bombardirana borbom za zaštitu
životinja, žena, raznoraznih nacionalnih i ostalih manjina, no vrlo je malen,
skoro pa beznačajan postotak onih koji su se recimo odlučili boriti za prava
radnika, u recimo Vijetnamu. Vijetnamski, Bangladeš, Tajvan te ostale države
istoka mnogi ne bi znali pronaći na karti. No pogledate li etikete na odjevnim komadima , bile to Nikeove tenisice ili jakna iz recimo, Bershke, mogu se naći upravo ove države, i još po neka. Iza svih tih slova na komadu tkanine,
krije se bol znoj, krv, odricanje. Kriju se djeca, malaksala,
praznog stomaka, i glave s nadom u bolje.
Ako se zagrebe malo ispod površine, neizbježno je
zapaziti sav apsurd svijeta u kojem živimo. Europski ili američki modeli
afričkog podrijetla, nerijetko u nezavidno manjem broju od recimo, bijelih
modela, glasnici su poruke koju modna industrija prenosi svojim potrošačima,
ali i ostatku. Ciljana je poruka da nema mjesta segregaciji, a još manje
rasizmu, ili pak nacionalizmu, što je u čistoj suprotnosti sa kapitalističkim
politikom preseljenja proizvodnje u države niskog životnog standarda, labavih
prava radnika, ukratko raju za iscrpljivanje radne snage za smiješne
novce, kojima se jedva može namiriti
trošak namirnica i higijenskih potrepština.
Apatija svijeta u toj mjeri doista je zabrinjavajuća,
te je teško ne odoljeti porivu da se zapita, kako je ovo dopustivo? Unatoč svom
promicanju, recimo veganstva, pokretu i načinu življenja i prehranjivanja koje
se bazira na konzumiranje samo hrane biljnog podrijetla za dobrobit životinja,
ali i vlastitog zdravlja, nestvarno je da se odbija misliti, i raspravljati
javno, pa i boriti, za prava ljudi koji su podcijenjeni, potplaćeni, te zaista
potlačeni. Korelaciju je jasno vidjeti ako se udalji od svojih potreba, te
želja koje su nametnute konzumerističkim načinom življenja. Malo tko će
odustati od nošenja određenog marketinški razvikanog modela tenisica zbog toga
što te tenisice nastaju žuljevitim rukama u muci nekog radnika kojeg on ne
poznaje, tamo negdje daleko. Samim tim teže što mu te, recimo tenisice, donose
statusni simbol u društvu, u kojem je cijena proizvoda koje posjedujemo
nažalost i cijena čovjeka, a ta cijena određuje i društveni, i socioekonomski
položaj. Također, bitno je ne podcijeniti ni logičnu činjenicu da će proces
stvaranja tih tenisica, odnosno njihova masovna proizvodnja, biti skrivena od
očiju javnosti, što je više i bolje moguće, no sudeći po psihologiji mase,
teško je ali ispravno reći da ni nešto veće izvještavanje s tog područja ne bi
uvelike promijenilo stvari, što ne znači da se za to ne treba grčevito boriti,
već naprotiv.
Doima se kako
će put do osvješćivanja biti popločan mnogim izazovima, a početak će mu biti
tamo gdje će biti kraj materijalnoj zaslijepljenosti, koji se uza svu dobru
volju i što pozitivnije shvaćanje, još ni izbliza ne nazire.
Vanesa Tenžera
Primjedbe
Objavi komentar