Bliži se kraj akademske godine 21./22. i s time kraj za studente koji su krenuli prije tri godine studirati. Ova generacija studenata je počela nastavu normalno u učionici bez Korone, pa su doživjeli zatvaranje, nastavu preko interneta, maske i slično, te na kraju opet došli natrag u klupe. Na pitanja kako su sve podnijeli i izdržali odgovore će dati studentica treće godine Medija i kulture društva Sarah Gorinjac koja je prije par dana završila preddiplomski i koja je doživjela sve navedeno.
Jeste li zadovoljni postignutim u tri godine studija?
Zadovoljna sam s onim što sam samoj sebi priuštila. S
obzirom na cijelu situaciju koja je našu generaciju zahvatila nismo imali puno
sadržaja kojim bi se mogli baviti. No, s obzirom da sam od prve godine na
radiju time sam upotpunila moje školovanje. Uz faks također sam i volonterka u
udruzi Bonsai te sam s njima dobila nekoliko jako dobrih prilika. Tako da
nezadovoljstvo je toliko tiho naspram dobrih stvari.
Počeli ste studirati pola godine prije Korone, možete
li se prisjetiti kako je izgledao početak Pandemije prije Lockdown-a i što ste
mislili o tada novoj bolesti?
Tada smo još bili u fazi upoznavanja jedni drugih i
nama je ispočetka ta pandemija bila smiješna. Još jedan "fake news in the making".
U međuvremenu sve je postalo jako ozbiljno. Sve se pomalo počelo zatvarati tako
i naš faks. Prvo susretanje sa platformama za online nastavu, a još ništa
konkretno i istraženo. Doduše šalu na stranu kao dio rizične skupine u nijednom
trenutku mi nije bilo svejedno.
Kako vam je bilo kada se sve zbog pandemije zatvorilo
i kako ste se snašli u novim uvjetima održavanja nastave?
Samo zatvaranje u kuću, konstantno provođenje u sobi
zbog predavanja ponajviše je naštetilo mojoj psihi. Stres kada se ne mogu
uključiti na predavanje, stres kada mi padne Internet u sred ispita, stres kada
mi profesori daju neopravdani jer mi nije radio Internet ili uređaj na kojem bi
trebala slušati predavanje. Najgori dio mi je bio što bi često zaspala na
predavanjima jer definitivno nije isto sjedati u klupi i ležati u udobnom,
toplom krevetu.
Jedno pitanje koje se cesto spominje je, jesu li
ispiti i ispitivanja bila lakša preko interneta ili uživo, što mislite o tome?
S obzirom da ne znam varati NE. Zapravo bilo mi je
često puno teže jer ne vjerujem da bi te u učionici profesor tražio da 45
minuta držiš ruke u zraku ili da gledaš ravno u njegovo lice. Često bi Internet
znao stvarati veliki problem i isto bi oduzelo puno vremena od ispita ili bi
nam profesor rekao da izađemo na idućem roku i da do tada popravimo tehničke
poteškoće. Tako da mi je puno draže sjedati u klupi sa kemijskom i papirom bez
ikakvog stresa.
Sljedeće pitanje glasi kako vam je bili vratiti se u
klupe i normalnoj nastavi i učenju?
Vratiti se u klupe je bilo divno. Vidjeti ekipu, doći
na radio, piti kavu u kantini je bilo baš ono što mi je trebalo. Komunicirati s
profesorima, slušati, smijati se i biti pospan, ali još uvijek biti aktivan. U
učionici ne možeš reći da ti je lice isključeno ili da ti ne radi glas kao što
smo to govorili za kameru i mikrofon. Interakcija je najbitnija naročito
studentima komunikologije.
I zadnje pitanje, hoćete li nastaviti studirati ili
imate druge planove?
Nakon razmišljanja i procesa donošenja odluke
nastaviti ću na diplomski studiji i to vrlo vjerojatno Odnose s javnošću. Kada
sam pored svega što smo prošli stigla ovdje mogu još malo izgurati za bolju
budućnost. To savjetujem svim kolegama prvostupnicima. Sva će nevolja proći, a
vi će te znati da je sve to vrijedilo.
Marko Džamarija
Primjedbe
Objavi komentar