Mentalno zdravlje je od iznimne važnosti jer utječe na
sve aspekte života pojedinca, uključujući emocionalno blagostanje, socijalne
odnose, radnu produktivnost i fizičko zdravlje. Govori se o njemu dovoljno u
medijima porazgovarali smo s dugogodišnjim medijskim djelatnikom, bivšim
direktorom Dubrovačke televizije, a danas direktorom Televizije Dalmacija i
Drama radija Paskom Tomašem.
Kako ocjenjujete trenutno izvještavanje medija o
temama vezanim uz mentalno zdravlje i koje smatrate ključnim aspektima koji se
mogu poboljšati?
Moram biti iskren i priznati kako smatram da mediji
dovoljno izvještavaju o mentalnom zdravlju, a s druge strane i brinu o
mentalnom zdravlju javnosti. Morate znati kako je znanstveno dokazano da
naprimjer i glazba i zabava i edukacija tj. glazbeni, zabavni, dokumentarni ili
obrazovni program pozitivno utječu na mentalno zdravlje pojedinca. U tom smislu
mediji ispunjavaju svoju svrhu. Također, siguran sam kad se u društvu dogode
neke ozbiljne situacije ili poremećaji u društvu kako mediji gotovo pa uvijek kontaktiraju
psihijatre ili psihologe i s tog aspekta obrade tu temu i daju javnosti neki
uvid u tome kako se s time nositi.
Koje su najčešće predrasude ili stereotipi prisutni u
medijskom pokrivanju mentalnog zdravlja i kako bi novinari mogli doprinijeti
smanjenju stigme kroz svoj rad?
Nažalost predrasuda u društvu ima puno, pa su oni
prisutni i u medijskom pokrivanju. Unatoč tome rekao bih da su mediji tu
ponovno bolji nego društvo u globalu jer često možete u medijskom prostoru
pogledati ili poslušati emisiju ili pročitati intervju s osobom koja ima
psihičke poteškoće ili poremećaje, dok se na ulici ili u kući o tome manje
govori ili najčešće govori s osudom.
Kako mediji mogu odgovorno izvještavati o osobama s
mentalnim izazovima, čuvajući njihovu privatnost i istovremeno pridonoseći
razumijevanju problema s kojima se suočavaju?
Smatram kako mediji već odgovorno izvještavaju o
takvim osobama. One su rijetko predmet izvještavanja kao takve same po sebi.
Najčešće se o njima govori u kontekstu osoba koje su proživjele takav neki
izazov i na pozitivan način se javnosti šalje poruka kako je moguće unatoč svim
poteškoćama nositi se s problemima i na kraju ih pobijediti. S druge strane,
često se dogodi da neki pojedinci počine teška kaznena djela npr. ubojstvo više
osoba i onda same idu na tu kartu "neuračunljivosti". I u tom slučaju
smatram kako mediji ponovno kvalitetno obrade te teme i ne ulaze u samu
privatnost tog pojedinca. Kad se radi o takvim situacijama vrlo je teško iz
funkcije novinara objasniti ljudima da razumije probleme tog pojedinca.
Nažalost postupci te osobe dovedu do strašnih posljedica za koje je jako teško
pronaći opravdanje.
Kako pandemija COVID-19 utječe na način na koji se
mediji bave temama mentalnog zdravlja, i koje su moguće smjernice za
unapređenje kvalitete izvještavanja u ovom kontekstu?
Od samog početka pandemije, svi ali apsolutno svi
djelatnici koji se bave mentalnim zdravljem, pri tome najviše mislim na
psihijatre i psihologe su upozoravali kako će pandemija ostaviti psihičke
posljedice na ljude. Nisam siguran da se sustav dovoljno brinuo ili pobrinuo o
tome, pa ne mogu reći ni da su mediji preuzeli ulogu brige o tome. Bez obzira
na to, smatram kako se u medijima nikada nije više govorilo o mentalnom
zdravlju i mislim da je to dobro.
Koji su alati i resursi dostupni novinarima kako bi se
educirali o suptilnostima mentalnih pitanja i kako bi poboljšali kvalitetu
svojih izvještaja?
Kod nas u Hrvatskoj Agencija za elektroničke medije
zna organizirati radionice i edukacije za medijske djelatnike na tu temu.
Izdali su čak i priručnik koji se zove "Digitalni mediji i mentalno
zdravlje". Što se tiče drugih alata, to je isključivo osobna
snalažljivost. Ja kad imam neku takvu "osjetljivu" temu uvijek nazove
psihijatre, psihologe i pitam ih za savjet kako obraditi tu temu. Smatram to
najispravnijim jer najgore je kad novinar u svoje ruke preuzme pamet cijelog
svijeta pa postane i liječnik i ekonomist i pravnik i sociolog. To nije dobar
put.
Kako promovirati ravnotežu između informiranja
javnosti o mentalnom zdravlju i izbjegavanja senzacionalizma koji može
pridonijeti stigmatizaciji?
Teško je na to utjecati, ali ono što možemo napraviti
jest da unutar svojih medijskih kuća težimo informiranju i edukaciju a ne
senzacionalizmu. Nažalost to jest teži put, a često se pitam je li i
ispravniji. Razlog tome je jasan, vi kad u naslov stavite nešto tipa
"PSIHIČKI BOLESNIK DOŠAO NA STRADUN! POGLEDAJTE ŠTO JE NAPRAVIO" imat
ćete na desetke tisuća ulaza i čitanja, a kad obradite tu istu temu i u naslov
stavite čistu informaciju nećete imati ni stotinjak čitanja. Stoga se mediji
danas često okreću senzacionalizmu jer nažalost svaki klik je neki cent, a
tisuće centi vode do eura, deseci tisuća centi do stotine eura i ekonomski je
to nakladnicima i vlasnicima medija uvijek draže vidjeti. Ponavljam - nažalost.
Koje su smjernice i etički principi koje novinari
trebaju uzeti u obzir pri izvještavanju o samoubojstvima ili drugim osjetljivim
pitanjima povezanim s mentalnim zdravljem?
Oni su već poznati pa ne bih o njima, koga zanimaju
može ih lako pronaći. Ali bih rekao da sam ja u svojoj karijeri imao slučaj
gdje sam dobio informaciju kako je u jednom domu za starije došlo do tri
samoubojstva štićenika u vrlo kratkom vremenu. Našao sam se u šoku, nisam
vjerovao, nisam znao kako provjeriti. Dosta su me i sabotirali jer nisu htjeli
da to izađe van pa su mi govorili "ma nije to bilo samoubojstvo i
slično". S obzirom na to kako sam dobio dojam da se radi o zataškavanju,
nakon što sam dobio potvrdu od policije da je riječ o samoubojstvima ja sam tu
temu obradio i objavio. Moram priznati da ni danas nisam 100% siguran je li to
bilo ispravno jer znam da sam kod nekih objavom te informacije izazvao strah.
Prije objave sam se konzultirao s redovitim profesorom u trajnom zvanju iz
područja novinarstva i on me je uvjerio da u tom slučaju, s obzirom na količinu
samoubojstava i instituciju u kojoj su se dogodila to zahtjeva javni interes za
objavom i da u tome nema ništa sporno. No ponavljam, nisam siguran je li to
bilo ispravno i ne znam bi li to ponovio.
Ivo Vlahušić
Primjedbe
Objavi komentar