Foto: facebook |
Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu počinje za točno mjesec dana. Za nogometaše to je prilika da se predstave svijetu, pokažu se na velikoj sceni u nadmetanju s najboljima. Za navijače to je prilika da popiju hektolitre piva i urlaju pred TV ekranima na igrače udaljene od njih tri tisuće kilometara. Za proizvođače piva i TV kuće prilika je to da na svemu tome fino zarade.
Još se jedna industrija, kao malo koja druga veseli Svjetskom prvenstvu, a to je estrada. Baš nekako u ovo vrijeme niču kao gljive poslije kiše razni poznati i nepoznati glazbenici (i oni koji se takvima smatraju) s nadom da će ubrati poneki honorar i na valu sportske euforije bar nakratko izaći iz anonimnosti koja ih okružuje ostatak godine.
Nije hrvatska estrada izbirljiva, skladaju oni pjesme i pjesmice i za rukomet, vaterpolo, odbojku, bacanje kugle i kladiva, potezanje konopaca, ali ipak im je nogomet nekako najmiliji. Nije teško zaključiti i zašto. Nogomet je najmasovniji i najpopularniji sport i baš su tu najveće šanse za uspjeh nekog instant hita. Pa ipak, na prste jedne ruke moguće je nabrojiti navijačke himne koje su bar donekle ispunile svoju svrhu. A pokušaja je bilo, i to poprilično. Od nekih prilično uspješnih, kao Neka pati koga smeta od Baruna koje se mnogi i danas sjećaju iako je napisana već davne 98' ili duet Dina Dvornika i Borisa Novkovića koji su obradili Billy Joelovu We didn't start the fire i nazvali je Malo nas je al' nas ima pa do tragičnih podbačaja kao što su Joletova Ja te volim Hrvatska ili duet Miše Kovača i Josipa Katalenića Croatia Victoria. Ovih potonjih, naravno, ima mnogo više, a među njih se može ubrojiti i glazbeni pokušaj tada aktualnog izbornika Slavena Bilića i njegovog benda Rawbau.
Zanimljiva je činjenica da i navijači rijetko prihvaćaju takve pjesme, a poznato je da oni baš nemaju neke stroge kriterije pri odabiru repertoara za izvedbu na tribinama. Problem većine navijačkih pjesama je taj što zvuče umjetno i iz aviona se vidi da su nastale kao plod želje izvođača da na brzinu inkasiraju honorar i tantijeme, a ako se pjesma „primi“ pa postane nekakva neslužbena navijačka himna, tim bolje za njih. Takve pjesme, osim što su nekvalitetne, nemaju „ono nešto“, nemaju dušu i samim time su osuđene na propast i takvi pokušaju da se stvori hit u većini slučajeva ostaju upravo to - pokušaji.
Davor Novevski
Još se jedna industrija, kao malo koja druga veseli Svjetskom prvenstvu, a to je estrada. Baš nekako u ovo vrijeme niču kao gljive poslije kiše razni poznati i nepoznati glazbenici (i oni koji se takvima smatraju) s nadom da će ubrati poneki honorar i na valu sportske euforije bar nakratko izaći iz anonimnosti koja ih okružuje ostatak godine.
Foto: facebook |
Zanimljiva je činjenica da i navijači rijetko prihvaćaju takve pjesme, a poznato je da oni baš nemaju neke stroge kriterije pri odabiru repertoara za izvedbu na tribinama. Problem većine navijačkih pjesama je taj što zvuče umjetno i iz aviona se vidi da su nastale kao plod želje izvođača da na brzinu inkasiraju honorar i tantijeme, a ako se pjesma „primi“ pa postane nekakva neslužbena navijačka himna, tim bolje za njih. Takve pjesme, osim što su nekvalitetne, nemaju „ono nešto“, nemaju dušu i samim time su osuđene na propast i takvi pokušaju da se stvori hit u većini slučajeva ostaju upravo to - pokušaji.
Davor Novevski
Primjedbe
Objavi komentar