Preskoči na glavni sadržaj

Generacija ubojica – osvježavajuće sjajna realizacija HBO-a o svakodnevici rata

Foto: imdb.com
Već jedanaest godina prošlo je od početka operacije Iračka sloboda, a na prste jedne ruke mogu se nabrojiti filmska ostvarenja koja barem donekle vjerno prikazuju te događaje i koja su lišena tipičnog američkog patriotizma. Među tu odabranu elitu definitivno spada i HBO-ova mini-serija Generation Kill snimljena prema istoimenoj knjizi Evana Wrighta, novinara Rolling Stonea koji je bio uz jednu postrojbu marinaca u vrijeme invazije na Irak 2003.

Serija se sastoji od sedam epizoda od kojih svaka traje po sat vremena. Snimana je na lokacijama u Mozambiku, Namibiji i Južnoafričkoj Republici i definitivno spada među najkvalitetnije ratne serije ikada snimljene. Same po sebi se nameću usporedbe s još dva HBO-ova projekta, Združenom braćom i Pacifikom, ali Generacija ubojica je sasvim drugačije koncipirana. Dok se prve dvije, koje su također sjajan produkt HBO-ove produkcije, više oslanjaju na visok tempo radnje, kontinuiranu akciju i manji broj likova, Generacija naglasak stavlja na detaljnu razradu vojničke svakodnevice i psihološko portretiranje marinaca primarno kroz duhovite i genijalne dijaloge koje vode. Teme njihovih razgovora protežu se od kritike političkog i vojnog rukovodstva, društva u cjelini pa do potpuno ispraznih razgovora u kojima se očituje opsjednutost mlade generacije tabloidima i pop-kulturom.

Foto: imdb.com
S medijskog aspekta, serija vjerno prikazuje realnost modernog ratnog izvješćivanja te važnost propagande u kreiranju javnog mnijenja u ratnim uvjetima. U tu svrhu, gotovo 800 novinara i fotoreportera pridruženo je savezničkim postrojbama prije i za vrijeme trajanja sukoba, a jedan od njih je i Evan Wright, novinar liberalno orijentiranog magazina Rolling Stone kojeg glumi Lee Tergesen, a prema čijoj knjizi je Generacija i snimljena.
Serija kronološki prati ratni put 1. izviđačke bojne američkih marinaca od priprema u Kuvajtu pa sve do ulaska u Bagdad. Na tom putu gledatelji upoznaju široku paletu živopisnih likova koje glume ne pretjerano poznati glumci što seriji pridodaje na realnosti. „Dokumentarnosti“ serije pridonosi i činjenica da imena likova nisu mijenjana, već su to imena stvarnih ljudi koje je Wright pratio na svom novinarskom zadatku. Takav pristup ne čudi ako se zna da su producenti serije Ed Burns i David Simon, poznati i kao tvorci nagrađivane hiperrealistične serije Wire. Takav pristup garantira gledatelju uvid u sve strahote rata, ali i neke pojave u vojsci i među vojnicima kao što su seksizam, homofobija, rasizam, nesposobnost nadređenih, nekoordiniranost i posebno stradavanje civila kao motiv i moralna dvojba koja se kontinuirano provlači kroz seriju.

Nakon premijere, kritike su bile većinom pozitivne, mada je bilo i onih koji su joj spočitavali usporenost radnje i činjenicu da se više bavi međuljudskim odnosima i psihološkim portretiranjem likova nego samom akcijom. Ipak, nedvojbeno se radi o vrhunskom televizijskom ostvarenju i one koji na početku shvate da se radi o ratnoj seriji u kojoj su rat i akcija samo okvir za prikaz nekih puno dubljih i složenijih tema, čeka preko četiri sata čistog užitka.


Davor Novevski

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.