ponedjeljak, 19. svibnja 2014.

Život uz Rijeku dubrovačku

Foto: Katarina Matović
Rijeka Ombla prvi put se spominje se pod nazivom Arion u priručniku za priobalnu plovidbu Periplu, zahvaljujući grčkom zemljopiscu i pomorcu Pseudo Skilakovu još u 4.st.pr.Kr. Pseudo je po nalogu perzijskog kralja Darija oplovio i opisao obale od ušća Inda do današnjega Sueza. Arion je bio grčki pjesnik, prema predaji tvorac ditiramba, korske pjesme posvećene Dionizu. Legenda kaže da su ga na putu za Korint gramzivi mornari pokušali ubiti bacivši ga s broda, ali mu je život spasio dupin, očaran zvucima njegove pjesme.

Za vladavine raškoga cara Uroša, Rijeka dubrovačka je bila pod upravom kneza Dubrovačke Republike od 1357. i obuhvaćala je rijeku, Šumet, Gruž, Zaton i Župu, područje tadašnje Astareje. U zakonskim dokumentima (libri reformationum) Dubrovačke Republike, spominje se Umbla, Umbola (lat. Vmbla, Vmbola).

Foto: Katarina Matović
Rijekom dubrovačkom prolazio je vodovod koji su 1438. sagradili Onofrio di Giordano de la Cava i Andriuzzo de Bulbito i koji su vodu iz Šumeta doveli u Dubrovnik. Do tada su se grad i okolna područja opskrbljivala vodom iz pučeva. U ljetnom razdoblju nije bilo dostatno vode, a ručno mljevenje žita na otocima bilo je naporno i nepraktično.Gradu su trebale velike količine kruha za stanovništvo. Bogatstvo vode u gradu i oko grada donijelo je i gospodarski napredak te se od Konavala do Stona uz pomoć mlinica mljelo žito, te se voda koristila i u bojenju sukna. Uz sami izvor Omble nalazila se bojaonica tkanina i u funkciji je bilo šest mlinova. Nakon dvadeset godina od izgradnje vodovoda dolazi do pridruživanja novih izvora što nije bio nikakav problem jer je područje cijele rijeke bilo prepuno izvora koji ni u ljetno doba ne bi presušili, što u svojim spisima navode Relja Seferović i Mara Stojan. Neki od tih izvora kao Bota, Orahovac i Račevica, postoje i danas.

Dubrovačka Republika zaštitila je davne 1459. Omblu radi mrjestilišta riba od njezina izvora do dijela gdje u njezin tok snažnije prodire more. Kazana je bila kidanje ruka i gubljenje prava građanina Republike.

Najveći razvoj i procvat Rijeke dubrovačke dogodio se za vrijeme 15. i 16.st. Tada nastaju ljetnikovci dubrovačkih vlastela koji su najznačajniji primjeri dubrovačke renesansne i barokne ladanjske arhitekture i u kojima su se okupljati najučeniji ljudi onoga doba: filozofi , pjesnici, slikari, umjetnici, znanstvenici i političari.

Foto: Katarina Matović
Marinu Držiću, velikom komediografu, Rijeka dubrovačka je bila velika inspiracija. Sebe definira kao stvaraoca koji svoja djela oživotvoruje baš uz vodu. Rijeku uzima kao znak prepoznavanja svoje pjesničke radionice. Otkrit će to u jednom, za njega vrlo teškom, trenutku kad je optužen da je Tirena plagijat i zapravo djelo Mavra Vetranovića. Držić se tada obratio 38-godišnjem Sabu Nikolinu Menzi, koji je po svoj prilici bio njegov školski kolega i dobro je znao njegov pjesnički dar. Držić, iznenađen i ogorčen optužbom dokazuje svoju nedužnost i svoje autorstvo upravo argumentom prostora svoje književne inspiracije - Rijekom dubrovačkom. Držić za svjedoke uzima putnike koji “gorom vrh rike” putuju i čuju ono što on zorom spjeva uz izvor“, navela je autorica Slavica Stojan u znanstvenom časopisu. Držić je dobio nadimak Vidra, jer je boravkom na rijeci često susretao upravo njih.
Foto: Katarina Matović

Uslijed Velike trešnje 1667. neki ljetnikovci pretrpjeli su velika oštećenja, a poznato je da je Zamanja jedan od njih, te se nakon toga obnavljaju i grade novi. Treba spomenuti i neke ljetnikovce koji još postoje. "Sorkočević u ACI marini i Kaboga na Batahovini koji su jedini za sada obnovljeni. U Kabogi u Komolcu na Tenturiji, živi obitelj Kušt. Klement - Gučetić građen je između 1575. i 1581. Pehovac je ljetnikovac kojeg je izgradio čovjek koji se bogatio na prodaji robova. Božidarević (Boždari) izgrađen je koncem 17.st., a vlasnikova je obitelj porijeklom iz Čajkovića, te se nalazi se na suprotnoj obali rijeke", objasnila je povjesničarka Slavica Stojan.

Desetljećima zapušteni i zanemareni ljetnikovci ne mogu čekati i zahtijevaju konkretno djelovanje nadležnih institucija u obnovi i revitalizaciji Rijeke dubrovačke. Kulturna dobra ne bi smjela ostati samo mrtvo slovo na papiru.

"Restić u Rožatu bio je u vlasništvu Đona Rastića, koji je nakon njegove smrti bez nasljednika pripao Benediktincima. Žena Mara svoj je usamljenički život završila u samostanu u Rimu", napisala je dubrovačka književnica Tereza Gović. Autorica je više od desetak knjiga posvetila Rijeci dubrovačkoj te više, nažalost, nije živa, ali zato njene Šetnje kroz stare dubrovačke vrtove, Slike i legende Rijeke dubrovačke, Priče oko popreta, Dubrovački krajolici, Zavičajne priče, Dubrovačke crkvice , Dubrovačke povijesne minijature, žive vječno.
Katarina Matović

Nema komentara:

Objavi komentar