Preskoči na glavni sadržaj

Medijsko izvještavanje o napadu na Charlie Hebdo

Foto: telegraph.co.uk
Dvanaestorica novinara francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo ubijena su u napadu na redakciju lista 7. siječnja 2015. Dvojica radikalnih islamista upali su u pariško sjedište tjednika kako bi prema njihovim iskazima „osvetili proroka“. Naime, Charlie Hebdo slovi kao tjednik koji se oduvijek bavio „škakljivim“ temama posebice religiozne naravi pa tako njihova satira nije zaobišla ni islamsku vjeroispovijest. Poznato je da u islamu nije dozvoljeno slikovno prikazivanje proroka Muhameda, a pogotovo ne izrugivanje pomoću karikatura. Zbog njihova slobodnjačkog stila i stava prema društvenim pojavama novinari su izgubili svoje živote. Struka je diljem svijeta kategorički osudila ovaj događaj pozivajući se na kršenje slobode govora i izvještavanja.

Iako se u svemu treba znati imati mjeru i poznavati krajnju granicu do koje se smije ići (u ovom slučaju to je kršenje ljudskih prava i vrijeđanje religioznih osjećaja), ništa ne može opravdati ovakav krajnje teroristički čin koji su islamisti proveli. Kamo bi društvo završilo kada bi svatko uzimao pravdu u svoje ruke? Međutim, ono što je sporno u ovom slučaju jest način na koji su mediji diljem svijeta pa tako i u Hrvatskoj pratili ovaj događaj. 14. siječnja, tjedan dana nakon napada, mediji su pozvali na Dan tišine kako bi odali počast ubijenim kolegama.

Tako su svi mediji zastali makar na minutu s objavljivanjem kako bi izrazili suosjećanje s kolegama. Ali, isti dan u večernjim izdanjima dnevnika (konkretno na HRT-u te RTL-u), dogodilo se nešto što ne služi na čast novinarstvu. Naime, u prilozima se objašnjavalo kako je krivnju za napad preuzeo ogranak Al Quaide te su obje televizije pustile video u kojem vođa Al Quaide ističe zbog čega su izveli napad te se praktički hvali njihovim „podvizima“ i poziva mlade radikale koji jednako misle na slične postupke. Ne samo da su dobili medijsku pozornost samim činom ubijanja novinara, već su im mediji dali prostora i da nakon toga slobodno govore o svojim djelima i „objašnjavaju“ se. I tako su mediji učinili upravo ono što su teroristi htjeli.

Naravno, treba se izvijestiti javnost o ovakvim događajima, ali je nedopustivo da se počiniteljima povlađuje i da im se dopušta da svojim idejama uživo pozivaju na nasilje i tako potiču osobe sklone sličnom razmišljanju. Umjesto da se događaj prikaže što dostojanstvenije, mediji diljem svijeta, a ni Hrvatska nije izuzetak, na neki su se način narugali ubijenim novinarima dopuštajući počiniteljima slobodu javnog govora i istupanja, zbog koje su oni upravo izgubili živote. Izgleda da mediji imaju još mnogo toga naučiti o medijskoj kulturi i načinu izvještavanja kada je riječ o ovako delikatnim događajima koji pogađaju novinarsku struku.


Leona Rašica

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.