Preskoči na glavni sadržaj

Mali đir po Južnoj Italiji, prvi dio: Bari

Foto: Alga I. Alić
Svake godine se izbor destinacija za putovanje brodom iz Dubrovnika smanjuje, pa tako osim onih domaćih, rezerviranih isključivo za otoke, ostaje jedino talijanski  Bari, grad od pola milijuna stanovnika i središte regije Puglia u Južnoj Italiji.

Sam put do Barija trajektom traje od sedam do osam sati ali, kako se pretežno radi o noćnoj plovidbi ista se može lako prespavati, što dopušta svakom putniku da stigne odmoran i spreman za razgledavanje. Brod kreće utorkom oko 23 sata iz gruške luke i stiže već oko pet-šest sati ujutro u Bari, ali doslovno pluta pred lukom još par sati kako bi stigao na vez poslije osam sati ujutro kada su pristojbe veza jeftinije. Za one koji se vole rano buditi ovo daje priliku da promatraju talijansku obalu koja se bitno razlikuje od naše, kao prvo jer nema otoka, a kao drugo jer je potpuno ravna ali i zagađena. Nerijetko se tako događa da sama obala postaje vidljiva tek na par kilometara  udaljenosti kada se iz oblaka smoga počinju nazirati obrisi civilizacije.

Prvi dojam nakon iskrcavanja ponekad i nije ugodan ali je ublažen činjenicom da se izlazi iz luke brzom trakom, i to već od prije ulaska u Europsku uniju. Carinici će vam tako samo preletjeti  pogledom kroz putne isprave, pogledati eventualnu prtljagu kroz rengen i pustiti vas da slobodno idete dalje, za razliku od zračnih luka u kojima je procedura malo duža.

Jednom kada se izađe iz luke, dolazi do malog kulturalnog šoka. Osim smeća po cestama, glasnog stanovništva i divljeg načina vožnje, tu su naravno ogromni neboderi i auti parkirani doslovno svugdje, jer iako gradovi poput Barija imaju organizirana parkirališta s čuvarima i zaposlenicima koji su zaduženi za parkiranje, lokalno stanovništvo doslovno ostavlja svoja vozila svugdje, što po trotoarima što posred ceste. Sam prelazak preko puta je avantura jer se semafori i zebre ne poštuju. Zanimljiva činjenica je da vozači u većini slučajeva čak i cijene odvažnost pješaka pa ako krenete prelaziti put daleko semafora, veća je vjerojatnost da će vam se auto zaustaviti i pustiti vas da prođete, nego ako ste se uredno odlučili prijeći put preko pješačkog prijelaza. Pješačke akrobacije svakako nisu preporučljive turistima ali su ipak dio lokalne kulture, pa su spomena vrijedne.

Sama unutrašnjost  grada je pitomija, ulice poput korso Cavour ili ulice Sparano nude šopingholičarima pomalo svega, od odjeće i obuće svih stilova do specijaliziranih trgovina muzičke opreme i bogato opremljenih biblioteka. Moguće je također i lako naći mjesto koje će zadovoljiti  svako nepce. Može se dakle birati između svjetskih fast food-ova  poput McDonald'sa i Burger Kinga, do kineskih, arapskih, indijskih restorana, pa i pizzeria koje serviraju domaća jela, poput focaccie, što je nešto nalik pizzi samo s mekšim i debljim tijestom.

Centar grada je šarolik, što zbog ponude sadržaja,  što zbog multikulturalne mase koja posebno u ranim jutarnjim satima juri po ulicama, što zbog samih fasada zgrada koje se bitno razlikuju u stilovima, čineći i ovaj dio Barija zanimljivim.

Cijeli grad je strukturiran jako logički kao mreža, pa se lako snaći. Željezničko-autobusna stanica je relativno blizu luke, a kraj nje je i taxi stajalište, što uvelike olakšava kretanje po samom gradu i okolici.  Jedino što je svakako za uzeti u obzir je da većina lokalnog stanovništva ne govori niti jedan strani jezik, a i njihov talijanski je uglavnom ili mješavina jezika ili čisti bareški dijalekt.  Naoružanome voljom za lamatanje rukama, komunikacija nije problem, u najgorem slučaju ćete nasmijat lokalca koji će vam odmahnut rukom i produžit dalje, pa nema štete!

Noviji dio grada se bitno ne razlikuje od ostalih većih gradova diljem Europe, pa kao i u većini slučajeva, zanimljivosti, pogotovo za turiste, se nalaze u starom dijelu koji je u slučaju Barija  jugoistočno od luke.  Iako atraktivan, nije je siguran za posjetiti u večernjim satima prvenstveno zbog džeparenja koje je u toj zoni učestalo.

Baš kao i u Dubrovniku, stari dio grada se sastoji od mnoštva malih zbijenih uličica gdje su najčešća pojava male trgovine, kafići i konopi za sušiti robu rastegnuti od balkona do balkona. U sklopu stare jezgre je i  Lungomare, odnosno korzo uz more, koji nudi mogućnost ugodne šetnje sa pogledom na staru lučicu u kojoj baresi drže svoje brodice. Iako je more prilično zagađeno i pomorski promet  gust, baresi se ne daju smesti pa često idu na ribe.

Kraj Lungomarea se nalazi i bazilika sv. Nikole, zaštitnika grada, izgrađena između 1087. i 1197. tijekom normanske invazije Južne Italije koju mnogi smatraju jednom od najljepših građevina u Bariju. Fasada same bazilike više podsjeća na dvorac nego na svetište jer je poprilično čista i prazna, baš kako i priliči romanskom stilu, pa su tu osim zvonika i dva niska tornja koja se nalaze na bokovima velikih ulaznih vrata. Unutrašnjost crkve je građena u istom stilu pa se bitno razlikuje od bogatih interijera na kojima smo navikli u Dubrovniku.

Udaljen samo pet minuta pješke od bazilike je i Castello Noramanno-Svevo , dvorac star oko tisuću godina. Isti je nekoć bio glavna strateška točka u obrani od Saracena koji su tada bili glavna prijetnja gradu, a danas čini srce srednjovjekovnog dijela grada. Linije fasada su čiste i jednostavne, građene dakle u grčko-rimskom stilu koji je karakterističan za većinu građevina u Južnoj Italiji. Slične dvorce se tako može naći i u obližnjim gradovima Trani i Molfetta, uz jedinu razliku zidina koje je moguće vidjeti samo kod dvorca u Bariju.

Centar grada je udaljen jedno pola sata pješke od stare jezgre. Autom ili drugim prijevoznim sredstvom je moguće doći i prije ako nema gužve u prometu, te ako se nađe slobodan parking, što je prava  rijetkost.  Najpitomija zona je definitivno ona oko željezničke stanice Bari-Centrale, oko koje  ima raznih parkova, knjižnica, restorana i naravno trgovina svakakvih vrsta.

Iako nudi manje znamenitosti od primjerice Dubrovnika, Bari daje, ako ništa, jasan uvid na ponašanje Talijana, pogotovo onih sa juga, pa postaje jasno da nisu glasni, kaotični i traže popust na sve samo u drugim država već se tako ponašaju i doma. Osim kulture lokalnog stanovništva i povijesnih znamenitosti, kod Barija je svakako za istaknuti njegova povezanost sa ostatkom regije, pogotovo vlakovima i brzim cestama,što  ga čini dobrom početnom točkom za daljnja putovanja po Južnoj Italiji.


Alga I. Alić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.