Preskoči na glavni sadržaj

Od KULTure do COOLture

Foto: imgbuddy.com
Javna tribina o značaju Dubrovačkih ljetnih igara za Dubrovnik, Hrvatsku i Europu, ali i o smjernicama razvoja Igara u budućnosti, održana je 19. siječnja u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad. Tribini su, uz nekoliko učenika dubrovačke gimnazije, nazočili mnogi predstavnici kulturnog života Grada. 

Već nakon uvodnih putovanja bogatom poviješću Igara, nameće se cilj: vratiti Igre Gradu i vratiti Igrama stari sjaj. Međutim, jednako tako, iskristalizirale su se i dvije osnovne prepreke: financijska isplativost, te stvaranje nove festivalske publike. Ovi problemi ne muče samo Dubrovačke ljetne igre, to su problemi kulture uopće.

Govoreći o zlatnim danima Igara, 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća, ne smije se zaboraviti kako se od tada do danas čitavo društveno uređenje promijenilo. U vrijeme tržišnog gospodarstva nije realno vjerovati kako će se u ljetnim mjesecima cijeli društveni i ekonomski život Grada podrediti Igrama. Više, nažalost, nije moguće na nekoliko dana ili tjedana isprazniti dubrovačke poljane, na kojima su ugostiteljski stolovi zauzeli i posljednje centimetre slobodnog prostora, kako bi se postavila nova dramska festivalska premijera.

Jednako tako, Dubrovnik, i ovogodišnji rekorder hrvatskog turizma, hrvatski, europski i svjetski brend, najveće zasluge mora pripisati upravo svojoj kulturnoj baštini! Koliko je ispravno upravo na tom području štedjeti državni novac, štoviše, tražiti financijsku isplativost i punjenje državnog proračuna?
 
Kada govorimo o stvaranju nove festivalske publike, misleći u prvom redu na mlade generacije, nameće se pojam "edukacija". Je li dosadašnji način osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja polučio dobre rezultate? Čini se kako mladi osjećaju neku vrstu prisile, a samim time i strah od kulture. Za njih ona postaje KULTura! U Dubrovniku je posljednjih godina utjecaj popularne (trash) kulture toliko visok, da je sve teže među mladima pronaći nekoliko poklonika rock kulture. Iz klubova, kafića, ali i iz automobila sve više dopiru melodije i ritmovi turbofolka. 

Na koji se način trash kultura u toj mjeri uspjela nametnuti? Vrlo jednostavno – jakim marketingom. Kao dobar primjer mogu poslužiti 2 cellos, hrvatska i svjetska glazbena atrakcija. Njihove izvedbe rock hitova na dva violončela, sve je osim lako slušljive (easy listening) glazbe. Međutim, za njihove se koncerte uvijek traži karta više. Gospođa Jele, vjerojatno je jedna od 60% ljudi u publici koja nikad nije prisustvovala koncertu klasične glazbe, niti je na njezinom kućnom Hi-Fi uređaju ikada zasvirala „Welcome to the jungle“ Guns 'n' Rosesa. Reći će kako je koncert bio fantastičan i neće se usuditi priznati da joj je i u jednom trenutku bilo dosadno. Jer u tom slučaju gospođa Jele nije "in".

Dakle, mladima je potrebno informacije plasirati na njima najprihvatljiviji način. Možda je u borbu protiv trash kulture potrebno krenuti upravo s njihovim najjačim oružjem – dobro smišljenim marketinškim projektima. I postupno od KULTure stvarati COOLturu.

Alan Lasić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.