Svi dobro znamo koje priče počinju sa ''bilo jednom
davno'', a završavaju sa ''živjeli su sretno do kraja života.'' Riječ je
naravno o bajkama koje su, vjerujem, svima obilježile djetinjstvo.
Prema definiciji bajka je osobita književna vrsta
kod koje se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da
između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog nema pravih
suprotnosti. Nazočna je odsutnost psihološke karakterizacije gdje su likovi
uobičajeni, a označava ih i polaritet dobra i zla te nesputana moć mašte i
želje nad stvarnošću.
Bajka je priča uglavnom
namijenjena djeci koja se često bavi nepostojećim i izmišljenim radnjama i
likovima kao što su vile i vilenjaci, čarobnjaci, patuljci, vještice i slični.
U zadnje vrijeme pojavljuje se i nova "generacija" fantastičnih
stvorenja poput goblina, trolova, orka i drugih
koji su plod mašte novog naraštaja kniževnih ali i filmskih umjetnika.
Bajke su naš prvi susret s knjigama i vjerujem da je svatko
imao zbirku koje je u djetinjstvu rado prelistavao i odlazio u svijet mašte.
One nas obogaćuju, potiču na kreativnost i uče životne lekcije, a sve to u dobi
kada toga još nismo svjesni.
Postoje bajke za koje svi znaju, ali ono što je
možda nepoznato jest da nisu oduvijek imale takve završetke. Sada imate priliku
čuti primarne završetke najpoznatijih bajki, kao i neke zanimljivosti vezane za
njih.
U usmenoj predaji Crvenkapice, vuk koji je bio
obučen kao baka koju je netom pojeo je zapravo vukodlak. Potiče djevojčicu da
skida komade odjeće prije nego što mu se pridruži u krevetu. Kada to napravi,
ona shvati da mora obaviti nuždu. Iako je vukodlak potiče da to ''obavi'' u
krevetu, djevojčica odlazi vanka i bježi.
To je još i pozitivan završetak naspram nekih
drugih. U jednoj verziji vuk pojede Crvenkapicu, dok je u drugoj spašena tek
kada drvosječa isječe nju i baku iz vukovog trbuha. Kada su pitali Charlesa
Dickensa tko je bio njegova prva ljubav, odgovorio je: Crvenkapica.
U verziji braće Grimm
iz 1812. godine, majka, a ne maćeha, šalje lovca po Snjeguljicu da donese njena
pluća i jetru, koje planira posoliti, skuhati i pojesti. Ta bajka također
uključuje i majčinu kaznu: prisiljena je poći na Snjeguljičino vjenčanje u
crvenim vrućim željeznim cipelama i plesati u njima dok ne umre.
Zanimljivo je da se u
Disneyevoj crtanoj verziji Snjeguljice princ zaljubljuje u Snjeguljicu na
početku priče, te je dolazi spasiti poljupcem na kraju. Ali u starijim,
narodnim verzijama, princ nikad nije upoznao Snjeguljicu prije nego što sretne
patuljke kako nose njeno tijelo kroz šumu. Smatra je predivnom, čak i u smrti,
pa zbog toga inzistira da njemu daju tijelo. Ona se onda budi zbog čiste
slučajnosti: jedan od sluga se spotakne zbog čega lijes zadrhti, a njoj iz usta
izleti komad otrovne jabuke. Princ joj izjavi ljubav, a ona se uda za njega,
bez obzira što su potpuni stranci.
U jednoj od Grimmovih kolekcija, Pepeljugine polusestre su
predivne, ali zle, poput njihove majke. Ona im pokazuje nož i potiče ih da
siječu stopala dok im zlatna cipelica ne bude pristajala. Razrezana stopala
primjećuju golubovi, koji upozore princa na krv koja teče po cipelicama. Sestre
unatoč svemu pokušaju doći na Pepeljugino vjenčanje, ali golubovi ih napadnu
pokušavajući im iskopati oči.
Postoji mnoštvo različitih verzija Pepeljuge, samo u Europi
ih je preko 500, pa možete zamisliti koliko ih ima u svijetu. Tako joj, umjesto
vile, u japanskoj verziji pomaže zlatna ribica koja govori, a u škotskoj krava
koja ima glas njene pokojne majke. Jedna od teorija je da je staklena cipelica
krivo prevedena, odnosno da se radi o krznenoj cipelici. Pepeljugina majušna
stopala povezuju se s kineskom tradicijom vezivanja stopala.
U originalnoj priči
Carla Collodija, objavljenoj 1883., Pinokio zaspe ispred kamina i tako spali
stopala. Tada je već ubio crvčka maljem, a ono što slijedi jest pretvaranje u
magarca, nakon čega mu svežu kamen oko vrata i bace ga sa litice. Muškarac koji
ga je kupio želi ga ubiti i oderati da bi napravio bubanj. U priči je više puta
progonjen, maltretiran, uhićen i bačen u zatvor.
U verziji iz 1634. godine, djevojki zapne komadić lana ispod
nokta zbog čega pada u san. Kralj slučajno naiđe na nju i biva očaran njenom
ljepotom, te je obečasti, bez obzira na to što spava. Devet mjeseci kasnije ona
rađa blizance – još uvijek u snu, a budi se tek kad jedan u potrazi za
bradavicom posiše njen prst i izvadi lan.
Priča ne završava njenim buđenjem. Princ je odvodi doma gdje
živi njegova majka ljudožderka. Kada on odlazi u rat, njegova majka naređuje
posluzi da ubiju i skuhaju njenu snahu i dvoje unuka.
U verziji iz 1909.
godine, Ljepotica je ogorčena kada se Zvijer pretvori u muškarca. Plače i
govori kako su je trebali upozoriti jer ju je s nogu oborilo i očaralo iznimno
biće, a odjednom je njen zaručnik postao običan, ugledan čovjek.
Došao je kraj našim
bajkovitim zanimljivostima. Vjerujem da svi možemo biti sretni što su se bajke
promijenile u lijepe i sretne pričice. Osobno preferiram kraj – živjeli su
sretno do kraja života – više od ijednoga koji ste imali prilike čuti u
današnjoj Fabuli.
Postoje oni koji odbijaju
čitati bajke svojoj djeci jer smatraju da djeca onda imaju nerealna očekivanja
i slično. Pa zar nije pravo vrijeme za biti naivan i nevin upravo kada si
dijete? Sigurno je bolje slušati priče sa sretnim krajem nego priče sa ovako
brutalnim događajima.
Marko Plavčić
Primjedbe
Objavi komentar