ponedjeljak, 1. lipnja 2015.

FABULA: Prorok

Religijska tematika često je nešto od čega ljudi bježe, osobito ako su ateisti ili agnostici. No ne bi trebalo biti tako jer knjige koje su povezane s religijom nose u sebi u dublje poruke, primjenjive na svakog čovjeka. Daleko je to od Biblije, Kurana, Tore i sličnih. To su knjige u kojima Bog ima veliku ulogu, ali fokus je na čovjeku. Nije nužno vjerovati u Boga ili u bilo što kako bi shvatili poruke koje se u njima kriju...

Jedna od takvih knjiga je Prorok o kojoj je riječ u današnjoj Fabuli.


Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njenim perima može raniti.

A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.

Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.

Libanonsko-sirijsko-američki pjesnik i slikar Halil Džubran rodio se 6. prosinca 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernom Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta.

Kako je 1869., četrnaest godina prije Džubranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide, Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostale su bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD . . .

Taj veliki val odnio je i Džubranovu obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdj se upisuje na medicinu i usavršava se u arapskome jeziku.

Iz Bejruta preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz gdje izlaže crteže, o kojima sam August Rodin kaže da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.

Džubran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.

U nadahnutom predgovoru knjizi Twenty Drawings kritičarka Alice Raphael ovako označuje osnovne vrijednosti Džubranove umjetnosti: »Prosvjetljiva ljepota oblikuje njegovo djelo: njemu ideja biva lijepa ako je istinita, osjećaj biva istinit ako je zbiljski. On ima jedinstvenu moć da u prikazivanju ljepote i istine bitno odvoji od nebitnoga. On se pridržava jednostavna načina u prikazivanju ideje, što je blisko duhu slikara rane renesanse, premda je umjetnost mnogih stoljeća sudjelovala u oblikovanju njegovih snaga; ali je on u svojim stavovima jednostavan, gotovo nagonski jednostavan. Odista, on se može opisati kao intuitivan umjetnik - kao tip umjetnika u kojega je osjećaj poput čudesnih rašalja koje ga dovode do ležišta zlatnih dragocjenosti i koji ne smućuje njegov duh intelektualnim pojmovima o tome što i kako treba stvarati«.


U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, što je očigledno iz jedne njegove izjave: »Sve što zovem svojim 'ja' dugujem ženama, još od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih očiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-majke, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući među onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem.«

Marko Plavčić

Nema komentara:

Objavi komentar