Mnogi će se složiti da je uzrečica „Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše“ neporecivo istinita. Međutim, što ako osoba ima dva doma, i k tome, što ako je jedan od njih na drugom kraju svijeta, u Argentini? Poći na takvo putovanje po prvi put u životu, i uz to bez ičije pratnje osim svoje vlastite, pustolovina je kakvu se teško može nadmašiti.
Rastanak od svojih najbližih u dubrovačkoj zračnoj luci nakon poziva za putnike koji putuju u Zagreb nije ništa novo, pogotovo studentima. Međutim, naći se sam u tom trenutku, okružen strancima, i gledati u svoju putovnicu znajući da je to to, da je Zagreb tek jedna stanica na putu za kojim se čeznulo od svojih najranijih uspomena, to je sasvim druga priča. Na putu koji se sanjao i za koji se nije znalo što čeka s druge strane, ne samo puta kao takvog, već i iza svakog ugla, svaki korak ima svoju težinu. Čak i kad tijekom trke na presjedanje za let u Frankfurt postoji strah da će nešto poći po krivu jer nema ničijeg glasa da vodi i govori kamo ići - osim vlastitog.
Frankfurkt je, pak, opet priča za sebe. Na prvi pogled nemoguć za orijentaciju s obzirom na svoju veličinu, zapravo je vrlo dobro organiziran. Što uvijek dobro dođe, čak i kad povremeni usputni zaposlenik razumije engleski jezik. Sa 6 sati čekanja, u to se vrlo lako osobno uvjeriti. Svjedok veličine same zračne luke je činjenica da od objekta A do objekta C treba otprilike sat vremena pješke, ne uzimajući u obzir restorane u objektu B, koji su nudili razne vrste hrane – od azijske, pa do dobrog starog McDonald'sa.
Kasnije te večeri iz Frankfurta je krenuo zrakoplov za Buenos Aires, Argentinu. Svojom veličinom, opremom koja je bila nova od ekrana na sjedalima s filmovima, glazbom i televizijskim serijama pa do jastuka, pokrivača i slušalica, te uslugom koja je uključivala doručak, ručak i večeru, čak je i sam zrakoplov bio sasvim novo i uzbuđujeće iskustvo. Osluškujući blagi žamor argentinskog španjolskog koji se miješao sa šapatima na njemačkom, te povremenog engleskog, 10 sati leta preko Atlantskog oceana je prošlo jedva primjećeno.
Rastanak od svojih najbližih u dubrovačkoj zračnoj luci nakon poziva za putnike koji putuju u Zagreb nije ništa novo, pogotovo studentima. Međutim, naći se sam u tom trenutku, okružen strancima, i gledati u svoju putovnicu znajući da je to to, da je Zagreb tek jedna stanica na putu za kojim se čeznulo od svojih najranijih uspomena, to je sasvim druga priča. Na putu koji se sanjao i za koji se nije znalo što čeka s druge strane, ne samo puta kao takvog, već i iza svakog ugla, svaki korak ima svoju težinu. Čak i kad tijekom trke na presjedanje za let u Frankfurt postoji strah da će nešto poći po krivu jer nema ničijeg glasa da vodi i govori kamo ići - osim vlastitog.
Frankfurkt je, pak, opet priča za sebe. Na prvi pogled nemoguć za orijentaciju s obzirom na svoju veličinu, zapravo je vrlo dobro organiziran. Što uvijek dobro dođe, čak i kad povremeni usputni zaposlenik razumije engleski jezik. Sa 6 sati čekanja, u to se vrlo lako osobno uvjeriti. Svjedok veličine same zračne luke je činjenica da od objekta A do objekta C treba otprilike sat vremena pješke, ne uzimajući u obzir restorane u objektu B, koji su nudili razne vrste hrane – od azijske, pa do dobrog starog McDonald'sa.
Kasnije te večeri iz Frankfurta je krenuo zrakoplov za Buenos Aires, Argentinu. Svojom veličinom, opremom koja je bila nova od ekrana na sjedalima s filmovima, glazbom i televizijskim serijama pa do jastuka, pokrivača i slušalica, te uslugom koja je uključivala doručak, ručak i večeru, čak je i sam zrakoplov bio sasvim novo i uzbuđujeće iskustvo. Osluškujući blagi žamor argentinskog španjolskog koji se miješao sa šapatima na njemačkom, te povremenog engleskog, 10 sati leta preko Atlantskog oceana je prošlo jedva primjećeno.
Međutim, sve je to bilo neusporedivo s trenutkom kada su se pokazala svjetla Buenos Airesa. Dolazeći iz sredine poput Dubrovnika, vidjeti takvo „more svjetlosti“ – a uistinu se jest činilo takvim, protežući se u nedogled – je neizbježno oduzimalo dah. Sama zračna luka Ezeiza nije bila jednako dojmljiva kao zračna luka u Frankfurtu, ali detalj koji je privlačio pozornost jest što se prijavljivanje odvijalo s jedne strane za Argentince, a s druge za „ostale“. Razlog za to je, izgleda, potreba za posjedovanjem vize za boravak u Argentini na duže od 3 mjeseca. U slučaju da je osoba izvorno porijeklom iz Argentine, npr. rođena u Buenos Airesu, tada ima pravo boravka od 6 mjeseci.
Buenos Aires je grad mnogo toga, ali jedna od stvari čime se odlikuje jest raznolikost kojom odiše. Na prvi pogled, putujući iz zračne luke, osoba ne primjećuje ništa posebno – doima se kao bilo kakav veliki grad. Mnogo puta se doimao upravo poput Zagreba – ravan, prometan, vječno zaposlen, zgrada za zgradom. Capital Federal je Buenos Airesu gotovo što i „Stari Grad“ Dubrovniku. On je najljepši, najprometniji, najstariji i „najbitniji“ dio grada. Omeđen autocestom Avenida General Paz, koja je najprometnija cesta u gradu, Capital Federal je ujedno i najsigurniji grada (iako ni tamo oprez nije naodmet), što je djelomično ironično uzimajući u obzir da je to i turističko srce ne samo Buenos Airesa, već i same Argentine.
„Centar centra“ je svakako glavni trg Plaza de Mayo, ili prevedeno „Svibanjski trg“, koji ima ne samo estetsku, već i vrlo veliku povijesnu ulogu, koja se očituje već i u samom imenu trga: naime, bio je mjesto održavanja revolucije 25. svibnja 1810. godine. Trg je i dan-danas srce političkog života u Argentini, što zbog prosvjeda koji se još uvijek tamo održavaju, što zbog činjenice da je omeđen najbitnijim zgradama u čitavom gradu. Tako je među njima neizostavno spomenuti „La Casa Rosada“, ili „Ružičastu Kuću“, koja je službeno sjedište izvršne vlasti i ured predsjednika Argentinske Republike. Uz to se tu također nalazi „El Cabildo“, danas muzej, ali nekoć, u vrijeme španjolske kolonizacije, bio administrativni centar tadašnje općine. Odmah do njega se nalazi glavna katolička crkva i katedrala Buenos Airesa, u kojoj se ujedno, od 1880. godine, nalazi i grob generala San Joséa de San Martin, učinivši katedralu i lokacijom mauzoleja. Plazu de Mayo presijeca ulica „Florida“, posvećena isključivo turistima, zbog čega je banke, suvenirnice, kradljivce i plesače tanga nemoguće izbjeći.
Plaza de Mayo je ujedno i završna postaja 3 od 5 linija podzemne željeznice u gradu, te je ulicom „Diagonal Norte“, tj. „sjevernom dijagonalom“, tako zvanom zbog svog dijagonalnog položaja nasprad samog trga, povezana s jednom od najvažnijih ulica: „Avenida 9 de julio“, ili takozvana „Avenija 9. srpnja“, koja nosi svoje ime zbog argentinskog dana nezavisnosti. Ujedno nosi titulu najšire avenije na svijetu, a na njoj se nalazi i poznati obelisk, koji je izgrađen 1936. obilježavajući 4 stoljeća od izgradnje grada. Obelisk označava sjecište Avenije 9 de julio s jednom od najprometnijih ulica u Buenos Airesu, poznatu po mnoštvu kina, kazališta i disko klubova, zvane Corrientes, ili u prijevodu „struje“.
S desne strane Avenije 9 de julio se nalazi i glavna operna kuća zvan „Teatro Colón“, koju je National Geographic proglasio 3. u svijetu, a općenito je poznata kad jedna od 5 najboljih koncertnih dvorana u svijetu. Teatro Colón se smatra jednim od najelitnijih mjesta u Buenos Airesu – samo ulazne karte mogu doći i do 900 argentinskih pesosa, što bi otprilike bilo malo preko 400 kuna. Elegantna i svečana odjevna etiketa je nepisano pravilo, a ako se podigne pogled, mogu se vidjeti imena brojnih slavnih svjetskih skladatelja koja skladno ukrašavaju zidove u preciznom krugu, jedno po iznad svake galerije, dok strop krasi freska argentinskog slikara Raúla Soldija.
Osim samog centra, tu je i najzeleniji dio cijeloga grada, takozvani kvart „Palermo“, koji po legendi nosi svoje ime zbog talijanskog conquistadora zvanog Juan Domingo Palermo, koji je, kao imigrant, kupio cijeli kvart ubrzo nakon samog osnutka Buenos Airesa 1580. godine. U njemu se nalaze poznati „Japanski vrt“, koji je izgradila japanska zajednica u znak zahvalnosti samom gradu, te planetarij Galilea Galileija, poznatiji kao samo „Planetarij“, popularni astronomski muzej koji uz izložbe održava i edukativne satove te 3D produkcije kojima pokazuje i objašnjava, između ostalog, i zvjezdano nebo iznad Buenos Airesa.
Iz dosadašnjih primjera je već moguće primjetiti raloge zašto bi se Buenos Aires mogao zvati gradom raznolikosti, ali njima bi se morao dodati i „Barrio Chino“, koji je „porteñovski“ „China town“, koji se nalazi na sjevero-zapadnom dijelu grada. Za razliku od španjolskih, talijanskih, japanskih, pa čak i arapskih tragova po čitavom gradu, Kineski je kvart svijet za sebe, te je kineski utjecaj vidljiv samo unutar njegovih „zidova“. Potpuni je kontrast tome, pak, talijanski utjecaj – ne samo da su talijanski restorani jako česti, već su i autobusi ukrašeni talijanskim bojama vrlo česti, budući da u Buenos Airesu autobuse često posjeduju sami vozači, stoga su ih slobodni sami ukrašavati.
Utjecaj se može vidjeti i u bučnoj, veseloj i opuštenoj prirodi Argentinaca, ali uz to, uočljiv je i u hrani – pogotovo u hrani. Između ostaloga, pizza, koju su Talijani donijeli sa sobom, je evoluirala u nešto potpuno karakteristično i jednistveno argentinskoj kulturi. Njeno je tijesto naime takvo da je puno deblje i hrskavije od prosječnog tijesta, i ovisno o nadjevima, nosi različita imena: tako npr pizza sa sirom i lukom, bez „pelate“ kao baze, nosi ime „Fugazzeta“. Na prvi je pogled zašto se pizza jede samo po jedan komad, uz tijesto koje se zove „fainá“, a koje se namjesti ispod same pizze. Međutim, jednom kad se to proba, više uopće nije nerazumljivo – toliko je zasitno da je pojesti 2 iznimno teško, a 3 nezamislivo.
Što se tiče hrane i običaja, neizostavno je spomenuti „asado“ ili argentinski roštilj, koji svoju važnost pokazuje u mentalitetu ljudi po tome što je ne poznavati sve vrste i rezove mesa što i u Dubrovniku ne poznavati sve moguće vrste kave, ili ne daj Bože, ne znati što je bijela kava. Uz to su bitne i empanade, poznato argentinsko jelo, koje su kao i pizze bogate raznolikim, pa ponekad čak i neobičnim punjenjima. Od pića je pak, osim pive, kojoj su Argentinci posebno skloni, pogotovo uz nogometnu utakmicu, piće koje prevladava nad svim ostalima je poznači čaj „mate“. Riječ je o sušenim travama karakterističnim za to područje koje se uz šećer stavljaju u posebnu drvenu šalicu te potom zalijevaju vrućom vodom. Metalna slamka sa zatvorenim, ali izbušenim dnom, omogućava da se čaj neometano pije s dna šalice. Postoje različite vrste i varijante matea – dobar je bilo kako, samo ne hladan, i pije se bilo kada i bilo gdje. Običaj je dijeliti mate, stoga je čest prizor u parkovima u kojem ljudi ukrug srkaju iz iste šalice matea dok igraju na karata ili se izležavaju i uživaju u suncu u popodnevnim satima, u vrijeme neizostavne sieste, ili popodnevnog sna koji se kao običaj preuzeo od Španjolaca.
Vratiti se iz tog grada plesa, zagrljaja, mesa i matea bilo je iznimno teško, što je istinski došlo do izražaja onoga trenutka kada je zrakoplov napustio argentinsko tlo i vinuo se u zrak. Teško je imati dva doma – vrativši se u jedan, nedostaje ti drugi. Osjećaj je to vječne nepotpunosti. Imati dva doma je imati rastrgano srce. Ili pak, imati srce obogaćeno još jednim dijelom: napokon, ako itko zna održavati svoje dvije strane u harmoniji, ne ubijajući ijednu, to su, uz Amerikance, upravo - Argentinci!
Milka Maria Varela
Buenos Aires je grad mnogo toga, ali jedna od stvari čime se odlikuje jest raznolikost kojom odiše. Na prvi pogled, putujući iz zračne luke, osoba ne primjećuje ništa posebno – doima se kao bilo kakav veliki grad. Mnogo puta se doimao upravo poput Zagreba – ravan, prometan, vječno zaposlen, zgrada za zgradom. Capital Federal je Buenos Airesu gotovo što i „Stari Grad“ Dubrovniku. On je najljepši, najprometniji, najstariji i „najbitniji“ dio grada. Omeđen autocestom Avenida General Paz, koja je najprometnija cesta u gradu, Capital Federal je ujedno i najsigurniji grada (iako ni tamo oprez nije naodmet), što je djelomično ironično uzimajući u obzir da je to i turističko srce ne samo Buenos Airesa, već i same Argentine.
„Centar centra“ je svakako glavni trg Plaza de Mayo, ili prevedeno „Svibanjski trg“, koji ima ne samo estetsku, već i vrlo veliku povijesnu ulogu, koja se očituje već i u samom imenu trga: naime, bio je mjesto održavanja revolucije 25. svibnja 1810. godine. Trg je i dan-danas srce političkog života u Argentini, što zbog prosvjeda koji se još uvijek tamo održavaju, što zbog činjenice da je omeđen najbitnijim zgradama u čitavom gradu. Tako je među njima neizostavno spomenuti „La Casa Rosada“, ili „Ružičastu Kuću“, koja je službeno sjedište izvršne vlasti i ured predsjednika Argentinske Republike. Uz to se tu također nalazi „El Cabildo“, danas muzej, ali nekoć, u vrijeme španjolske kolonizacije, bio administrativni centar tadašnje općine. Odmah do njega se nalazi glavna katolička crkva i katedrala Buenos Airesa, u kojoj se ujedno, od 1880. godine, nalazi i grob generala San Joséa de San Martin, učinivši katedralu i lokacijom mauzoleja. Plazu de Mayo presijeca ulica „Florida“, posvećena isključivo turistima, zbog čega je banke, suvenirnice, kradljivce i plesače tanga nemoguće izbjeći.
Plaza de Mayo je ujedno i završna postaja 3 od 5 linija podzemne željeznice u gradu, te je ulicom „Diagonal Norte“, tj. „sjevernom dijagonalom“, tako zvanom zbog svog dijagonalnog položaja nasprad samog trga, povezana s jednom od najvažnijih ulica: „Avenida 9 de julio“, ili takozvana „Avenija 9. srpnja“, koja nosi svoje ime zbog argentinskog dana nezavisnosti. Ujedno nosi titulu najšire avenije na svijetu, a na njoj se nalazi i poznati obelisk, koji je izgrađen 1936. obilježavajući 4 stoljeća od izgradnje grada. Obelisk označava sjecište Avenije 9 de julio s jednom od najprometnijih ulica u Buenos Airesu, poznatu po mnoštvu kina, kazališta i disko klubova, zvane Corrientes, ili u prijevodu „struje“.
S desne strane Avenije 9 de julio se nalazi i glavna operna kuća zvan „Teatro Colón“, koju je National Geographic proglasio 3. u svijetu, a općenito je poznata kad jedna od 5 najboljih koncertnih dvorana u svijetu. Teatro Colón se smatra jednim od najelitnijih mjesta u Buenos Airesu – samo ulazne karte mogu doći i do 900 argentinskih pesosa, što bi otprilike bilo malo preko 400 kuna. Elegantna i svečana odjevna etiketa je nepisano pravilo, a ako se podigne pogled, mogu se vidjeti imena brojnih slavnih svjetskih skladatelja koja skladno ukrašavaju zidove u preciznom krugu, jedno po iznad svake galerije, dok strop krasi freska argentinskog slikara Raúla Soldija.
Osim samog centra, tu je i najzeleniji dio cijeloga grada, takozvani kvart „Palermo“, koji po legendi nosi svoje ime zbog talijanskog conquistadora zvanog Juan Domingo Palermo, koji je, kao imigrant, kupio cijeli kvart ubrzo nakon samog osnutka Buenos Airesa 1580. godine. U njemu se nalaze poznati „Japanski vrt“, koji je izgradila japanska zajednica u znak zahvalnosti samom gradu, te planetarij Galilea Galileija, poznatiji kao samo „Planetarij“, popularni astronomski muzej koji uz izložbe održava i edukativne satove te 3D produkcije kojima pokazuje i objašnjava, između ostalog, i zvjezdano nebo iznad Buenos Airesa.
Iz dosadašnjih primjera je već moguće primjetiti raloge zašto bi se Buenos Aires mogao zvati gradom raznolikosti, ali njima bi se morao dodati i „Barrio Chino“, koji je „porteñovski“ „China town“, koji se nalazi na sjevero-zapadnom dijelu grada. Za razliku od španjolskih, talijanskih, japanskih, pa čak i arapskih tragova po čitavom gradu, Kineski je kvart svijet za sebe, te je kineski utjecaj vidljiv samo unutar njegovih „zidova“. Potpuni je kontrast tome, pak, talijanski utjecaj – ne samo da su talijanski restorani jako česti, već su i autobusi ukrašeni talijanskim bojama vrlo česti, budući da u Buenos Airesu autobuse često posjeduju sami vozači, stoga su ih slobodni sami ukrašavati.
Utjecaj se može vidjeti i u bučnoj, veseloj i opuštenoj prirodi Argentinaca, ali uz to, uočljiv je i u hrani – pogotovo u hrani. Između ostaloga, pizza, koju su Talijani donijeli sa sobom, je evoluirala u nešto potpuno karakteristično i jednistveno argentinskoj kulturi. Njeno je tijesto naime takvo da je puno deblje i hrskavije od prosječnog tijesta, i ovisno o nadjevima, nosi različita imena: tako npr pizza sa sirom i lukom, bez „pelate“ kao baze, nosi ime „Fugazzeta“. Na prvi je pogled zašto se pizza jede samo po jedan komad, uz tijesto koje se zove „fainá“, a koje se namjesti ispod same pizze. Međutim, jednom kad se to proba, više uopće nije nerazumljivo – toliko je zasitno da je pojesti 2 iznimno teško, a 3 nezamislivo.
Što se tiče hrane i običaja, neizostavno je spomenuti „asado“ ili argentinski roštilj, koji svoju važnost pokazuje u mentalitetu ljudi po tome što je ne poznavati sve vrste i rezove mesa što i u Dubrovniku ne poznavati sve moguće vrste kave, ili ne daj Bože, ne znati što je bijela kava. Uz to su bitne i empanade, poznato argentinsko jelo, koje su kao i pizze bogate raznolikim, pa ponekad čak i neobičnim punjenjima. Od pića je pak, osim pive, kojoj su Argentinci posebno skloni, pogotovo uz nogometnu utakmicu, piće koje prevladava nad svim ostalima je poznači čaj „mate“. Riječ je o sušenim travama karakterističnim za to područje koje se uz šećer stavljaju u posebnu drvenu šalicu te potom zalijevaju vrućom vodom. Metalna slamka sa zatvorenim, ali izbušenim dnom, omogućava da se čaj neometano pije s dna šalice. Postoje različite vrste i varijante matea – dobar je bilo kako, samo ne hladan, i pije se bilo kada i bilo gdje. Običaj je dijeliti mate, stoga je čest prizor u parkovima u kojem ljudi ukrug srkaju iz iste šalice matea dok igraju na karata ili se izležavaju i uživaju u suncu u popodnevnim satima, u vrijeme neizostavne sieste, ili popodnevnog sna koji se kao običaj preuzeo od Španjolaca.
Vratiti se iz tog grada plesa, zagrljaja, mesa i matea bilo je iznimno teško, što je istinski došlo do izražaja onoga trenutka kada je zrakoplov napustio argentinsko tlo i vinuo se u zrak. Teško je imati dva doma – vrativši se u jedan, nedostaje ti drugi. Osjećaj je to vječne nepotpunosti. Imati dva doma je imati rastrgano srce. Ili pak, imati srce obogaćeno još jednim dijelom: napokon, ako itko zna održavati svoje dvije strane u harmoniji, ne ubijajući ijednu, to su, uz Amerikance, upravo - Argentinci!
Milka Maria Varela
Primjedbe
Objavi komentar