MELODIJE KOJE ZNAČE GRAD

ĐELO JUSIĆ – Kada netko čuje moju glazbu ima osjećaj da šeta Stradunom

• To je pobjeda svih ljudi koji stvaraju. Kada idete ulicom i čujete kako netko pjeva „La musica di notte“, „Lulu starog kapetana“ … To je neprocjenjivo.

Na početku godine Svetoga Valaha i ususret Festi, diskografska kuća „Croatia Records“ objavila je CD izdanje pod nazivom „Našem parcu Sv. Vlahu, zaštitniku“. Bio je to povod za razgovor s inicijatorom ovoga izdanja, dubrovačkim skladateljem Đelom Jusićem.

Na ovom izdanju nalaze se vaše skladbe nadahnute dubrovačkim parcem. Što za vas, kao dijete s Pelina, Peskarije, znači Sv. Vlaho?

- Sjećam se, još u djetinjstvu kada bih prošao ispred parčeve crkve, uvijek sam imao osjećaj kako mi podignute ruke govori: „Mali, budi dobar!“. Ja sam se trudio biti dobar, a kasnije sam, inspiriran Svetim Vlahom, napisao puno pjesama. Tako je nastala pjesma „Kad zazvone dubrovačka zvona“, napisana u onim teškim, ratnim danima, kao i „O Sveti Vlaho, molitve naše čuj“. Ove pjesme nalaze se na tom CD-u, kao i Degl'Ivelliova „Himna Sv. Vlaha“ u mom aranžmanu i izvedbi Davora Ercega i oratorij „Istina o gradu Slobode“. Mi smo možda i jedini grad na svijetu koji ima himnu svoga parca, a sigurno jedan od rijetkih koji ima svoj oratorij. Zato mi je posebno drago da je ovaj CD ugledao svjetlo dana.

Koja je razlika kada pišete glazbu na stihove koji govore o moru, ljubavi, poput pjesme „Zagrljeni“ i kada pišete o Svetom Vlahu? Postoji li tu neka posebna odgovornost?

- Svakako je to posebna odgovornost. Međutim, čim se čovjek bavi ovim poslom, sva njegova autorska djela su pod povećalom publike i svatko ima pravo o njima suditi. Radilo se o ljubavnoj ili bilo kojoj drugoj temi, uvijek mora postojati odgovornost. Zapravo, čim stavim ruku na prazni notni papir osjećam se kao na odstrelu.

Vratimo se sada malo vašim glazbenim počecima, dakle još prije velikog uspjeha s „Dubrovačkim trubadurima“. Koji je vaš prvi susret s gitarom?

- Zanimanje za glazbu počeo sam osjećati s desetak godina. Moj stariji brat kupio je gitaru, ali nisam je smio niti dirnuti. Sjećam se da je bila zaključana u ormaru. Međutim, kada je on pošao na odsluženje vojnog roka, počeo sam je potajno „posuđivati“. Svaki put kada bih uzeo gitaru u ruke imao sam osjećaj da će se baš tada brat pojaviti u sobi, iako je tada vojni rok trajao tri godine. Tada su u Dubrovnik dolazile mnoge ekskurzije. Navečer bi se skupljali na Porporeli, a uvijek bi netko od njih svirao gitaru. Ja bih se prikradao i memorirao akorde i onda trčao doma kako bi ih pokušao odsvirati. To su bili sami počeci. Kasnije sam se počeo upoznavati s notama, proučavati harmonije i malo po malo glazba je postala moja opsesija. U to vrijeme u Dubrovnik su dolazile Londonska filharmonija, Bečka filharmonija i ja bi cijela popodneva provodio na njihovim probama i upijao to bogatstvo zvuka. Imao sam osjećaj da će mi srce izletit vanka. U tom miljeu sam odrastao i to je bilo zapravo neko moje glazbeno sidro.

Od kolike je važnosti za vaše glazbeno usavršavanje bila suradnja i prijateljstvo s Lovrom von Matačićem?

- Znate li koliki je Srđ? E, pa Lovro Matačić je za mene bio Triglav! On je bio moj uzor. Od njega sam jako puno naučio. Poseban kompliment mi je bio što mu se jako sviđala glazba Dubrovačkih trubadura. Jednom prilikom mi je rekao:“ Više vrijedi jedan tvoj šlager nego nekome pet simfonija“.

Autor ste mnogih pjesama zabavne glazbe. Znate li možda koliko je izvođača izvodilo vaše pjesme?

- Ne bih znao točan broj, ali bilo ih je puno. Ono što je važno, kada komponiram, unaprijed zamišljam tko će tu skladbu interpretirati. Na taj način prilagođavam glazbu izvođaču ili izvođače mojoj glazbi.

Dubrovački trubaduri doživjeli su veliki uspjeh. Možete li se prisjetiti 1968. i Eurosonga u Londonu.

- Trubaduri su tada bili vrlo popularni u bivšoj državi, a nakon Eurosonga za nas su znali u cijelom svijetu. Pjesma „Jedan dan“ prepjevana je na više svjetskih jezika. Mislim da doma imam petnaestak verzija te pjesme. Zanimljivo je kako je ta pjesma nastala. Kada sam dobio poziv da napravimo pjesmu za Eurosong, bili smo na turneji po Makedoniji. Prvi taktovi nastali su u kombiju dok smo prolazili Šar Planinom. Svugdje oko nas snijeg, a ja sam razmišljao o „Skali“ kako iz porta isplovljava prema Lokrumu.

Kada počinjete pisati takozvanu klasičnu ili orkestralnu glazbu?

- Mislim da sam prvo djelo takve vrste napisao sa devetnaest godina. Skladba se zvala „Pao je balun“, a pisana je za zbor Radio Dubrovnika i uživo se emitirala. Nakon toga počinjem pisati i za orkestar. Do danas je nastalo mnogo djela ove vrste i teško mi je neko izdvojiti. Međutim posebno sam ponosan na oratorij „Istina o gradu slobode“. Nastao je iz nekog inata i protesta u onim najtežim danima agresije na Grad. Bio sam nadahnut govorom dubrovačkog biskupa Želimira Puljića i njegove riječi ukomponirao sam u svoju glazbu. Pjevane stihove napisao je Luko Paljetak. Jako mi je drago što je ovo djelo doživjelo i reizdanje na CD-u posvećenom Sv. Vlahu.

- Grad je vječna inspiracija vašoj glazbi, međutim, jednako tako vaš rukopis je postao zvučni simbol Grada. Kada čujemo neku od melodija Đela Jusića, vidimo Grad. Jeste li ponosni na to?

To mi pričinja veliko zadovoljstvo i osjećam to kao priznanje za sve noći koje sam proveo nad notnim papirom. Na tu temu, moji prijatelji koji žive u Australiji kažu kada čuju moju glazbu da imaju osjećaj kao da šetaju Stradunom. Sigurno da sam na to ponosan. To je na neki način pobjeda svih ljudi koji stvaraju. Kada idete ulicom i čujete kako netko pjeva „La musica di notte“, „Lulu starog kapetana“ … To je neprocjenjivo.

Alan Lasić