nedjelja, 28. veljače 2016.

Recenzija: Bogovi Egipta



Ako se izuzme grozan casting, usiljena romantika, rupe u fabuli i iskrivljavanje drevne mitologije, Bogovi Egipta i nisu tako loš film. 


Priča paralelno prati dva protagonista, romantičnog lopova Beka (Brenton Thwaites), koji želi svojoj družici Zayi (Courtney Eaton) pružiti bogat i lagodan život, te besmrtnog, ali pomalo oholog boga Horusa (Nikolaj Coster-Waldau) koji od svoga oca Ozirisa (Bryan Brown) treba naslijediti egipatski tron. Radnja se zakomplicira kad Horusov stric Set (Gerard Butler) odluči da bi ipak bilo bolje da on vlada Egiptom, dok Zaya umire od strijele Setovog glavnog arhitekta Urshua (Rufus Sewell).

Ove dvije tragedije na neobičan nači spoje Beka i Horusa, koji zajedno, pomažući jedan drugome, žele postići svoje krajnje ciljeve; vratiti Zayu iz Zemlje mrtvih odnosno svrgnuti Seta s egipatskog prijestolja. U njihovoj avanturi pomažu im, ali i odmažu, razni drugi bogovi, mitološka stvorenja i prirodne, ali i neprirodne pojave.

Ovaj film je još jedan u nizu Hollywoodskih eksperimenata s mitologijama minulih civilizacija. Inače, vrsnome Geoffreyu Rushu nikako ne leži uloga vrhovnog boga Ra, dok gluma Chadwicka Bosemana, koji utjelovljuje boga mudrosti Thota, izgleda kao da bi puno bolje odgovarala RTL-ovom serijalu Krv nije voda. Romantika je pak toliko izlizana i prožvakana u svim proteklim fantastično-akcijskim filmovima da bi bilo bolje da je uopće nema. Fabula ima jako puno nelogičnosti i nepovezanosti, a jedino na što se Bogovi izvlače kako bi bili gledljivi su specijalni efekti. Točnije gomile predivnih specijalnih efekata. Možda bi film bio puno bolji da je u potpunosti napravljen kao animacija, a da su glumci samo dali glasove.

Kad se sve sagleda, Bogovi Egipta su dobar način da se pusti mozak na pašu i uživa u dva sata hipnotizirajućeg digitalnog blještavila.

Luka Pleša

Nema komentara:

Objavi komentar