Preskoči na glavni sadržaj

Elizabeta Ćormehić: Dobar govornik je još i bolji zaposlenik


Prva inicijativa studentskog obrazovanja za govorništvo, ne samo na dubrovačkom prostoru, već i šire, održana je na Sveučilištu u Dubrovniku od 4. do 6. ožujka. Govornička škola Grgur Ninski pokrenuta je inicijativom samih studenata, odnosno Studentskim zborom Sveučilišta u Dubrovniku u suradnji sa splitskim ogrankom Europske udruge studenata prava (ELSA). 

Predstavnice ELSA-e Split su studentice prava Romana Prce i Elizabeta Ćormehić, koje su između ostalog, dale svoj doprinos i pozivom za mentorstvo profesorici hrvatskog jezika Katici Vidojević, ali i doktorici znanosti Gabrijeli Kišiček te profesoru fonetike Davoru Stankoviću, mentorima na Govorničkoj školi Ivo Škarić za srednjoškolce. Svaki je od njih svojoj određenoj skupini tijekom tri dana održavanja Škole Grgur Ninski pokušao prenijeti što je moguće više retoričkog znanja kojeg prenose već godinama, počevši od općeg znanja, preko vježbi za glas i dikciju, do pomoći u osmišljavanju govora svakog pripadnika svoje grupe. Dva najbolja govornika iz svake skupine nastavljaju se natjecati na javnom nastupu, gdje je moguće odabrati dva pobjednika: jednog od strane stručnog žirija, a drugog od publike.


Koja je ideja i cilj ove Škole?


Ideja je dovesti ljude kojima će vrsni mentori govornici približiti i omogućiti govorničku naobrazbu. S tom idejom se rodio i cilj koji na kraju jedne ili više govorničkih škola ima za posljedicu to da osoba javno kvalitetno govori, sa smanjenom tremom, te da se na njoj može jasno vidjeti da je prošla takvo govorničko obrazovanje, čime postaje bolji govornik, a na temelju toga, i bolji zaposlenik. 


Kako je tvoje iskustvo na Govorničkoj školi Ivo Škarić pripomoglo ostvarivanju Govorničke škole Grgur Ninski?


Moje iskustvo s Govorničke škole Ivo Škarić je sumirano u četiri stupnja koja su mi bila potrebna kako bih dobila diplomu govornika koju je pokojni profesor Škarić dodjeljivao. Iskustvo tamo mi je pomoglo prvenstveno u vidu kontakata koje sam stekla, ali i u vidu znanja koje sam dobila. Također mi je pripomoglo, nakon nekog vremena, kad sam shvatila koliko mi je sve ono što sam tamo naučila zapravo poslužilo u životu. Našla sam se u milijun situacija u kojima sam se poslužila znanjem kojeg sam tamo dobila i jednostavno sam željela da i moji kolege, prijatelji i studenti sa Sveučilišta kako u Dubrovniku, tako i u Splitu, dobiju to što sam i ja dobila. Doduše, ja sam to ostvarila još u srednjoj školi, a mi njima to pokušavamo sve pokazati na fakultetu, ali zasad su reakcije iznimno pozitivne, što znači da se mogu nadati da ćemo u budućnosti nastaviti s ovakvom tradicijom, i to ne samo u Splitu i Dubrovniku, nego i u drugim glavnim sveučilišnim hrvatskim gradovima.


Kako je došlo suradnje sa Sveučilištem u Dubrovniku?


Osnovni je razlog za to, kako kažu: „tamo gdje su moji korijeni“ – nisam studirala u Dubrovniku, već sam poslije srednje škole odmah otišla u Split i vidjela koliko su splitski studenti zainteresirani za govorničko obrazovanje, a kako mi je i jako velik broj kolega i prijatelja na Sveučilištu u Dubrovniku, smatrala sam da se takvo što treba ostvariti na studentskoj razini. Također sam u kontaktu i u dobrim odnosima s predsjednikom vašeg Studentskog zbora, Tonijem Šimunovićem, kao i s potpredsjednikom Markom Plavčićem, tako da smo, nakon što je u Splitu prvi pokušaj Govorničke škole postignut vrlo uspješno, došli do ideje da to isto učinimo i u Dubrovniku. Znali smo da će barem biti vrlo velik odaziv studenata Medija i kulture društva, jer je to zapravo, u njihovoj struci, jedna od esencijalnih vještina koje moraju imati.


Koji su bili kriteriji za biranje mentora za Govorničku školu Grgur Ninski?


Mentora je na Govorničkoj školi Ivo Škarić bilo jako puno, ali sam mentore za ovu, moram priznati, odabrala ja. Smatrala sam ne samo da su najkompetentniji – tamo je bilo iznimno kvalitetnih mentora i osoba - ali ovo su ipak bili moji mentori, pa sam malo više emotivno vezana za njih. Pratili su me na sva četiri stupnja, a ostali smo u kontaktu te nastavili suradnju i kad sam ja već malo „odrasla“ i krenula na studij.


Koliko si prepoznala važnost ovog obrazovanja u svom osobnom profesionalnom napretku?


Ja sam to, zapravo, imala priliku vrlo dobro primijetiti, ne samo na sebi, već i u odnosu na druge ljude. Smatram da sam nakon Govorničke škole postala ne samo kvalitetniji govornik, već i samouvjerenija osoba, u smislu da se u svim situacijama u kojima se nađem, a koje mi nisu poznate, mogu puno brže snaći, ne samo s onim što ću reći, već i s onim kako ću se ponašati. To je samopouzdanje definitivno za sobom vuklo i druge uspjehe – nikada nisam imala problema s usmenim ispitima, kao ni sa situacijama u kojima se moram „baciti u vatru“ i improvizirati. Inače obožavam trenutke u kojima moram improvizirati i naglo naći neko rješenje te ga prezentirati nekome, što je zapravo rezultiralo odabirom moje struke jednog dana, a to je, konkretno, pravo. Također sam primijetila da mi je postalo lakše shvatiti nečije smicalice i vrlo je lako primijetiti kada netko govori nešto što ne misli i pokušava te obmanuti, što je također bitno u životu – ne samo u poslovnom svijetu, već i na kavi s nekim. Vrlo lako možeš čitati ljude. Osim što sam pročitala sebe, i našla se u tom nekom kontekstu, vrlo lako mogu pročitati druge, i smatram da je to jedna od najvažnijih vještina koje čovjek danas može imati. 


Koja su tvoja očekivanja za budućnost ove Govorničke škole?


Očekujem da će se Škola održavati i u Splitu, i u Dubrovniku - a nadam se i u ostalim gradovima - ako ne na semestralnoj razini, onda barem jednom godišnje. Pretpostavljamo da bi se u tom slučaju održavala u ožujku ili u svibnju, tako da barem jednom godišnje studentima omogućimo govornički se izučavati.

Milka Maria Varela

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.