Predstavnice ELSA-e Split su studentice prava Romana Prce i Elizabeta Ćormehić, koje su između ostalog, dale svoj doprinos i pozivom za mentorstvo profesorici hrvatskog jezika Katici Vidojević, ali i doktorici znanosti Gabrijeli Kišiček te profesoru fonetike Davoru Stankoviću, mentorima na Govorničkoj školi Ivo Škarić za srednjoškolce. Svaki je od njih svojoj određenoj skupini tijekom tri dana održavanja Škole Grgur Ninski pokušao prenijeti što je moguće više retoričkog znanja kojeg prenose već godinama, počevši od općeg znanja, preko vježbi za glas i dikciju, do pomoći u osmišljavanju govora svakog pripadnika svoje grupe. Dva najbolja govornika iz svake skupine nastavljaju se natjecati na javnom nastupu, gdje je moguće odabrati dva pobjednika: jednog od strane stručnog žirija, a drugog od publike.
Koja je ideja i cilj ove Škole?
Ideja je dovesti ljude kojima će vrsni mentori govornici približiti i omogućiti govorničku naobrazbu. S tom idejom se rodio i cilj koji na kraju jedne ili više govorničkih škola ima za posljedicu to da osoba javno kvalitetno govori, sa smanjenom tremom, te da se na njoj može jasno vidjeti da je prošla takvo govorničko obrazovanje, čime postaje bolji govornik, a na temelju toga, i bolji zaposlenik.
Kako je tvoje iskustvo na Govorničkoj školi Ivo Škarić pripomoglo ostvarivanju Govorničke škole Grgur Ninski?
Moje iskustvo s Govorničke škole Ivo Škarić je sumirano u četiri stupnja koja su mi bila potrebna kako bih dobila diplomu govornika koju je pokojni profesor Škarić dodjeljivao. Iskustvo tamo mi je pomoglo prvenstveno u vidu kontakata koje sam stekla, ali i u vidu znanja koje sam dobila. Također mi je pripomoglo, nakon nekog vremena, kad sam shvatila koliko mi je sve ono što sam tamo naučila zapravo poslužilo u životu. Našla sam se u milijun situacija u kojima sam se poslužila znanjem kojeg sam tamo dobila i jednostavno sam željela da i moji kolege, prijatelji i studenti sa Sveučilišta kako u Dubrovniku, tako i u Splitu, dobiju to što sam i ja dobila. Doduše, ja sam to ostvarila još u srednjoj školi, a mi njima to pokušavamo sve pokazati na fakultetu, ali zasad su reakcije iznimno pozitivne, što znači da se mogu nadati da ćemo u budućnosti nastaviti s ovakvom tradicijom, i to ne samo u Splitu i Dubrovniku, nego i u drugim glavnim sveučilišnim hrvatskim gradovima.
Kako je došlo suradnje sa Sveučilištem u Dubrovniku?
Osnovni je razlog za to, kako kažu: „tamo gdje su moji korijeni“ – nisam studirala u Dubrovniku, već sam poslije srednje škole odmah otišla u Split i vidjela koliko su splitski studenti zainteresirani za govorničko obrazovanje, a kako mi je i jako velik broj kolega i prijatelja na Sveučilištu u Dubrovniku, smatrala sam da se takvo što treba ostvariti na studentskoj razini. Također sam u kontaktu i u dobrim odnosima s predsjednikom vašeg Studentskog zbora, Tonijem Šimunovićem, kao i s potpredsjednikom Markom Plavčićem, tako da smo, nakon što je u Splitu prvi pokušaj Govorničke škole postignut vrlo uspješno, došli do ideje da to isto učinimo i u Dubrovniku. Znali smo da će barem biti vrlo velik odaziv studenata Medija i kulture društva, jer je to zapravo, u njihovoj struci, jedna od esencijalnih vještina koje moraju imati.
Koji su bili kriteriji za biranje mentora za Govorničku školu Grgur Ninski?
Mentora je na Govorničkoj školi Ivo Škarić bilo jako puno, ali sam mentore za ovu, moram priznati, odabrala ja. Smatrala sam ne samo da su najkompetentniji – tamo je bilo iznimno kvalitetnih mentora i osoba - ali ovo su ipak bili moji mentori, pa sam malo više emotivno vezana za njih. Pratili su me na sva četiri stupnja, a ostali smo u kontaktu te nastavili suradnju i kad sam ja već malo „odrasla“ i krenula na studij.
Koliko si prepoznala važnost ovog obrazovanja u svom osobnom profesionalnom napretku?
Ja sam to, zapravo, imala priliku vrlo dobro primijetiti, ne samo na sebi, već i u odnosu na druge ljude. Smatram da sam nakon Govorničke škole postala ne samo kvalitetniji govornik, već i samouvjerenija osoba, u smislu da se u svim situacijama u kojima se nađem, a koje mi nisu poznate, mogu puno brže snaći, ne samo s onim što ću reći, već i s onim kako ću se ponašati. To je samopouzdanje definitivno za sobom vuklo i druge uspjehe – nikada nisam imala problema s usmenim ispitima, kao ni sa situacijama u kojima se moram „baciti u vatru“ i improvizirati. Inače obožavam trenutke u kojima moram improvizirati i naglo naći neko rješenje te ga prezentirati nekome, što je zapravo rezultiralo odabirom moje struke jednog dana, a to je, konkretno, pravo. Također sam primijetila da mi je postalo lakše shvatiti nečije smicalice i vrlo je lako primijetiti kada netko govori nešto što ne misli i pokušava te obmanuti, što je također bitno u životu – ne samo u poslovnom svijetu, već i na kavi s nekim. Vrlo lako možeš čitati ljude. Osim što sam pročitala sebe, i našla se u tom nekom kontekstu, vrlo lako mogu pročitati druge, i smatram da je to jedna od najvažnijih vještina koje čovjek danas može imati.
Koja su tvoja očekivanja za budućnost ove Govorničke škole?
Očekujem da će se Škola održavati i u Splitu, i u Dubrovniku - a nadam se i u ostalim gradovima - ako ne na semestralnoj razini, onda barem jednom godišnje. Pretpostavljamo da bi se u tom slučaju održavala u ožujku ili u svibnju, tako da barem jednom godišnje studentima omogućimo govornički se izučavati.
Milka Maria Varela
Primjedbe
Objavi komentar