ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

Euro 2016. - isto mjesto, ista nada




Francuska, 18 godina nakon povijesnog rezultata Ćirinih sinova, reprezentacija Hrvatske vraća se na iste one stadione na kojima je ispisala jednu od najvećih priča u sportskoj povijesti. U Francusku se tada otputovalo s malo optimizma. Igre u kvalifikacijama bile su loše, a odlazak na Svjetsko prvenstvo izboren je tek u dodatnim kvalifikacijama s Ukrajinom. Udrana igla reprezentacije, Davor Šuker, većinu je sezone prosjedio na Realovoj klupi za zamjene, drugi napadač Bokšić se (opet) ozlijedio, a golman Ladić bio je predmet kritika zbog sve lošijih obrana. Mjesec dana kasnije, kući su se vratili s brončanom medaljom oko vrata koa najuspješniji debitanti u povijesti Svjestskih prvenstava.

Brojni nogometni analitičari i sportski novinari uporno pokušavaju usporediti brončanu i ovu današnju generaciju, ali to je doslovno nemoguće. Ne samo da se nogomet u ovih dvadesetak godina dramatično promijenio, nego je i profil igrača koji nastupaju za nacionalnu vrstu potpuno drukčiji. Tadašnja generacija bila je ipak „nogometno“ jača, s mnoštvom znalaca koji su pod vodstvom karizmatičnog Ćire činili stroj koji je, unatoč realnim nedostacima, savršeno funkcionirao.
Današnja reprezentacijaa, skupina je vrhunskih pojedinaca od kojih gotovo svi nastupaju za ugledne europske klubove. Imena kao što su Modrić, Kovačić, Rakitić, Mandukić ili Perišić svakog vikenda pune, ne samo domaće, već i strane sportske rubrike. Pa opet, kao da nedostaje „ono nešto“, onaj sitni faktor kohezije koji će od talentiranih pojedinaca napraviti vrhunsku ekipu kadru uhvatiti se u koštac i s najjačim reprezentacijama Starog kontinenta.

Možda su taj kohezivni faktor upravo navijači kojih će ovoga puta biti nikad manje, barem što se velikih natjecanja tiče. 2006. u Berlinu ih je, što na ulicama, što na tribinama, bilo više od sto tisuća, dok se ove godine očekuje možda i deset puta manja brojka. Poznati su problemi HNS-a s navijačima koji Savezu zamjeraju brojne stvari, od odnosa prema Splitu do samovolje jednog čovjeka koji bira i tjera izbornike kako mu se prohtije. Žalosno je ipak da će se rat na relaciji Šuker/Mamić – navijači, prelomiti preko leđa onih koji to nisu zaslužili, a to su reprezentativci.

Igrači bi morali naći načina da se izdignu iz svega toga i odigraju turnir na najbolji mogući način. Nitko od njih ne traži broncu i ponavljanje '98., čak niti četvrfinale nije imperativ. Ali imperativ mora biti pošten donos prema nacionalnom dresu, igra do zadnjeg atoma snage, a tada sigurno ni rezultat neće izostati.

                                                                                                                         Davor Novevski

Nema komentara:

Objavi komentar