Francuska,
18 godina nakon povijesnog rezultata Ćirinih sinova, reprezentacija Hrvatske
vraća se na iste one stadione na kojima je ispisala jednu od najvećih priča u
sportskoj povijesti. U Francusku se tada otputovalo s malo optimizma. Igre u
kvalifikacijama bile su loše, a odlazak na Svjetsko prvenstvo izboren je tek u
dodatnim kvalifikacijama s Ukrajinom. Udrana igla reprezentacije, Davor Šuker,
većinu je sezone prosjedio na Realovoj klupi za zamjene, drugi napadač Bokšić
se (opet) ozlijedio, a golman Ladić bio je predmet kritika zbog sve lošijih
obrana. Mjesec dana kasnije, kući su se vratili s brončanom medaljom oko vrata
koa najuspješniji debitanti u povijesti Svjestskih prvenstava.
Brojni
nogometni analitičari i sportski novinari uporno pokušavaju usporediti brončanu
i ovu današnju generaciju, ali to je doslovno nemoguće. Ne samo da se nogomet u
ovih dvadesetak godina dramatično promijenio, nego je i profil igrača koji
nastupaju za nacionalnu vrstu potpuno drukčiji. Tadašnja generacija bila je
ipak „nogometno“ jača, s mnoštvom znalaca koji su pod vodstvom karizmatičnog
Ćire činili stroj koji je, unatoč realnim nedostacima, savršeno funkcionirao.
Današnja
reprezentacijaa, skupina je vrhunskih pojedinaca od kojih gotovo svi nastupaju
za ugledne europske klubove. Imena kao što su Modrić, Kovačić, Rakitić,
Mandukić ili Perišić svakog vikenda pune, ne samo domaće, već i strane sportske
rubrike. Pa opet, kao da nedostaje „ono nešto“, onaj sitni faktor kohezije koji
će od talentiranih pojedinaca napraviti vrhunsku ekipu kadru uhvatiti se u
koštac i s najjačim reprezentacijama Starog kontinenta.
Možda
su taj kohezivni faktor upravo navijači kojih će ovoga puta biti nikad manje,
barem što se velikih natjecanja tiče. 2006. u Berlinu ih je, što na ulicama,
što na tribinama, bilo više od sto tisuća, dok se ove godine očekuje možda i
deset puta manja brojka. Poznati su problemi HNS-a s navijačima koji Savezu
zamjeraju brojne stvari, od odnosa prema Splitu do samovolje jednog čovjeka
koji bira i tjera izbornike kako mu se prohtije. Žalosno je ipak da će se rat
na relaciji Šuker/Mamić – navijači, prelomiti preko leđa onih koji to nisu
zaslužili, a to su reprezentativci.
Igrači
bi morali naći načina da se izdignu iz svega toga i odigraju turnir na najbolji
mogući način. Nitko od njih ne traži broncu i ponavljanje '98., čak niti
četvrfinale nije imperativ. Ali imperativ mora biti pošten donos prema
nacionalnom dresu, igra do zadnjeg atoma snage, a tada sigurno ni rezultat neće
izostati.
Primjedbe
Objavi komentar