Festival demokracije zvan izbori

Izlaznost na izbore i smisao izlaska

Nema smisla. Jednostavno, nema smisla izići na izbore. Izbori, zapravo, služe sceni. Političkoj? Ne, služe kazališnoj sceni. Veliki teatar, ne samo apsurda nego i predstave za svijet. I za naivne koji misle da se u postojećoj konstalaciji stvari išta može promijeniti nabolje. Priznati da je sve pogrešno, ne isplati se.

Ni političarima, ni međunarodnoj zajednici, ni austrijskim bankarima, ni engleskoj kraljici,, ni svim ostalim profiterima. Jednostavno, nema smisla. Ostao je samo strah, strah od preglasavanja i tuđe dominacije i kontrole. Bitka za očuvanje resursa i načina života, nije bitka za boljitak. Bitka je ovo da se spasi što se ne može spasiti, od imovine do dostojanstva, dvoje koje je najteže očuvati. A političari se boje, baš kao i on, da će opet postati ljudi kojima se nitko neće klanjati i sklanjati. I, zato im trebamo mi, da iziđemo na izbore i produžimo sve. Jer, ako ne iziđemo, pokazat će se da izbori, baš kao ni postojeći poredak stvari, nemaju smisla.

Fotografija glasačkog listića

Gdje će ti duša? Zar da radimo kao portiri, čistači, radnici, inženjeri, knjigovođe, liječnici? Iziđite na izbore, vi ste naša nada. Znamo, nije vam lako, ali, zar hoćete da više ni nama ne bude lako? Znamo, brinemo se za prava žena, muškaraca, manjina, djece, mačaka, pasa, ptica i invalida, znamo i da se skoro dvije dekade nismo uspjeli izboriti i pobrinuti za to, ali tu smo da i dalje brinemo i borimo. Za to nas plaćaju. Plaćate. Ako ne iziđete na izbore, što će biti s nama? S vojskom koju šaljemo u Afganistan? Što će misliti naši američki i europski prijatelji? Nevladin sektor, političke stranke, demokracija, svemu će nestati smisao i svi će znati da smo od početka postavili stvari naopako.

Ne trebaju brinuti. Strah će istjerati ljude na ulice, pa do glasačkih kutija. Strah od vladavine većine, osnovnog postulata demokracije.  Demokracija većini dopušta koješta. Legalno. Sve već izišlo iz kaveza smisla, vrišti od nelogičnosti, urla od nepravde, kriči od zla, zaudara na prijevaru poput mjesec dana stare konjske lešine s divlje mesarske deponije. Strah od drugih, opravdan i zarazan, tjera ljude da iziđu, da zaokruže svoje, u svijetu u kojem su sve stranke nacionalne ipak, sve ovo treba nekako produžiti, ponovo ozakoniti, da profiteri mogu odahnuti i obrisati znojna čela i progurati laž o mogućnosti promjene postojećeg stanja.

Pero Grbić