Umjesto još jedne sportske večeri u kojoj bi svi
ljubitelji najljepše sporedne stvari na svijetu trebali uživati, medije
su preplavili napisi o incidentima navijača West Hama koj su svojim
izgredima bacili ljagu na derbi kola s Manchester Unitedom. Tim činom
ponovno je otvoreno pitanje huliganizma koje se u Engleskoj smatralo
gotovo riješenim i svedenim na minimum.
Nasilje
na ulicama, kordoni policije, šteta na izlozima, prozorima,
automobilima, poneki mrtav. Vrijedi li sportski događaj toliko? Vrijedi
li straha čitavog jednoga grada? Vrijedi li ijednog života, ijedne
ozljede? Reći će obožavatelj nogometa da vrijedi. Psihologija kaže da
čovjek treba grupu. Danas, u vrijeme kada nam, po demokratskim načelima,
nastoje uzeti širu zajednicu, jedino se još u grupama navijajući za
voljeni klub osjetimo dijelom nečeg većeg od nas samih. Jer, nastoje se,
u ime globalnog svijeta, izbrisati kolektivne odrednice i ustanoviti
dužničko društvo u kojem nakon nedostatka dvije ili tri plaće gubite
nepokretnu i pokretnu imovinu, mobilni telefon i kontakt s globalnim
svijetom.
 |
| Foto: Daily star |
A
kad shvatimo da postoje stvari vrijednije od automobila, mobilnih
telefona, kuća i računa u bankama, bude kasno. Natrag se, nakon sječenja
grana uz koje smo se popeli u hijerarhiji kaveza s majmunima zvanim
moderni svijet, već je kasno.
U
međuvremenu, mladi ljudi, pa i stariji, nalaze se po kavanama, ulicama,
parkovima i trgovima i vode krvave bitke u kojima se osjećaju kao borci
i zaštitnici grba i stijega svojega kluba. Jer njihovi su im klubovi
nerijetko bliži od obitelji od kojih su se udaljili, od njihova naroda,
jezika, kulture.
Čitav jedan
svijet u kojem se mlad čovjek osjeća potrebnim, voljenim i korisnim.
Sve se to ima u navijačkoj skupini. Onda, kad teror osvane na ulici,
brzo se na televiziji pojavi kakav profa psihologije i priča kako nešto
nije u redu s državom, obitelji, društvom, odgojem i svime čega nema, a
trebalo bi biti.
Pero Grbić
Primjedbe
Objavi komentar