Preskoči na glavni sadržaj

Sven Maretić: Ništa nije nemoguće



Povodom obilježavanja Paraolimpijskog školskog dana razgovarali smo s paraolimpijskim državnim prvakom u bacanju koplja Svenom Maretićem. Otkrio je kako se odlučio baviti atletikom, koji su mu daljni planovi i što ga gura naprijed unatoč invaliditetu.

Kako ste se odlučili za atletiku?
Bilo je to sasvim slučajno. Kako dosta vremena provodim u teretani zapazio me naš bivši olimpijac, Edi Ponoš koji mi je prišao i pitao me da li bih želio probati bacati koplje u njegovom klubu ASK. Kasnije mi je rekao kako su moje dobre fizičke predispozicije bile razlog zbog kojih me izabrao. Spojio me s trenerom Markom Mastelićem, kojem bih se svakako i ovim putem htio zahvaliti... i tako je sve počelo.

Koliko su trajale pripreme za državno prvenstvo?
Oko mjesec ipo dana. To izgleda vjerovatno kratko, međutim to su moje prve pripreme ovakvog tipa, tako da su treninzi uključivali najviše bacačkih vježbi. Nakon tih treninga ostane vam snage jedino za doći do kuće i zaspati.

Osim atletike, što još trenirate?
Rekreativno se bavim stolnim tenisom i plivanjem, u kojima sam također imao odlične rezultate na državnim razinama. Međutim, tu nisam pronašao jednako zadovoljstvo kao u atletici.

Koliko Vam bavljenje sportom pomaže?
Bavljenje sportom je zakon. Zakon za život, zakon za ponašanje, odgoj i sve ostalo. To je ustvari put koji pratim cijeli svoj život, praktički otkad znam za sebe. Trenutno je bavljenje sportom moja terapija.

Jeli prehrana važnija od treniranja?
Prehrana je najvažnija! Naročito za one kampanjce koji u teretanu idu ili treniraju samo pred ljeto. Svaki čovjek je za sebe, tako da mora naći balans što mu paše i kada, tako da ne prijeđe mjeru svog dnevnog unosa hrane. Konkretno u mom slučaju, ja se još uvijek držim svoje „sam svoj majstor“ prehrane.

Imate li neke poroke kojima se ne uspijevate oduprijeti?
Mislim da nemam poroka kojima se ne mogu oduprijeti, ali obožavam društvo i konobu. Takvom druženju se teško mogu oduprijeti bez obzira na drastične režime prije natjecanja.

Koliko dnevno trenirate?
Nije uvijek isto, ali uglavnom se razgibavam pola sata, zatim slijedi bacački trening nekih sat vremena, a onda teretana sat ipo i istezanje još nekih pola sata. Uglavnom, sve zavisi o treneru.

Što je po Vama važnije, sudjelovanje na  natjecanjima i osvajanje odličja ili sport kao način života?
Teško pitanje. Kako za koga. Ja volim pritisak, volim se natjecati i volim adrenalin koji me tjera naprijed. Ne bih nikome na svijetu priznao da je bolji u od mene u bilo čemu. Sport je način života, a odličja dolaze s njim. Mislim da jedno bez drugog ne ide i ne može.


Osim sporta i treniranja, čim se još bavite?
Student sam sportskog menadžmenta na jednom splitskom visokom učilištu. Od toga sve kreće, bez škole ne mogu nigdje. Zaposlen sam već pet godina u Croatia osiguranju i predsjednik sam Sindikata zaposlenika splitske podružnice, što mi je velika čast. Preko fakulteta volontiram u košarkaškom klubu Split, ova sezona nam je  završila dosta uspješno, tako da za iduću imam dodatne planove. I zadnje meni najdraže, odnedavno sam honorarno nogometni skaut za Sports Investments Group, kompaniju iz Nizozemske.

Imate li uzore?
Nemam nikoga posebno za istaknuti, volim od svakoga naučiti ponešto i biti svoj. Vjernik sam i u crkvi pronalazim svoj mir.

Koji je sport  vaša ''ljubav''?
To bi svakako bio nogomet, život me natjerao da prestanem trenirat, ali sam se odlučio studirati, kako bih se jednog dana  mogao skroz „približiti“ terenu i  nekoj nogometnoj funkciji.

Smatrate li da malo ljudi zna za područja u kojima se paraolimpijci natječu?
Pa može se tako reći, iako sve se više daje na važnosti prespektivnim i uspješnim ljudima koji se time bave, pa evo i ovaj intervju Vam je dokaz za to.

Kakvi su daljni planovi?
Što se tiče atletike, nadam se izbornikovom pozivu za Europsko prvenstvo u Italiji, koje se održava 10. lipnja u Grossettu, to je moja zlatna prilika. Ne treba mi medalja, želim samo bacati koplje u što većoj konkurenciji da vidim koliko sam blizu ili daleko od najboljih.

Mnogi ljudi odustaju čim naiđu na prepreku. Što Vas pokreće i daje Vam snagu?
Veliki sam zagovaratelj potizivnog načina razmišljanja i da mogu išao bih od vrata do vrata do osoba s invaliditetom i vodio ih na sportove, socijalizirao ih i pokazao da ništa nije nemoguće. Kada netko misli da je zaboravljen, osjeti snagu i potporu, ponovno se rodi. Kada shvatiš koliko vrijediš i što sve možeš, ne postoji osoba na svijetu koja bi ti to mogla oduzeti. Već sam dosta puta neke koji nisu vjerovali u sebe i svoje sposobnosti približio sportu. Uvijek sam na raspolaganju za pomoći drugima. Što meni daje snagu i gura me dalje, ipak bih želio ostaviti za sebe.


Laura Rakuljić

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.