Preskoči na glavni sadržaj

Zašto je nekim ljudima teže vježbati

Vid je najvažnije i najprioritetnije osjetilo koje ljudi imaju. Stalno gledaju svijet oko sebe i brzo prepozanju i shvaćaju smisao onoga što vide. No, ne utječe samo vid na njihovo shvaćanje. Percepcija je subjektivna. Ono što misle da vide ustvari se filtrira kroz oči njihovih vlastitih umova. Postoje mnogi primjeri sa viđenje svijeta kroz um. Ljudi na dijeti, na primjer, vide jabuke veće nego ljudi koji ne broje kalorije. Igrači softballa vide loptu manjom nakon razdoblja loše igre u usporedbi s ljudima koji su odigrali dobru igru. Svaki čovjek kada gleda neki objekt ima drugačije shvaćanje od nekog drugog.


Napola puna, napola prazna
Razloga za to je mnogo, ali jedan razlog zahtijeva upoznanost o tome kako ljudske oči funkcioniraju. Znanstvenici koji se bave vidom znaju da količina informacija koji čovjek može vidjeti u pojedinom trenutku, ustvari je relativno mala. Ono što može vidjeti s velikom oštrinom, jasnoćom i točnošću ekvivalentno je površini palca ispružene ruke. Sve oko toga je nejasno i mnogo od onoga što je pred njegovim očima ostaje neodređeno. No, nužno je pojasniti i dati smisao što čovjek vidi i tu uskače um koji pomaže u popunjavanju praznine. Rezultat toga je da je percepcija subjektivni doživljaj i tako se odražava na shavaćanje svijeta „očima“ uma. Zato ljudi ne vide nešto na isti način. Zašto neki mogu doslovno vidjeti čašu napola punu, a drugi doslovno vide napola praznu? Što je to u razmišljanju i osjećanju neke osobe što je navodi da svijet vidi na potpuno drugačiji način? I je li to uopće važno? Emily Balcetis, socijalna pshihologinja s svojim istraživačkim timom traži odgovor na to s jednom temom internacionalne pažnje: zdravljem i fitnessom.


Percepcijom do lakšeg vježbanjaDiljem svijeta ljudi se bore da održe odgovarajuću težinu i postoji mnogo strategija koje pomažu u borbi protiv suvišnih kilograma. Na primjer, ljudi si zacrtavaju najbolje namjere da će vježbati nakon praznika, ali ustvari većina ljudi novogodišnje odluke prekrše do Valentinova. Zašto? Nema jednostavnog odgovora, no jedan razlog koji Emily Balectis tvrdi je da oči uma rade protiv ljudi. Neki ljudi mogu doslovno vidjeti vježbe kao teže, a drugi ih možda mogu doslovno vidjeti kao lakše. To navodi na pitanje da li postoji strategija koja bi mogla koristiti i naučiti ljude, a koja bi pomogla da se promijeni vlastita percepcija udaljenosti, pomogla da je vježba lakša? Istraživanje je pokazalo kako percepcija i pažljivo fokusiranje na cilj jedan je način postugnuća lakšeg vježbanja. Ljudima koji „nisu skidali oči s nagrade“ trebalo je zamjetno manje napora da bi izveli vježbu nego ljudima koji su prirodno gledali naokolo. To je promjenilo njihov subjektivni doživljaj vježbe. To je također promjenilo i objektivnu prirodu njihove vježbe. Ljudi koji su se fokusirali na cilj uistinu su se kretali brže od ljudi koji su prirodno gledali naokolo. Pažnja i fokusiranje učinilo je da vježba izgleda i bude lakša čak i kada su se ljudi više trudili zbog toga jer su se brže kretali. Za zdravlje treba više od malo bržeg hodanja, ali percepcija bi možda mogla biti dodatna strategija koja može pomoći u promicanju zdravog stila života.



Marko Roško





Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.