Preskoči na glavni sadržaj

Intervju s Dubrovačkom studenticom i slikaricom: MOJA NAJVEĆA INSPIRACIJA JE PRIRODA I DUBROVNIK

Sunčana Barbarić studentica je Sveučilišta u Dubrovniku koja se ujedno bavi i slikarstvom. U intervjuu za Punkt otkriva kako je sve to krenulo i koji su joj budući planovi.

(Izvor fotografije: privatni arhiv)


Kada se pojavila želja za crtanjem, odnosno slikanjem?

Moja želja za slikanjem se pojavila još u osnovnoj školi. Otkad sam prvi put uzela olovku u svoje ruke, odmah sam počela crtati. Dok bi svi tijekom nastave pratili, ja bih se uvijek zabavljala crtanjem u svojoj zadaći. Crtanje je bilo ono što me zanimalo sve više i više, iz dana u dan.  Danas, još uvijek  crtanjem ispunjavam svoje zadaće. Tijekom osnovne škole, osim crtanja u zadaći, crtala sam i kod kuće za sebe i kroz predmet likovne umjetnosti. Kad su došli dani odabira srednje škole znala sam što želim, to je bila Umjetnička škola.


(Izvor fotorgafije: privatni arhiv)


Koji ste proces morali proći pri upisu u Umjetničku školu? Je li upis ispunio Vaša očekivanja?

Za upis u Umjetničku školu Luke Sorkočevića, trebala sam predati svoje ocjene iz osnovne škole te proći prijemni ispit. Na prijemnom ispitu smo morali nacrtati portret i figuru. Što se škole tiče, imam samo odlično i pozitivno iskustvo. Dane smo provodili na nastavi od jutra do popodneva. U jutarnjem  programu smo se bavili općim predmetima, dok bi cijelo popodne posvetili crtanju.  Osim crtanja, popodnevni sati su bili posvećeni slikanju i plastičnom oblikovanju. U tom periodu je počelo aktivno bavljenje slikanjem. Na kraju svake školske godine bismo imali izložbe u posebnoj galeriji naše škole. Najvažnija izložba je bila izložba maturalnog rada. Upis u tu školu je definitivno ispunio moja očekivanja.


Što je utjecalo na Vaš odabir fakulteta?

Najprije sam htjela pauzirati godinu. Nisam bila posve sigurna što želim, pa sam prijavila Akademiju likovnih umjetnosti u Splitu i Zagrebu te Restauraciju u Dubrovniku. Prvi izbor je ostao Split, no  unatoč blizini i svim prednostima, odlučila sam odustati. Za moj rad je veoma važna inspiracija koju bih, u drugim gradovima, a pogotovou  Zagrebu, izgubila. Velik sivi Zagreb ne pruža inspiraciju koju mi pruža Dubrovnik. Nakon što sam godinu dana radila, upisala sam Restauraciju na Sveučilištu u Dubrovniku. Ovaj studij je zapravo najbliže onome što me zanima. Osim što imam vremena za razvijanje samostalnih radova, studij mi pruža puno znanja, vještina i naravno druženja  s drugim ljudima. 


(Izvor fotografije: privatni arhiv)


Što je Vaša najveća inspiracija, koje motive najčešće slikate?

Moja najveća inspiracija je priroda i cijeli grad Dubrovnik općenito. Ja živim za sunce, osim što se tako i zovem, sunčano vrijeme označava moju inspiraciju. Čim vidim da je vanka sunce, moram izaći iz kuće. Tada samo šetam, ponesem blok i krenem stvarati svoja djela. Također, cijeli grad Dubrovnik sa svojom ljepotom i povijesti je jedan od mojih motiva. U Zagreb zato i nisam mogla poći, jednostavno mi ne pruža ono što Dubrovnik može. Najviše volim slikati kombinaciju portreta s cvijećem i prirodom. U početku sam sve crtala s olovkom. Zatim sam prešla na akvarel što mi je draga tehnika jer je veoma nježna, ima puno vode. Akvarel najviše koristim kad želim da rad završim u jednom danu  jer se brzo suši. Trenutno  radim s uljem, želim se razviti u svim mogućim tehnikama, najviše u ulju, pogotovo što su svi moji najdraži slikari slikali u ulju. Najdraži slikar i moj uzor je Vlaho Bukovac. Najviše me ljuti kada ljudi imaju uzor i pokušavaju biti njegova kopija, u tome onda nema čari. Kada vidim slike Bukovca točno mogu vidjeti svaki njegov potez kistom. Planiram izraditi seriju radova samo portreta, no teško je naći dobrovoljce spremne pozirati. Također često nalazim fotografije na Internetu koje mi posluže kao podloga rada na kojoj sve izmjenim u svom stilu, dodam svoje motive i cvijeće, moju pozadinu. Zato kada dođe zima, teško se natjeram da nešto slikam. 


(Izvor fotografije: privatni arhiv)

Imate li planove u vezi svojih radova, izložbi ili radionica?

Definitvno. Jednog dana ću sigurno imati svoju radionicu. Također svaki dan pratim razne natječaje i prijave za izložbe. Na jednu izložbu za amatere sam se čak i prijavila. No, tu su me odbili iz razloga što nisam amater zbog Umjetničke škole, a nisam ni akademik. Nastojim i dalje pratiti sve natječaje te jednog dana imati svoju izložbu.

Mislite li da u našem gradu ima još prostora za uspijeh u području umjetnosti?

Sve ovisi kako tko na to gleda. Dubrovnik je jedan turistički grad u kojem se uvijek može zaraditi i koji pruža prostor za inovacije. Možda ne na našim ljudima, ali sigurno postoji određena populacija kojoj se to može prodati. Tijekom jednog ljeta, radila sam suvenire od maslinovog drva s akrilnim bojama i akvarelima, koristeći motive grada. Ljudi su prepoznavali prirodni talent i nešto specifično, nešto što se razlikuje od ostalih suvenira kao što su majice ili slično. Važno je biti inovativan i uporan u svojem naumu i sve se može ostvariti. 

(Izvor fotografije: privatni arhiv)


Što biste preporučili naraštajima koji se žele baviti slikanjem?

Danas, većina ljudi na umjetnost gleda tako da smatraju da je to nešto od čega nema koristi, nešto čega se treba ostaviti. Najviše bih savjetovala da rade na sebi svaki dan jer bez upornog rada nema ništa. Većina govori da je crtanje samo u ruci, no to nije u potpunosti točno. Istina, treba imati ruku, ali najvažnije je učiti se gledati jer uvijek ima primjera ljudi koji slikaju i nogom. Stvar crtanja je u tome kako se gleda na stvari, prostor oko njih.  Najvažnije je raditi na sebi i ne bti ničija kopija.


(Izvor fotografije: privatni arhiv)

Gdje možemo gledati i pratiti Vaše radove?

Trenutno sam najaktivnija na Instagramu. U početku sam sve objavljivala na Facebooku-u, no danas sve svoje radove i procese nastanka radova objavljujem na Instagramu.  Pruža mi priliku pratiti ostale trenodve koji me zanimaju, te plasirati moje radove velikom broju publike.

(Izvor fotografije: privatni arhiv)



Mihaela Dubelj






Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

FABULA: Kradljivica knjiga

Vrijeme je popularizacije knjiga – jeftinije su i pristupačnije, a i broj im se povećao. Tako svatko može naći nešto za sebe. I upravo zato zabrinjava činjenica da se veliki broj ljudi odlučuje za nečitanje. No nije samo to problem – u zadnje vrijeme je često da se osobe koje ne čitaju time ponose.  Tako nerijetko možete čuti rečenicu: Nisam pročitala knjigu od osnovne škole! S tim da nove generacije vjerojatno već u osnovnoj školi dižu ruke od knjiga s obzirom na dostupnost detaljnih sažetaka na internetu. Teško je reći što stvara takvu averziju ljudi prema čitanju. Kažu da je knjiga elitna vrsta zabave, zato jer nemaju svi toliko vremena da se posvete čitanju. To je možda i jedino prihvatljivo opravdanje za nečitanje. Ali nedostatak vremena je mladim ljudima u osnovnoj i srednjoj školi najmanji problem – veći je taj što knjige smatraju dosadnima i zamornima. Šteta, jer oni nikada neće otkriti koliki je užitak izgubiti se u radnji neke zanimljive radnje, a da ne govorim koliko bi

INTERVJU Otto Barić: Hrvatska k'o Hrvatska, najgore što možeš napravit je bit uspješan

Posljednjih mjeseci počela je izgradnja velikog poslovnog nebodera West Gate u Splitu koji bi trebao biti najviša zgrada u Hrvata. Tom prigodom arhitekt projekta, Otto Barić, sin istoimenog umirovljenog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, Otta Barića ispričao je kako je Hrvatska arhitektonska javnost dočekala projekt koji je oduševio Katar, što misli o negativnim komentarima na njegove projekte te po čemu osmišljava svoje projekte. Iako u Kataru gradi dosta uspješnu karijeru, u Hrvatskoj je već izgradio hvale vrijedne projekte. Zagrebtower - profinjena poslovna zgrada svjetskih standarda; Ban centar u Zagrebu – luksuzna stambena i poslovna zgrada u samom centru; velebno zdanje vinarije Korta Katarina u Orebiću samo su neki od projekata s njegovim potpisom, a otkrio je i planove za budućnost. Zašto ste prekinuli igrati nogomet i odakle zanimanje za arhitekturu? Igrao sam nogomet do svoje 16. godine. No otac mi je jednom prilikom rekao: "Ti nikada

Jelena Hendić: Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude

Autorica knjige „Modni Izazovi“ i urednica istoimenog portala, te bivša studentica Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku ljubav prema modi objedinila u modnu knjigu koja je postala prepoznatljiva i izvan Dubrovačko-neretvanske županije. „Modni Izazovi“ su ne samo novi modni sadržaj, već polako postaju omiljeno štivo pripadnica ljepšeg spola. U intervjuu za ePunkt otkriva odakle ideja za modnim novinarstvom, pisanjem knjige kao i osnivanjem portala. Kako to da ste se odlučili baviti baš novinarskom strukom? Novinarstvo je moja najveća strast. Oduvijek sam željela biti novinarka. Pisanje me ispunjava i dio je mene. Sretna sam jer radim ono što volim i što moji tekstovi usrećuju druge ljude i mene. Je li istina da je novinarski posao jedan od najstresnijih? Stres je prisutan, ali s iskustvom postaje manji, ili u potpunosti nestaje. Ali činjenica je da je stres postao svakodnevnica koja je prisutna u svakom segmentu našeg života i moramo se nositi s tim.