Uobičajeno razočaranje: Treba li baš sve biti franšiza?
Kada se 2014. godine pojavio nov, lijepo snimljen, originalan akcijski film s Keanuom Reevesom u glavnoj ulozi, gledatelji, a i mnogi kritičari, bili su i više nego zadovoljni. John Wick, heroj filma ponekad bi se na časak čak i zaustavio da napuni pištolj metcima, za razliku od klasičnih „akcića“ iz osamdesetih i devedesetih, kada su spremnici streljiva u oružju bili bez dna, a horde bezimenih i nesposobnih negativaca košene strojnicama bez pol muke.
Onda je, naravno, snimljen nastavak, bez ikakva razloga, ničim potaknut osim nadom za dobrom zaradom. Još je uvijek tu sve iz prvoga filma, od skoro svakoga kadra obasjana šarenim neonskim svjetlima do praćenja koliko je još metaka ostalo u pištolju, no javlja se osjećaj bespotrebnosti. Već u prvih petnaestak minuta, kada se nastavak opet posveti zlikovcima iz prvoga filma, gledatelj vrlo lako uočava nešto nalik nedostatku ideje. Je li zaista potrebno posvetiti toliko vremena sporednim, pomalo i zaboravljenim negativcima, pogotovo ako jednoga od njih nakon kraćega razgovora i čašice alkohola John Wick ostavlja neozlijeđenim? Stilski, film je svejedno besprijekoran – čak štoviše, gotovo savršen – ali je vizualnim elementima posvećeno mnogo više pažnje nego samoj priči. Ovaj put, motiv je kompleksniji, negativci su brojniji i bolje naoružani, no za razliku od prvoga filma, neuništivost junaka Wicka vrlo bi brzo mogla zasmetati. Čak i ozlijeđen, on će nastaviti kao da se ništa nije ni dogodilo – dok mu je inteligencija, s druge strane, netragom nestala; bezrazložno čini grešku za greškom, samo da bi radnja filma tekla dalje... jer u današnje vrijeme, kao da film mora trajati barem dva sata.
Najgori je problem cijeloga filma zasigurno njegova neuvjerljivost koja se proteže mnogo šire od neranjivosti i praktične besmrtnosti glavnoga lika. Sav svijet elitnih ubojica, koji se u prvome dijelu činio izrazito zanimljivim, sada je više nalik parodiji. Svako malo dodaju se nova pravila, a ni za što nema posljedica. Štoviše, policija kao da uopće ne postoji, a da bi stvar bila još više besmislena, i sami vatrogasci znaju da je Wick plaćeni ubojica – a plaćenih ubojica ovaj put ima napretek, od uličnih svirača do beskućnika, i iza svakoga bi se mogao skrivati smrtonosan neprijatelj. Uza sve to, odlučili su iz posve neobjašnjiva razloga u sav taj kaos od filma uplesti Laurencea Fishburnea, i čovjek se naprosto ne može oduprijeti dojmu da gleda nekakav četvrti dio Matrixa, dok su Neo i Morpheus zarobljeni u nekakvu lažnomu svijetu, jer bi jedino to objasnilo nelogičnosti i apsurdne količine neprijatelja na svakomu koraku.
I dok se dosadnjikava dva sata filma polako bliže svome kraju, počinju nagovještaji za još jedan nastavak. Nastavak na što? Opet svugdje neprijatelji i opet John Wick, koji prolazi kroza sve to bez ikakvih većih problema – osim ako, naravno, ne prestane donositi suludo glupe odluke. No tko zna, sve je moguće, jer zašto imati trilogiju kada se može snimiti i četvrti, i peti, i šesti nastavak, i eto tetralogije, pentalogije, heksalogije...
Julija Mlinarić
Kada se 2014. godine pojavio nov, lijepo snimljen, originalan akcijski film s Keanuom Reevesom u glavnoj ulozi, gledatelji, a i mnogi kritičari, bili su i više nego zadovoljni. John Wick, heroj filma ponekad bi se na časak čak i zaustavio da napuni pištolj metcima, za razliku od klasičnih „akcića“ iz osamdesetih i devedesetih, kada su spremnici streljiva u oružju bili bez dna, a horde bezimenih i nesposobnih negativaca košene strojnicama bez pol muke.
Onda je, naravno, snimljen nastavak, bez ikakva razloga, ničim potaknut osim nadom za dobrom zaradom. Još je uvijek tu sve iz prvoga filma, od skoro svakoga kadra obasjana šarenim neonskim svjetlima do praćenja koliko je još metaka ostalo u pištolju, no javlja se osjećaj bespotrebnosti. Već u prvih petnaestak minuta, kada se nastavak opet posveti zlikovcima iz prvoga filma, gledatelj vrlo lako uočava nešto nalik nedostatku ideje. Je li zaista potrebno posvetiti toliko vremena sporednim, pomalo i zaboravljenim negativcima, pogotovo ako jednoga od njih nakon kraćega razgovora i čašice alkohola John Wick ostavlja neozlijeđenim? Stilski, film je svejedno besprijekoran – čak štoviše, gotovo savršen – ali je vizualnim elementima posvećeno mnogo više pažnje nego samoj priči. Ovaj put, motiv je kompleksniji, negativci su brojniji i bolje naoružani, no za razliku od prvoga filma, neuništivost junaka Wicka vrlo bi brzo mogla zasmetati. Čak i ozlijeđen, on će nastaviti kao da se ništa nije ni dogodilo – dok mu je inteligencija, s druge strane, netragom nestala; bezrazložno čini grešku za greškom, samo da bi radnja filma tekla dalje... jer u današnje vrijeme, kao da film mora trajati barem dva sata.
Najgori je problem cijeloga filma zasigurno njegova neuvjerljivost koja se proteže mnogo šire od neranjivosti i praktične besmrtnosti glavnoga lika. Sav svijet elitnih ubojica, koji se u prvome dijelu činio izrazito zanimljivim, sada je više nalik parodiji. Svako malo dodaju se nova pravila, a ni za što nema posljedica. Štoviše, policija kao da uopće ne postoji, a da bi stvar bila još više besmislena, i sami vatrogasci znaju da je Wick plaćeni ubojica – a plaćenih ubojica ovaj put ima napretek, od uličnih svirača do beskućnika, i iza svakoga bi se mogao skrivati smrtonosan neprijatelj. Uza sve to, odlučili su iz posve neobjašnjiva razloga u sav taj kaos od filma uplesti Laurencea Fishburnea, i čovjek se naprosto ne može oduprijeti dojmu da gleda nekakav četvrti dio Matrixa, dok su Neo i Morpheus zarobljeni u nekakvu lažnomu svijetu, jer bi jedino to objasnilo nelogičnosti i apsurdne količine neprijatelja na svakomu koraku.
I dok se dosadnjikava dva sata filma polako bliže svome kraju, počinju nagovještaji za još jedan nastavak. Nastavak na što? Opet svugdje neprijatelji i opet John Wick, koji prolazi kroza sve to bez ikakvih većih problema – osim ako, naravno, ne prestane donositi suludo glupe odluke. No tko zna, sve je moguće, jer zašto imati trilogiju kada se može snimiti i četvrti, i peti, i šesti nastavak, i eto tetralogije, pentalogije, heksalogije...
Julija Mlinarić
Primjedbe
Objavi komentar