Poslovni
svijet sve više napreduje. Nisu više potrebna putovanja na drugi kontinent zbog
poslovnog sastanka. Nastava i školovanje odvijaju se preko online nastave, a
ocjene se dijele virtualno. Ministarstva i institucije su umrežene. Sve
informacije pronalaze se i dijele preko interneta. Banke imaju sve manje novaca
u gotovini, a sve više postaju robovi virtualnog novca i zarade. Štedi se
vrijeme i trud jer se do svega puno lakše dolazi. Olovku i papir zamijenili su
računalni programi i tipkovnica. Globalizacija nam je omogućila da sve možemo
raditi od kuće.
Istraživanje
i čitanje knjiga više nije potrebno jer „Google ima odgovor na sva pitanja“. Čini se kao da je zaista sve jednostavnije i
lakše. No, ipak, pitanje koje će „danas“ često postaviti starije generacije je:
„Kuda ide ovaj svijet?“. Život je lagodniji nego što je bio nekada, ne vlada
više u toj mjeri siromaštvo, ali bake i djedovi uvjereni su da je njihov život
bio ljepši. Tužni su kada čuju koliko mladih ljudi danas nema nikakvih
ambicija, ništa ih ne zanima i ničim se ne bave. Razna znanstvena istraživanja
potvrdila su da je život puno jednostavniji, ali da su ljudi nesretniji. Mladi
se češće nego ikad javljaju psiholozima sa psihičkim problemima. Što se zapravo
dogodilo? Roditelji malu djecu od tri
ili četiri godine smiruju tako što im daju mobitel u ruke. Djeca sve više
koriste društvene mreže, a sve se manje igraju. Osnovnoškolci sjede za
računalima i komuniciraju virtualno preko igrica sa svojim vršnjacima. Mladi
ljudi idu na kavu, a u rukama su im mobilni uređaji. Druženja i upoznavanja
svode se na korištenje društvenih mreža, objavljivanje slika i virtualne
razgovore. Roditelji su u strahu za svoje srednjoškolce jer kako kažu „svijet
nikada nije bio opasniji“.
Od
proglašenja pandemije Covida 19 više ne strahuju toliko jer su zabranjena okupljanja.
No, koliko je to dobro za psihičko zdravlje mladih ljudi koji žude za zabavom,
za društvenim životom i ljubavnim avanturama? Djeca više ne trebaju ulice,
parkove i igrališta jer imaju virtualne prijatelje, zabavljaju ih igrice,
računala, mobiteli i crtani filmovi koji su sve više ratnih tematika. Kada
krenu u vrtić, srame se, ne znaju što bi se igrali i dosadno im je. Ne znaju
dijeliti stvari jer su sve češće iz tročlanih ili eventualno četveročlanih
obitelji i naučeni su da je sve baš onako kako oni žele. Odgajatelji i učitelji
s djecom imaju sve više problema jer djeca već kao „mala“ znaju svoja prava, ne
poštuju starije i nisu naučena na drugu djecu. Božićni i rođendanski pokloni
sve su skuplji, a djeca ih sve manje cijene. Osjećaj je kao da su se izgubile
moralne vrijednosti. Koliko je zapravo svijet profitirao, a koliko izgubio
razvojem globalizacije?
Elena Benčik
Primjedbe
Objavi komentar